Do prije nekoliko godina strani su radnici status nacionalne teme u Hrvatskoj zadobivali tek u osvit ljetne turističke sezone. Unatoč tome što sezona nikako da se produži, strani radnici su stekli cjelogodišnji status javne teme. Značajan egzodus domaće radne snage nakon priključivanja Europskoj uniji, u kombinaciji s održavanjem niže razine nezaposlenosti na europskoj razini proteklih godina, učinio je svoje i ukazala se potreba za uvozom radne snage, ponajviše u ugostiteljskom i građevinskom sektoru, a zbog prirode posla najuočljivije među takozvanim platformskim radnicima.
Unatoč tome što su postali javna tema i promijenili sliku naših gradova, strani radnici, mahom iz Azije, nisu još postali politička tema. S obzirom na to kako bi vjerojatno taj postanak izgledao mnogi će ustvrditi da i bolje što nisu postali. Međutim, iza tog “kašnjenja” ne stoji samo nesnalaženje desnice i nevoljkost da se odreknu Srba kao primarne teme već i specifičan okvir kojim su liberalni i mejnstrim mediji pristupili temi. Naime, oni su odlučili strane radnike egzotizirati, ali ne kulturno kao strance, već politički kao radnike.
Pristup egzotizacije prije svega vrijedi za stranice Jutarnjeg lista, a skloni su mu i ostali. Čitamo tako reportaže o njihovim životima, priče o beskrupuloznim poslodavcima, izvještaje o pokušajima sindikalnog organiziranja i komentare o njegovim dometima. Dojam je kao da smo stekli privilegiju doživljavanja davne povijesti “uživo”, da imamo pristup svojevrsnom zabavnom parku. Radnici žive u neljudskim uvjetima, gazde im otimaju od gladnih usta, međusobno razgovaraju o načinima kako se oduprijeti – dakle, u neposrednoj okolini možemo svjedočiti povijesnim epizodama iz udžbenika i filmova. Možemo si prizvati period klasne borbe i ponoviti neke lekcije iz povijesti, to jest iskusiti taj anakronizam iz prve ruke.
Ta je egzotizacija moguća upravo za to što se pitanje rada depolitiziralo. Ono je nekad, u težim vremenima, zasluživalo politički status, ali danas, na ovom stupnju razvoja, i sama depolitizacija rada predstavlja civilizacijski doseg. Doduše, postoje još nekakve enklave, poput primjera nepalskih ili filipinskih radnika, ali posrijedi je kuriozitet koji će se uskoro ispraviti. Ne radi se, naravno, o nikakvim kuriozitetima već o globalnim migracijama koje se zasnivaju na paralelnim procesima “preuranjene deindustrijalizacije” i deagrarizacije na globalnom Jugu. Deagrarizacija je dovela milijune proletera u prenapučene gradove u kojima više nema industrije da ih apsorbira i oni moraju krenuti prema sjeveru ili zapadu. A zapad i sjever žicama i patrolama filtriraju samo one koji su im potrebni.
Dakle, ne samo da se morao depolitizirati rad već se trebalo suspendirati i razvoj globalnog kapitalizma da bi “uživali” u političkom putovanju kroz vrijeme koje su nam priuštili strani radnici. Pitanje je, naravno, dokad će ta privilegija trajati. Tri su moguća odgovora. Ako kojim slučajem dođe do repolitizacije domaćih radnika; ako se strani radnici malo „previše” organiziraju i ugroze poslovni model; ako zatraže i realizaciju nekih svojih kulturnih potreba pa se i desnica trgne. A dotad dokumentarni program ide po rasporedu.