Vlada Republike Hrvatske službeno je proglasila kraj pandemije i omogućila tako formalne uvjete za stvaranje famozne povijesne distance. Iza sebe, dakle, imamo zaokruženu povijesnu epizodu koju sada možemo analizirati, prosuđivati postupke i raditi različite bilance. Međutim, prve reakcije više liče na obračun s osobnim biografijama nego na šira socijalna rezoniranja. Pored ponekog razočaranja narativnim antiklimaksom, javno dostupne reakcije možemo ugrubo podijeliti u dvije skupine. U prvu spadaju ona prisjećanja na lokdaunske dane koja neodoljivo podsjećaju na listanje fotoalbuma iz mladosti i uočavanje raznih bizarnih faza koje su sada predmet podsmijeha i blagog srama. Distance u dućanima imaju otprilike isti status kao frizura iz drugog razreda srednje škole.
U drugu skupinu spadaju pak revizionističke tendencije. One također brojne mjere s ovog vremenskog odmaka smatraju apsurdnima, ali tim navodnim apsurdima i dalju pripisuju snažnu političku dimenziju u svrhu dokazivanja vlastite konzistentnosti. Ta retuširanja vlastitih biografija počivaju na prilično bizarnoj pretpostavci po kojoj je kraj pandemije “dokazao” da nije bilo potrebe za lokdaunima. Proces slabljenja pandemije tako navodno dokazuje da je ona otpočetka bila slaba, samo smo je mi prenapuhali iz, uglavnom, političkih razloga. Čak i da je ta konstrukcija održiva i da je izvjesno da su mjere bile pretjerane, herojstvo naknadne pameti ne može pobjeći od toga da na samom početku pandemije nitko nije znao o čemu se točno radi i kolika je opasnost s kojom se suočavamo.
Kontradikcije su otpočetka bile prisutne u taboru sumnjičavih, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini. Na samom početku nisu znali što bi s Kinom: prvo je bila optužena da je skrivala zaražene bojeći se reakcija ostalih, a onda da je sve učinila namjerno da bi oslabila konkurente, e da bi na kraju bila ismijavana zbog dugotrajnih i tvrdih lokdauna kad su oni već bili ispali iz mode. Zatim su na red došla cjepiva: prvo su se političari i elite prozivali jer su se cijepili preko reda da bi se kasnije cijepljenje prokazivalo kao napad na osobnu slobodu. Upravo je pojam slobode predstavljao polaznu točku svakog oblika političkog otpora upravljanju pandemijom. Od najbanalnije razine da nikom nije ugodno nositi masku i da bi svatko htio “slobodnije disati” do visokih sfera političke filozofije u kojima se pojmovima baratalo kao u poststrukturalističkim vlažnim snovima.
Ideološko igralište se prvenstveno otvorilo za libertarijansko-desničarsku koaliciju, ali nije manjkalo ni reakcija s takozvane slobodarske ljevice. Pored toga što je pojam osobne slobode slabo upotrebljiv u situacijama zarazne bolesti i što je prilično nezahvalno snatriti o slobodi dok zdravstveni sustav puca, glavni problem s tim kritikama bio je u dugoročnijim prognozama. Naime, po njima su vlasti koristile pandemijsku situaciju kako bi uvele autoritarniji oblik vladanja koji bi se trebao zadržati i nakon pandemije. Ne samo da se nije zadržao nego ni otpočetka nije bilo jasno zašto bi im uopće bio potreban. Zahtjevno je bilo i objasniti kako to vlasti istovremeno žude za autoritarnošću koja je sama sebi svrha i pucaju si u nogu zatvaranjem ekonomije. Rješenje je ipak bilo nadohvat ruke: socijalizam. Ili nacizam, ovisno o potrebi.
Pored toga što nam je pokazala da živimo u vremenima poprilično labavih političkih značenja, pandemija nam je i dokazala da je suvremena politika krajnje individualizirana, bez obzira na klasni status. Mogućnost pridavanja značenja individualnom otporu kao što je slučaj s odbijanjem cijepljenja ili nenošenjem maske, pružila je mnogima siromašnijima priliku da si pripišu političku važnost koja im u normalnim političkim okolnostima sustavno izmiče. Njihovi stavovi i potezi inače nemaju nikakav politički utjecaj, a ova im je situacija dala priliku da se osjete pitani i da mogu odgovoriti. Oni nešto bogatiji, nazovimo ih srednjom klasom, iskoristili su priliku poručiti svijetu da se oni mogu sami brinuti za vlastito zdravlje i da im za to ne trebaju ni država ni politika: toliki broj individualnih treninga, svakodnevno pažljivo biranje kvalitetnih namirnica i skupo plaćeno “poznavanje vlastitog tijela” dovoljna su legitimacija.
Sve ove sporne ideološke formulacije i oblici djelovanja ne sugeriraju da je svaki lokdaun bio ispravan sam po sebi i da vlasti nisu učinile hrpu apsurdnih i krivih poteza. Radi se samo o tome da nam naknadna pamet i osobna sloboda kao stožerni koncept samo odmažu u procjenama tih poteza.