Zaštićen s dva grmića i par obližnjih hrastova, u Gajnicama je skriven spomenik s natpisom: “Drugu Salvadoru Allendeu, čileanskom predsjedniku, borcu za slobodu i demokratska prava naroda Čilea i Latinske Amerike, ubijenom u vojnofašističkom udaru 11. rujna 1973. godine.” Iako Allendeova ulica nije preživjela devedesete, zahvaljujući ovoj spomen ploči Zagreb još stoji uz bok brojnim gradovima Europe i svijeta koji pamte Allendea i onaj 11. rujan koji je gurnut pod tepih povijesti.
Narod je izašao na ulice Santiaga kako bi proslavio pobjedu novog predsjednika, Salvadora Allendea. Pozdravljali su ga dok im je mahao s balkona predsjedničke palače nakon inauguracije. Nijedna inauguracija do sada nije mogla konkurirati veselju kakvo je tog dana čekalo grad, jer navečer počinje veliki karneval tijekom kojeg će nastupati najveći čileanski pjesnici, glumci i muzičari.
Ovako su početkom studenog 1970. godine izvještavali svjetski mediji kada je vlast u Čileu preuzeo Salvador Allende – “prvi demokratski izabran predsjednik marksist u Latinskoj Americi”. Ovaj Čileanac belgijsko-baskijskog podrijetla još u tinejdžerskim godinama došao je u doticaj s nestašnim lijevim idejama o kojima ga je učio njegov talijanski postolar. Kasnije je ušao u sindikate, postao član Socijalističke partije Čilea i predvodio izbornu kampanju Narodnog fronta pod geslom “Kruh, krov nad glavom i posao!” – pod čijom će vlašću biti izabran za ministra zdravstva i osigurati bolje uvjete i zaštitu za radnike, majke i djecu u školama. Nakon tri neuspjele kandidature za predsjednika države od 1952. do 1964. godine, sam Allende šalio se kako će mu na nadgrobnom spomeniku pisati: “Ovdje počiva budući predsjednik Čilea.” No, s vremenom će isplivati dokumenti iz kojih će postati jasno da je protiv njega radio neprijatelj moćniji nego što je možda znao.
Pročišćene ulice
Povijesna je ovo epizoda koje se prisjećam dok šećem po zagrebačkom naselju Gajnice tražeći jedan detalj. Naime, gajničke ulice barem svojim imenima još odišu Latinskom Amerikom: Čileanska ulica, Brazilska ulica, Ulica Pabla Nerude, Meksička ulica… A nađu se tu Mahatma Gandhi i Henry Dunant, švicarski Nobelovac i osnivač Crvenog križa. Promatrajući promjene u imenovanju javnog prostora shodno “službenim” društvenim vrijednostima u datom trenutku, publicist i aktivist Saša Šimpraga objavio je 2018. godine tekst “Zagrebačke ulice tuđih mrtvaca“. U njemu iznosi zanimljivosti poput one da je samo jedna ulica u Zagrebu nazvana po strankinji (Ulica Majke Tereze u Vrapču), da je ikona afričke borbe za neovisnost Patrice Lumumba bio jedini nebijelac u povijesti zagrebačkih ulica (do sada je već izgubio svoju ulicu), da je Jurij Gagarin jedini Rus koji (još uvijek) ima svoju ulicu u Zagrebu… Objašnjava kako su neki kvartovi dobili “tematske” ulice – pa su tako u Novom Zagrebu ulice dobivale imena po hrvatskim emigrantima, znanstvenicima, svijetu astronomije i Sunčevog sustava i sl. Tako dolazimo do Gajnica i saznajemo da je iza Ulice Mahatme Gandhija nekad stajalo ime: Ulica Antonia Gramscija, jednog od osnivača i lidera Komunističke partije Italije uoči Drugog svjetskog rata. Općenito su, piše Šimpraga, ulice u Gajnicama dobivale imena po osobama iz ibero-hispanskih područja. Moglo se tu naći Federica G. Lorcu, Salvadora Allendea, Che Guevaru i Adolfa Lopeza Mateosa. Danas je taj latino revolucionarni socijalistički duh neutraliziran tako što su od devedesetih naovamo njihova imena zamijenili nazivi država ili u slučaju Parka Garcije Lorce – naši patriotskiji pojmovi poput 101. brigade. No, iako su devedesetih ulice pročešljane i očišćene, pouzdano znam da je negdje među zgradama i grmljem ostala uspomena na Salvadora Allendea i jedan drugi crni 11. rujan.
Stoga, vratimo se na priču o Allendeu, povijesnu epizodu zvanu “CIA, snajka, CIA”. Ispostavit će se 1960-ih godina da je njegov glavni konkurent, Eduardo Frei, bio financijski potpomagan od strane ove američke Središnje obavještajne agencije. Frei je bio član Kršćanske demokratske stranke u kojoj je bilo aktivno i naših gora lišće. Tijekom Freiove vladavine, njegov ministar Edmundo Perez Zujović bio je optužen za masakr u Puerto Monttu 1969. godine. O ovom događaju pjevao je i slavni čileanski pjevač Victor Jara: “Morate odgovoriti gospodine Zujoviću, zašto su na goloruk narod okrenuti pištolji; Gospodine Perez, vašu savjest pokopali ste u lijesu, i sve kiše Juga neće isprati vaše ruke”. Dalje, u četvrtoj kandidaturi 1970. godine, Salvador Allende naći će se u konkurenciji s bivšim predsjednikom Jorgeom Alessandrijem i novim kandidatom Kršćanske demokratske stranke – Radomirom Tomićem, uhodanim političarem hrvatskih korijena (očito) koji je, fun fact: svojedobno postao senator čileanskih provincija Tarapaca i Antofagasta nakon što je u anti-komunističkoj čistki s tog mjesta smijenjen slavni pjesnik Pablo Neruda. Neruda je čak razmišljao o kandidaturi za predsjednika Čilea 1969. godine, no ubrzo se predomislio i pružio podršku Allendeu. Na američki užas, Salvador Allende ovaj put osvaja izbore i postaje čileanski predsjednik.
Strahote socijalizma
Nova hladnoratovska noćna mora u dvorištu SAD-a, nakon Fidela i njegove Kube, nastavila se kada je Allende objavio program pod nazivom “Čileanski put u socijalizam”. Krenule su nacionalizacija industrije, reforma zdravstva i školstva, redistribucija zemlje, gradnja stanova, opismenjavanje stanovništva, besplatno mlijeko za djecu, jeftine knjige za škole i fakultete i ostale strahote. Reforme su bile masovne, objedinjene u ekonomskom planu zvanom “The Vušković Plan”. Ime je dobio po, naravno, još jednom našem listiću, Pedru Vuškoviću koji je pod Allendeom postao ministar gospodarstva. Čile je bio među prvim značajnijim zemljama američkog svijeta koje su se priključile Pokretu nesvrstanih: Kuba je bila pionir 1961. godine, uslijedile su Gvajana, Jamajka i Trinidad i Tobago, a Čile i Peru priključuju se 1973. godine.
Protiv sebe su navukli brojne neprijatelje, od kršćanskih demokrata i bogatih zemljoposjednika, do američkih vlasti i Nixonove administracije koje su razriješile kesu i bacale milijune dolara na sve što se moglo da se Allendeova vlast sabotira ili prekine. Pa ako je potrebno, i vojnim udarom. Prvi veći nemiri počeli su u ljeto 1973. godine kada su tenkovi predvođeni pukovnikom Robertom Souperom okružili predsjedničku palaču, a kulminirali su kada je na mjesto zapovjednika čileanskih oružanih snaga umjesto generala Carlosa Pratsa došao Augusto Pinochet. Upravo će on, za svega mjesec dana, poduprt SAD-om tj. CIA-om, izvršiti vojni udar i 11. rujna svrgnuti Allendea s vlasti.
Tijekom opsade predsjedničke palače tog dana, Allende je putem radija poslao oproštajnu poruku narodu Čilea, odbivši ponudu da se izvuče na sigurno. Ubrzo nakon toga, od novih vlasti stiglo je priopćenje da je Allende ubijen. Tek 2011. godine ponovno je pokrenuta istraga u kojoj je utvrđeno da se Allende ubio kalašnjikovom kojeg mu je poklonio Fidel Castro, odabravši radije smrt nego predaju ili poniženje pred neprijateljem.
Detalj koji je preživio
U diktaturi i teroru koji će uslijediti pod vladavinom generala Augusta Pinocheta, ubijeno je – prema procjenama – između dvije i tri tisuće ljudi, a deseci tisuća bili su pritvoreni, mučeni ili u nekom drugom obliku uskraćeni za ljudska prava. Među najpoznatijim žrtvama bili su pjesnici Victor Jara i Pablo Neruda. Iste godine kada je Pinochet izvršio vojni udar, Nerudi je dijagnosticiran rak prostate. Njegova kuća postala je predmet racije, a navodno je u tim trenucima potpuno rezignirani Neruda vojnicima rekao: “Pogledajte oko sebe i pronaći ćete samo jednu opasnost – poeziju.” Ni dva tjedna nakon Allendeove smrti, Neruda je umro u bolnici gdje se liječio od raka. Navodno je umro od srčanog udara, no okolnosti u kojima se to dogodilo ostale su mutne do danas. Victor Jara je pak, ubijen bez ikakve sumnje i zataškavanja. Dan nakon puča je odveden na stadion Estádio Nacional u Santiagu, koji će poslužiti kao zatvorenički kamp za 20.000 drugih “neprijatelja vlasti”. Za Jaru, stadion će biti inspiracija za njegovu posljednju pjesmu “Estadio Chile”: “Koliko je teško pjevati, kada moram pjevati o hororu – hororu u kojem živim, hororu u kojem umirem.” Nakon četiri dana mučenja, Jara je 16. rujna 1973. ubijen, a njegovo tijelo je bačeno na ulicu.
Stižem do križanja ulica Sigetje i Gajnice, prekoputa Aleje Bologne i željezničke stanice Gajnice, i pronalazim mali detalj koji je preživio devedesete i naše vlastite čistke i obračune. Na uglu križanja, zaštićen s dva grmića i par obližnjih hrastova, nalazi se spomenik nalik odlomljenoj stijeni, sa spomen pločom na kojoj piše: “Drugu Salvadoru Allendeu, čileanskom predsjedniku, borcu za slobodu i demokratska prava naroda Čilea i Latinske Amerike, ubijenom u vojnofašističkom udaru 11. rujna 1973. godine.”
Spomen ploču podigao je, kako piše, u rujnu 1984. godine Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske. Zahvaljujući njoj, Zagreb još stoji uz bok brojnim gradovima Europe i svijeta koji pamte Allendea i onaj 11. rujan koji je gurnut pod tepih povijesti. Njegova ulica u Zagrebu nažalost nije preživjela vremena koja je najavio naš pjesnik u stihovima “baciće se tako, neki lik, kamenom i na tvoj spomenik“, ali se pokazalo istinitim Nerudino proročanstvo o poeziji kao opasnosti. Jer, kad god prođem ulicom sa tvojim imenom, pomislim na onu pesmu: Venceremos, venceremos, mil cadenas habra que romper. Venceremos, venceremos, la miseria sabrémos vencer…