Na bolničkom groblju na zagrebačkim Oranicama do 1976. godine pokopano je najmanje 3.500 ljudi – kako pacijenata tadašnjeg Zavoda za umobolne Stenjevec, tako i siromašnijih radnika i radnica bolnice. Zadnjih pola stoljeća groblje u praksi služi kao kvartovski parkić, a grobovi iz kojih rastu grmovi i stabla zrcale društveni odnos prema mentalnom zdravlju.
Jedna od najljepših aleja kestenova u Zagrebu nalazi se na starom groblju u Oranicama. Visoka se debla primijeti iz daljine, noću se po krošnjama prostiru zrake ulične rasvjete, pa izgleda kao da nad grobovima trepere lisnati lampaši. Grobljem kroz sva godišnja doba dominira neukroćena flora, nenamjerni antipod dizajniranim i održavanim gradskim parkovima. U proljeće često ostaje nepokošeno, pa izgleda kao prizor iz prospekata o livadnoj bioraznolikosti. U jesen se sve što otpadne s biljaka taloži među grobovima, list po list gnjili i gnoji tlo. Neki su grobovi s vremenom postali pravi živi buketi, zimzelenje ljubuje uz kamenje, nadgrobni spomenici su neukroćeno grmlje, uz jedan stari drveni križ navrnuto je stablo jorgovana.
Za vrijeme pandemije ovdje su se okupljale različite kvartovske ekipe, pilo se i družilo po klupicama, ponajviše uz naknadno uklonjen centralni križ na kojem razapetog Isusa krasi isprano umjetno cvijeće, na ovom potezu rijedak primjerak plastične flore. Na groblju se često može sresti i šetače pasa, zimskim jutrima kroz maglu se trzaju uši i repovi različitih pasa i pasica. U nekolicini članaka koji su tijekom godina u našim medijima objavljeni o groblju, opisuje se kao zapušteno i mistično, a dodatna je čar u tome što se radi o “ludničkom” groblju, pa je idealno za ruin porn kategorije “tajanstvenog Zagreba”.
Hram čovječnosti i “ludničko” groblje
Prvi odjel namijenjen psihijatrijskim pacijentima u Zagrebu je otvoren 1804. godine, u Zakladnoj bolnici Male braće, na Harmici (danas Trg bana Jelačića). Odjel broj 13 imao je tridesetak kreveta, a otvoren je iz potrebe jer su “duševni bolesnici lutali šumama i drumovima, od nemila i nedraga”.
Zavod za umobolne Stenjevec (danas Klinika za psihijatriju Vrapče) sagrađen je, nakon tridesetogodišnjih rasprava i priprema, krajem 1870-ih. Prvi pacijenti i pacijentice u bolnicu su primljeni 15. novembra 1879. godine. O otvaranju Zavoda dnevne su novine izvijestile da su iz “ludničkog razdjela Opće bolnice braće milosrdne u Zagrebu prevezeni omnibusima i fijakerima umobolnici u stenjevačku ludnicu”. U ulaznoj veži postavljena je ploča s natpisom: “Za banovanja Ivana Mažuranića bude ovaj hram čovječnosti po zaključku hrvatskog sabora podignut godine 1978 i 79”. Uz glavnu zgradu na Vrapču je izgrađeno osam paviljona – dva za “nečiste” pacijente, dva za”“bjesneće”, zgrada za kuhinju, praonicu i strojarnicu, zgrada za epidemične bolesti, gospodarstvena zgrada i kapelica. Radi napučenih soba i loših higijenskih uvjeta bolesti su se širile među pacijentima, pa su mnogi brzo počeli umirati. Bolnica isprva nije imala svoje groblje, pa su umrli u Zavodu pokapani na župnom groblju u Gornjem Vrapču. Prvi pacijent koji je tamo pokopan zvao se Ivo Radičić. Imao je dvadeset jednu godinu i zabilježeno je da je bio “bosanski bjegunac”, što bi danas značilo – izbjeglica.
Radi sve većeg broj umrlih Zavod je dao urediti vlastito groblje na Oranicama. Ondje su 1889. godine počela prva pokapanja. Prva osoba pokopana u Oranicama bio je Juraj Kirin iz Rieke (danas Gornja Rijeka). Imao je dvadeset dvije godine i umro je od plućne tuberkuloze. Istoga su dana na groblju pokopana još trojica pacijenata. Posljednji pokop na groblju se dogodio 1976. godine, a zadnjih pola stoljeća ono postoji kao začudni vrapčanski trokut, i u praksi više kao kvartovski parkić nego groblje. Prije dvadesetak godina postojao je plan da preko groblja prođe cesta i da se svi grobovi ekshumiraju, ali su se protiv toga pobunili neki od potomaka pokojnika, a i zakonski je (novim Zakonom o grobljima, 1998. godine) prenamjena groblja postala moguća tek sto godina od zadnjeg ukopa, pa je groblje na Oranicama ostalo groblje. U međuvremenu je uređena šetnica, trošna mrtvačnica se urušila, a održavanje groblja čini se prepušteno arbitrarnim i povremenim naporima gradskih službi.
Ne zna se koliko je točno ljudi od 1889. do 1976. godine pokopano u Oranicama (procjenjuje se da se radi o najmanje 3.500 ljudi), ali je poznato da su ondje uz pacijente pokopani uglavnom siromašniji radnici i radnice bolnice, domari i čistačice iz tzv. “sedmice”, zgrade koja je 1907. godine sagrađena za stanove namještenika u sklopu bolničkog kompleksa. Najpoznatija pokopana na ovom groblju svakako je slikarica Slava Raškaj, koja je u bolnici preminula 1906. godine, čiji su ostaci kasnije ekshumirani i premješteni u Ozalj, rodni joj kraj. Jedan od onih kojima se ime na nadgrobnom spomeniku poznaje i o kojem se dade iskopati nešto informacija je i profesor Josip Publiković. Bio je gimnazijski profesor, a u zagrebačkom časopisu Zvono 1908. godine objavljen je njegov članak “Može li se problem aerodinamičkoga zrakoplovstva smatrati riješenim?”. Osim što se bavio takvim razmatranjima, Publiković je izrađivao leteće modele prema svojim nacrtima, zbog čega je u rodnom Varaždinu bio izvrgnut omalovažavanju i porugama. Možda najveći i najupadljiviji spomenik na groblju onaj je posvećen Ivi Žirovčiću, dugogodišnjem ravnatelju vrapčanske bolnice, također jednom od “uglednijih” ličnosti pokopanih na Oranicama.
Većina pokopanih nema tako upečatljive nadgrobne spomenike, ili spomenike uopće. Neki su pokopani i bez najobičnijih drvenih križeva, bez ikakvog obilježja. Većinu imena i prezimena više se ne da iščitati s grobova, a među posvetama koje je poštedio zub vremena u oko opada šturost i oskudnost izražaja. Malobrojni su oni kojima piše da “ostaju u sjećanju”, da su dragi ili voljene, da će nekome nedostajati. Nema isticanja zanimanja pokojnika, o ugledu i časti da ne govorimo. Mahom su u kamenju i križevima ostala upisana samo imena i prezimena, te datumi rođenja i smrti.
Za pretpostaviti je da je dio ljudi na Oranicama pokopan bez crkvenog sprovoda (ne svojim izborom, tj. religijskim opredjeljenjem), naročito ako se radilo o osobama koje su počinile suicid. U mnogim će selima u Hrvatskoj i danas, primjerice, popovi odbijati održati crkveni sprovod i misu ljudima koji su se ubili, u ime “vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života”. Zašto selo ovdje uvodimo u komparaciju, a radi se o gradskom groblju? Zato što je, barem u početnim desetljećima rada bolnice, velik broj štićenika dolazio upravo iz seoskog, ruralnog konteksta.
Bol(nica) seljaka i siromašnih
Dobar uvid u te godine daje rad Vinka Drače “‘Nije špital nego škola gdje se pamet uči’ – štićenici Kraljevskog i zemaljskog Zavoda za umobolne u Stenjevcu“. U izvješću koje pokriva godine od 1879. do 1882. kao zanimanje većine štićenika bolnice navedeno je “poljodjelci” (166 odnosno 48,25%), zatim “zanatnici” (36 odnosno 10,46%), dok težaci i sluge zajedno čine 61 štićenika odnosno 14,8%. Mali je broj štićenika iz građanskih zanimanja – troje učitelja, po jedan liječnik i ljekarnik, dok je supruga činovnika među štićenicama bilo deset, a samih činovnika sedam. Takav trend, piše Drača, nastavlja se sve do 1918. godine – većina štićenika ostaju poljodjelci iz ruralnih sredina, služavke i težaci, što oslikava populaciju Stenjevca kao siromašnu, slabije obrazovanu i osuđenu na težak fizički rad.
Percepcija veze između siromaštva i psihičkih bolesti ne zaobilazi ni zapise ranih stenjevečkih psihijatara, pa je u njima primjetan distinktivan socijalno angažirani ton. “Traženje uzroka ludilu u teškim životnim uvjetima i neimaštini je bila jedinstvena pojava za europsku psihijatriju prijelaza stoljeća, koja je bila previše opterećena seksualnošću i hereditetom. Tako je uvid u tešku svakodnevicu socijalno depriviranog stanovništva utjecao na formiranje socijalne struje u hrvatskoj psihijatriji”, konstatira Drača. Međutim, pod pritiscima terapeutskog pesimizma i forenzičko-eugeničkog fokusa mainstream psihijatrije ta socijalna struja kasnije jenjava.
U zapisima iz tog doba ostaje zabilježeno i da je život pacijenata bio ispunjen nasiljem svake vrste, praznovjernim predmedicinskim praksama liječenja i društvenom stigmom. Članci liječnika i povijesti bolesti svjedočanstva su o okrutnom postupanju rodbine, seoskih vlasti, ali i liječnika i bolničkih radnika. Jedno od svjedočanstava koje se spominje iz bolničkog je kartona Ane V. iz Mihovljana, koja je jedno vrijeme radila u bolnici kao sluškinja. Nakon što je prijavila jednog liječnika za zlostavljanje, upućena je na “motrenje” u Stenjevec, a u povijesti bolesti joj stoji: “Uvek se tuži da su joj u zagrebačkoj bolnici liječnici najprije s rukami njezino djevičanstvo uzeli, a kašnje kad su ju postavili za bolničarku napastovali su ju fratri te su ju svi hteli silovati, a jednomu je i zbilja pošlo za rukom. Od to doba jerbo se je prestrašila i zasramila nema mira niti pokoja.” Jedna od rijetkih terapijskih metoda koja se kontinuirano provodila u Stenjevcu bilo je slanje pacijenata na rad. U vrijeme dok je grobljem u Oranicama upravljala bolnica (1994. je dano na upravljanje Gradskim grobljima), pacijenti su ga u sklopu radne terapije hortikulturno održavali. Zabilježeno je kako su se mnogi pacijenti opirali radu – primjerice, Mara G., seljakinja iz Hercegovca, bolničarima je rekla da ne želi u bolnici raditi, nego “da je se pusti kući pa će onda kući raditi”.
O živima, danas
Upečatljiva je ta izjava, bljesne u njoj besmisao rada u ime terapije, ne zato što pacijentica u takav koncept vjeruje ili ne vjeruje, nego zato što je progoni egzistencijalni žrvanj, imperativ rada koji je čeka prije i nakon svega i za koji se primorana primarno trošiti. Nema na oraničkom groblju u tom pogledu zapravo nečega tajanstvenog, prije će biti da ima zatajenog – iz povijesti rada i radništva, iz razvoja grada i zdravstva, iz bolničkih i obiteljskih kartona. Dok se njime čovjek šeta, mogao bi konstatirati i da grobovi nisu zarasli, nego izrasli. Da je pokojnima u smrti dana mjera širine i vrludanja koje nije bilo za života.
Takva je utješna misao možda i dovoljna za mrtve, ali za žive svakako nije. Nismo u Zagrebu s kraja 19. stoljeća, ali siromaštvo i egzistencijalna neizvjesnost ni metropoli današnjice nisu strani, dapače. Pritom je potreba za liječenjem i psihološkom podrškom sve veća, a mnogim ljudima ostaje posve nedostupna – psihijatrijski odjeli javnih bolnica su prekrcani, a najniža cijena privatne individualne terapijske seanse iznosi 300 kuna (40 eura) po satu. Socijalne struje u mainstream psihijatriji (i zdravstvu općenito) gotovo da uopće nema, u nju se okrznemo eventualno kada se govori o tome kako i koliko kapitalističko društvo bolest naplaćuje, ali ne i kako i koliko je proizvodi. Nemir vječni ostaje.
