Ulaznicu u hrvatski medijski prostor članci znanstvene i stručne provenijencije zasluže uglavnom ako im je tema usko vezana uz povijest ovdašnjeg 20. stoljeća. S obzirom na to da ta povijest i dalje predstavlja pozamašan dio političkih sukoba i prepirki, članci koji se njome bave mogu unaprijed odustati od bilo kakvih pretenzija na znanstveno zajamčenu neutralnost. Ako u polju historiografije o čistoj znanstvenoj neutralnosti uopće možemo govoriti. Posljednji primjer članka koji je migrirao iz komocije Hrčka u ring svakodnevne politike je onaj profesorice Mirjane Kasapović “Zbogom postjugoslavenstvu!”.
Iako i sam naslov sugerira migracijsku ambiciju, valja na početku napomenuti da nije “autentičan” već da se njime odaje svojevrstan omaž tekstu koji je ovom poslužio kao inspiracija. Radi se o članku “Goodbye, Postsocialism!” Martina Müllera. Osnovna namjera argumentacije Mirjane Kasapović jest da ospori bilo kakav legitimitet akademskim istraživanjima koji za svoj objekt, u bilo kojoj inačici, uzimaju postjugoslavenstvo ili bilo što postjugoslavensko. Ona smatra da je riječ o izmišljenom objektu dijela akademskog kadra koji se politički nije pomirio s raspadom Jugoslavije i fikcionalizira njeno održavanje na životu, a pritom ne priznaje realnost novostvorenih država. Pritom tom kadru zamjera i financijsku promućurnost: oni, naime, izmišljaju objekt svog istraživanja kako bi od inozemnih financijera dobili grantove. Pored toga što osporava sam ontološki status teme istraživanja, Kasapović nastoji delegitimirati bavljenje postjugoslavenstvom i brutalnom kritikom (socijalističke) Jugoslavije dok je stvarno postojala. Pa, između ostalog, tvrdi da je riječ o najneuspješnijoj državi u Europi.
Medijskih reakcija je bilo priličan broj, a većina ih je nastojala apsorbirati članak u poznatu “objektivnu” klackalicu po kojoj je u Jugoslaviji bilo dobrih i loših stvari. Najlucidnija reakcija je ona kolumnista Jutarnjeg lista Jurice Pavičića. On se u svojoj analizi spornih točaka argumentacije ne bavi stavovima Kasapović o samoj Jugoslaviji već njenim prikazom razloga i metoda oblikovanja fikcionalnog objekta same postjugoslavije. Pavičić tako uvjerljivo demontira premise koje se tiču pitanja zašto postjugoslavija, a ne postaustrougarska, zašto se postjugoslavenski licemjeri bave samo štokavskim područjem, a ne cijelom bivšom Jugoslavijom te kako je nastao taj navodni akademsko-poslovni model. No, ključni aspekt Pavičićevog priloga tiče se dokazivanja postojanja postjugoslavenskog prostora kao takvog. Naime, taj prostor nije izmišljotina projugoslavenskih akademskih poduzetnika već svakodnevna realnost milijuna, pogotovo mladih ljudi, koji žive kao konzumenti postjugoslavenskih tržišnih popkulturnih proizvoda. No, suspendirat ćemo nakratko Pavičićev uvid koji samu ambiciju i tezu članka potkopava iz temelja.
Uz poneka podudaranja, ovdje ćemo se dotaknuti nekih spornih argumentacijskih točaka i premisa članka, koje dosad, koliko nam je poznato, nisu bile tretirane. Za početak, valja istaknuti da je sama meta kritike, specifičan sektor akademskog polja, itekako legitimna. Postoji, zaista, cijeli niz novostvorenih akademskih disciplina koje u priličnoj mjeri odudaraju od društvene realnosti i žive unutar vlastitih šifri. Međutim, taj svijet komotno postoji bez izmišljanja postjugoslavije i kritika mora krenuti od ekonomije proizvodnje znanja u akademskom polju, a ne od sumnji u nekakvo obnavljanje Jugoslavenskog odbora. Čini se da je toga svjesna i Kasapović jer svoju metu širi na sve autore i institucije koji su bilo kad koristili oznaku “postjugoslavensko” pa tako u krug sumnjivaca ulaze i nevladine organizacije. Time si osigurava prešućenu ambivalenciju u kreiranju protivnika. Dakle, očito se kritika ne zadržava samo na akademskom polju i ulazi u eksplicitno politički motiviranu dimenziju. Što je sasvim legitimno, ali onda osnovno oruđe kritike ne može biti osporavanje istraživačke metodologije. Kao što su neki prije dvjestotinjak godina izmišljali nacije, tako drugi mogu danas postjugoslavenstvo. Tko će biti koliko uspješan je političko, a ne znanstveno pitanje.
Fikcija Jugoslavije
Dakle, Kasapović svoje teorijsko-političke suparnike optužuje za konstruktivizam i fikcionalizaciju iz osobnih, političkih i financijskih motiva. Oni izmišljaju objekt istraživanja i pritom uživaju u političkoj fantaziji koja nema mjesta u realnosti. Čini se da Kasapović muči sličan problem, ali ne kad je u pitanju sadašnjost već upravo povijest, dakle, ono što se stvarno dogodilo. Ona, naime, tretira Jugoslaviju kao fikcionalnu nadpovijesnu ideju koja tu i tamo dolazi u doticaj s povijesnom realnošću i ne uspijeva ju ukrotiti. Takav tretman je očit u spomenutoj procjeni po kojoj je Jugoslavija najneuspješnija država u Europi. Pritom kaže da Jugoslavija nije uspjela bez obzira na društveno uređenje u kojem se nalazila – dakle, to je potpuno nebitno – kao da druga Jugoslavija nije bila upravo politički odgovor na prvu, a ne jamac fikcionalnog i nominalnog kontinuiteta. Kao da su i prva i druga Jugoslavije propale baš zato što su bile Jugoslavije, a ne zato, između ostalog, što su se nalazile u potpuno različitim i specifičnim epizodama svjetske povijesti. I kao da se uspjesi i neuspjesi socijalističke Jugoslavije ne bi trebali prvenstveno procjenjivati prema onome što joj je prethodilo, a ne prema onome što joj je presudilo. I kad već ulazimo u teren uspješnih i neuspješnih država, nije li Njemačka prve polovice prošlog stoljeća značajno neuspješnija od Jugoslavije? I nije li sama Jugoslavija brutalno osjetila posljedice te neuspješnosti?
Kasapović je u pravu kad implicitno tvrdi da se ovdašnja ljevica ne zna nositi s raspadom Jugoslavije. Ponekad se stječe dojam da je Jugoslavija bila izrazito uspješna država koju su, eto, slučajno srušili nacionalisti i liberali. I nerijetko se stvarno bježi u fantaziju o Jugoslaviji koja služi kao oslonac za kritiziranje današnjeg društveno-političkog stanja. Ali teško se oteti dojmu da je fantazija na drugoj strani političkog spektra još izraženija koliko god joj u prilog išao povijesni rasplet. Ključno uporište te fantazije je tretiranje Jugoslavije u povijesnom vakuumu s uvjerenjem da su analitičke metode koje se koriste politički neutralne. Pa tako i Kasapović koristi pojam totalitarizma kao navodno objektivan pojam, nastao isključivo iz znanstvenih pobuda i koji je prikladan da se njime procjenjuju društva u različitim povijesnim epizodama i kontekstima. Riječ je prije svega o hladnoratovskom pojmu koji je u svojoj političko-teorijskoj putanji prvenstveno poslužio za izjednačavanje komunizma i fašizma. Čemu i sama Kasapović u članku pribjegava. Takvi koncepti koji se iscrpljuju u bilježenju nekih formalnih sličnosti mogu poslužiti eventualno kao orijentacijski okvir, ali ne mogu ni blizu ponuditi genezu političkih projekata i režima, a onda i njihovu povijesnu procjenu.
Nastanak pak sam nasilne prirode režima Kasapović pronalazi i dokazuje ratnim zapisima Milovana Đilasa koji je zagovarao eliminaciju svih neprijatelja i njihovo ubijanje bez ostatka. U fusnoti napominje da te zapise treba shvatiti u ratnom kontekstu, ali da je njihovo poslijeratno objavljivanje dokaz da je ista politika vrijedila i dalje. Tu je riječ o čestoj analitičkoj raboti tumačenja komunističke poslijeratne odmazde komunističkom ideologijom kao takvom. (Kakve to veze ima s idejom Jugoslavije nije poznato.) Na Zapadu su, dakle, obračuni s poraženima bili puno blaži jer su ih provodili demokrati, a na Istoku je krv tekla mjesecima jer su obračune provodili komunisti. Pored toga što se mogu pronaći citati Winstona Churchilla koji ne zaostaju puno za Đilasom, poslijeratni tretman nacista prije svega je uzrokovan različitim oblicima rata koji se vodio na Zapadu i Istoku. Na Istoku su nacisti vodili rat do istrebljenja i neizmjerno brutalnije se ponašali prema lokalnom stanovništvu. Kad tome dodamo dimenziju građanskog rata na prostoru Jugoslavije ne treba previše čuditi zašto su odmazde bile brutalnije. I možda bi se kao razlog prije mogla istaknuti neuspješnost Njemačke, a ne Jugoslavije.1
Kakve elite?
Možda i najinteresantniji aspekt članka “Zbogom postjugoslavenstvu!” jest njegov potencijalni odnos s teorijama (ekstremne) desnice. Teško se oteti dojmu da način na koji Kasapović predstavlja postjugoslavenske ideologe ne liči na teoriju elita koju promovira desnica, prvenstveno ona američka koja izvozi kulturne ratove po svijetu. Pojednostavljeno, ta teorija elita počiva na dubioznoj pretpostavci po kojoj veću društvenu moć ima profesorica komparativne književnosti nego vlasnik multinacionalne kompanije. Prilagodbom uvezenih teorija se koristi i ovdašnja desnica koja svugdje vidi utjecaj jugoslavenskih (kulturnih) elita. Razlika između Kasapović i njih jest u tome što ona misli da postoje neke društvene snage koje izmišljaju postjugoslaviju, a desnica misli da Jugoslavija stvarno i dalje postoji.
Vratimo se na kraju pitanju kojeg se dotaknuo Pavičić, a ono glasi: zašto postjugoslavija, a ne postaustrougarska ili postotomansko carstvo? Mogli bismo doduše hladno odgovoriti zato što živimo u periodu nakon Jugoslavije, a ne Austrougarske, ali to, nažalost, ne bi bilo dovoljno. Naime, ovo pitanje podsjeća na ono ismijavanje donedavno često raširene sportske razbibrige u kojoj bi se sastavljala nogometna reprezentacija bivše Jugoslavije. Uznemireni patrioti na tu su razbibrigu odgovarali pitanjima: A zašto ne Austrougarska? A zašto ne Rimsko carstvo? Pa zato što se tada nije igrao nogomet. Ali na kraju su patrioti pobijedili jer su uspjesi hrvatske nogometne reprezentaciju učinile tu razbibrigu besmislenom.
Međutim, taj uspjeh kao ni postojanje Republike Hrvatske ne čini zamišljanje drukčiji socijalnih i političkih veza nelegitimnima. I tu nije riječ o jugoslavenstvu nego o bilo kojoj vezi koja nije zasnovana na etničkoj pripadnosti. I hrvatska i sve druge nacije su nastale kao politički projekti, a ne kao unaprijed zapisani susreti ideja i naroda. To ne znači da su nerealne već samo da nacija ne može biti isključivi okvir političkih ideja. I da im je nešto prethodilo. Kao što je prethodilo i ideji Jugoslavije. I u tome leži osnovni problem članka kojim se ovdje bavimo. Naprosto se ne uzima u obzir što je prethodilo Jugoslavijama, kako i zašto su nastale, u kojem kontekstu i na koja su pitanja bile odgovor. Za razliku od svih tih brojnih postjugoslavena koji navodno izmišljaju postjugoslaviju i koji predstavljaju političku prijetnju na razini IDS-a u Slavoniji, Kasapović zamišlja predjugoslaviju kao prazni povijesni prostor u koji možemo upisati što nam god padne napamet.