Europskim medijskim ekosustavom ovog je tjedna prostrujila političko-ekonomska dijagnoza koja glasi: Grčka je napokon postala uspješna! Autoritet dijagnozi dali su Financial Times i The Economist, a širenje radosne vijesti prigrlili su brojni drugi europski mediji. Tajming je u najmanju ruku indikativan. Naime, u nedjelju se u Grčkoj održavaju parlamentarni izbori na kojima trenutno vladajućoj Novoj demokraciji prijeti Siriza. Ispitivanja javnog mnijenja sugeriraju da Siriza zaostaje za nekih 5-6%, tako da sigurno nije naodmet pokazati biračima da Europa misli, kako bi rekli ovdašnji trap pioniri, da su napokon uspjeli.
U Hrvatskoj je zadatak prenošenja lijepe grčke priče “delegiran” Jutarnjem listu. I obavljen je u dvije runde. U prvoj su tek korektno preneseni zaključci, dok su u drugoj korektno preneseni mizerni analitički kapaciteti prenositelja. Naime, kritički pristup osporavanja dijagnoze o grčkom uspjehu ne iziskuje nekakav dodatan rad u obliku podastiranja zanemarenih podataka ili oblikovanja drukčijih političko-ekonomskih kauzaliteta. Dovoljno je, dakle, samo pročitati izvorni članak i ponoviti ključna mjesta. A takav nesrazmjer između sadržaja članka i uredničkog oblikovanja presnažno sugerira da skorašnji datum izbora igra itekakvu ulogu u samom njegovu nastanku.
Pored pozitivnih aspekata kad je riječ o grčkoj ekonomiji, kao što su “rekordni” postpandemijski oporavak i značajan rast izvoza, članak u Financial Timesu jasno pokazuje da je svaka priča o uspjehu nategnuta predizborna propaganda. Ključni podaci kažu da je BDP 2022. godine dosegnuo tek 80% onoga iz 2008. Dakle, ekonomija je manja za petinu. Ništa bolji nisu ni pokazatelji koji se tiču realnih plaća. Prosječna plaća 2023. dosegla je tek 75% prosječne plaće iz 2008. godine. Samo ćemo mu napomenuti da rejting agencije koje su grčke obveznice oslobodile “junk” statusa imaju nešto drukčije kriterije uspjeha nego radnici čija je plaća smanjena za četvrtinu.
Ustrajni branitelji priče o uspjehu će posegnuti za odgovorom u obliku formule: no pain no gain. Brutalni rezovi i mjere štednje su bili nužni kako bi ekonomija prodisala. Žrtva je bila potrebna kako bi se vratili na staze uspjeha. Nismo baš sigurni da ekonomija funkcionira po pravilima motiviranja američkih srednjoškolskih sportaša u holivudskim filmovima, ali nećemo sada o principima. Pozabavimo se podacima iz članka. Sasvim je očito da je rast izvoza prvenstveno omogućen brutalnim rezanjem plaća. Pored toga što si postao konkurentniji, eliminirao si domaću potražnju i izvoz je jedino što ti preostaje. U kakvom to sistemu živimo kad izvoz mora nužno pretpostaviti snižavanje cijene rada, a ne, na primjer, rast produktivnosti? I važnije, ako je Grčka uspješna priča i primjer svima, što će se dogoditi ako svi krenu snižavati plaće kako bi potaknuli izvoz? Tko će sve te proizvode kupovati, odakle će doći potražnja? Drugim riječima, Grčka ne može biti uspješni model ni po parametrima najsurovijeg kapitalizma, a kamoli ako u računicu uključimo neke druge političke prioritete kao što je na primjer kvaliteta života.