U prvoj polovici svibnja obilježavaju se međunarodni dani posvećeni zdravstvenim radnicama. Ove godine, umjesto na štandovima, ti su dani obilježeni prosvjedima za poboljšanje radnih uvjeta.
U svibnju se obilježava više dana na ovaj ili na onaj način posvećenih zdravstvu. Tu su Svjetski dan nepušenja (31. svibnja), Svjetski dan hipertenzije (17. svibnja), i Svjetski dan astme (prvog utorka u svibnju). Tu su i dani posvećeni najbrojnijoj grupi zdravstvenih radnica: medicinskih sestara (12. svibnja) i primalja (5. svibnja). Obilježavanje tih datuma najčešće se svede na pokoju akciju na štandu ili, ako je te godine netko posebno ambiciozan, na tematsku konferenciju. Ove godine, dani medicinskih sestara i primalja u Europskoj uniji prošli su u protestnom i štrajkačkom tonu, nastavno na val akcija koji je krenuo krajem prošle godine. Od Portugala preko Velike Britanije do Hrvatske, zdravstvene radnice pobunile su se protiv niskih plaća i preopterećenosti na radnom mjestu s kojima se bore još od prije pandemije COVID-19.
Sporni “radnopravni status”
Šira koalicija sindikata i strukovnih organizacija zdravstvenih radnica – od medicinskih sestara preko laborantica do kuharica i čistačica – na kiši je prosvjedovala u Zagrebu, dan prije Međunarodnog dana medicinskih sestara. Ovom prosvjedu pridružilo se bitno manje sudionica nego što je bio slučaj kod prosvjeda liječnica održanog krajem trećeg mjeseca, ali je zato on naglasio dimenziju koja je prethodno izostala: da ministar zdravstva Vili Beroš preferencijalnim tretmanom pojedinih skupina, u ovom slučaju liječnica, namjerno ili nenamjerno narušava prostor za jedinstveno organiziranje zdravstvenih radnica. Zdravstvo počiva na više stupova, naglasile su prosvjednice, a oni uz liječnice uključuju sve druge zdravstvene i nezdravstvene radnice.
U danima koji su prethodili centralnom prosvjedu 11. svibnja, zdravstvene radnice diljem zemlje sudjelovale su u dnevnim prosvjedima pred ustanovama u kojima rade, upozoravajući ministra i premijera da su “i one zdravstvo” te da zaslužuju bolje radne uvjete. Nedugo nakon prosvjeda liječnica i najave štrajka koja mu je uslijedila, naime, ministar Beroš je pristao na ustupke radi izbjegavanja tog scenarija. Prethodno je, prilično čudnovatom akrobacijom, Hrvatskom liječničkom sindikatu priznata reprezentativnost unatoč tome što ne ispunjava kriterije Zakona o reprezentativnosti. Sindikati, pogotovo manji, radikalniji sindikati i strukovni sindikati čije članstvo predstavlja manjinu zaposlenih u pojedinim poduzećima i granama, godinama upozoravaju na to da ovaj zakon ograničava prostor radničkom organiziranju i da ga treba mijenjati. Beroš i ostatak vlade svojim potezom su pokazali kako osnove za te prozivke postoje, ali da se na njih neće odgovoriti promjenom zakona – već podilaženjem pojedinim sindikatima čije članstvo uživa ugled među onima koji zakone donose.
Valja napomenuti kako sudionice svibanjskog prosvjeda ni u jednom trenutku nisu implicirale da liječnice ne zaslužuju izboreno, i da je Hrvatski liječnički sindikat formalno podržao akciju drugih zdravstvenih radnica. Ono što su organizatorice problematizirale jest da je vlada za pojedine struke spremna doći za pregovarački stol bilo kada, dok druge poziva na strpljenje i proceduru.
Pritom je glavni zahtjev liječnica i drugih zdravstvenih radnica isti: “poboljšanje radnopravnog statusa”. Izraz je zaživio u većini govora koji su održani na ovu temu, ali može mu se prigovoriti da vjerojatno ne prikazuje dovoljno plastično što zdravstvene radnice ustvari traže. To puno bolje čine primjeri o kojima su prosvjednice govorile u Zagrebu – od toga da osnovna plaća medicinske sestre može iznositi oko 900 eura, manje od prosječne neto plaće u veljači 2023., do toga da u nekim ustanovama čistačice rade za manje od zakonom predviđene minimalne plaće. Visina plaća ovisi o uređenju koeficijenata, što je notorno dosadna tema pa je teško očekivati da dovede do sveopće društvene mobilizacije; ali isto tako ovisi o tome koliko nadležno ministarstvo prepoznaje doprinos različitih struka zdravstvenom sustavu. Prema viđenom, reklo bi se da ovo ministarstvo to uopće ne prepoznaje.
Međutim, bilo bi krivo tvrditi da je ministar Beroš jedini u Europi koji ima pomaknuta mjerila kada je u pitanju vrednovanje rada u zdravstvu. Većina štrajkova drugog zdravstvenog osoblja koji su nedavno održani u EU i susjedstvu doživjeli su žestoko omalovažavanje od resornih ministara. S druge strane, najnoviji podaci koji se objavljuju na ovu temu, uključujući one Međunarodne organizacije rada (ILO), idu u prilog upozorenjima sindikata i pokazuju kako su zdravstvene radnice potplaćene i izrabljivane na radnim mjestima. To, naravno, ima itekako veze sa strukturom radne snage u sektoru, među kojom uvjerljivo dominiraju žene. Recimo, od preko 39 tisuća registriranih medicinskih sestara i primalja u Hrvatskoj, ILO kaže da je žena 36 tisuća. U Srbiji, preko 50 tisuća od 55,5 tisuća medicinskih sestara i primalja su žene; u Bosni i Hercegovini, 18,2 tisuća od 22,1 tisuće su žene. Osim što žene općenito mogu računati na niže plaće od muškaraca, u sektorima poput zdravstva suočavaju se i s emocionalnom ucjenom da su struku odabrale zato što im je to poziv, a ne zato što su računale da će od svog rada moći preživjeti.
“Poboljšanje radnopravnog statusa” zato se odnosi se na više od koeficijenata. Termin može obuhvatiti i katastrofalno stanje kadrovske politike u sektoru, koja je dovela do toga da neke zdravstvene ustanove nemaju izbora nego zapošljavati liječnice koje bi odavno trebale biti u mirovini ako žele pružiti planiranu skrb pacijenticama. S obzirom na dobnu strukturu medicinskih sestara i aktualna prava u sektoru, slično bi se uskoro moglo dogoditi i kada je u pitanju ta struka.
Neprepoznate radnice
Za treće “poboljšanje radnopravnog statusa” znači jednostavno to da ih se prepozna kao punopravne zdravstvene radnice. Nešto ranije ovog mjeseca, prilikom obilježavanja Međunarodnog dana primalja, Barbara Finderle, predsjednica Hrvatske komore primalja, u izjavi je upozorila da zdravstvene reforme koje se planiraju u sklopu Plana oporavka i otpornosti za razdoblje 2021. – 2026. ne predviđaju mjere kojima bi se osiguralo da primalje ispune ulogu za koju su obrazovane i pripremljene.
Njihovi problemi kreću se od, opet, koeficijenata do ustroja stručnog obrazovanja, koji blago rečeno kaska za potrebama i za smjernicama na međunarodnoj razini. Na primjer, u Zagrebu postoje 4 rodilišta, ali još uvijek ne postoji studij primaljstva – unatoč tome što se radi o profesiji koja je prepoznata kao jedna od 5 najznačajnijih na području EU, istom je prilikom napomenula primaljska komora. Radi se o poražavajućim podacima, da se iščitati između redaka izjave, jer se tako uloga primalje u društvu sužava na izuzetno uzak dio zdravstvene skrbi. “Primalje rade, i mogu raditi sukladno Zakonu u primaljstvu – u Domovima zdravlja na, primjerice, zdravstvenoj zaštiti žena i trudnica, u ginekološkim poliklinikama, operacijskim salama, te odjelima za novorođenčad i drugim radnim mjestima za koje su upravo one najbolje školovane”, podsjetila je Komora na obilježavanju Međunarodnog dana primalja.
Pritom primalja u zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj ima malo. Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, 2021. godine bilo ih je zaposleno manje od 2.000 – i to ako računamo prvostupnice primaljstva, primalje sa srednjom stručnom spremom i primalje asistentice. U sustavu koji anticipira dodatne probleme zbog izraženog odljeva kadrova – pogotovo liječničkih, jer njih uzima kao okosnicu – neprepoznavanje uloge koju primalje mogu odigrati u zajednici može biti još jedan u nizu udaraca od kojih će se biti teško oporaviti.
Da se može i da se radilo drugačije pokazuju svjedočanstva koja je Hrvatska komora primalja prikupljala kroz 2020. godinu, koju je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila godinom medicinskih sestara i primalja. U tim prilozima, primalje mlađe generacije govore o tome kako bi bilo lijepo da trudnice mogu pratiti kroz cijeli tijek trudnoće i babinje. Primalje, odnosno babice, koje su radni vijek provele u Jugoslaviji opisuju i više od toga. Primalja Josipa Oštarijaš, koja je u trenutku provođenja kampanje Komore imala oko 90 godina, radni je vijek provela radeći u patronažnom modelu, kao jedina zdravstvena radnica u toj zajednici. To je značilo da je radila uvijek i sve, ali da joj je osim plaće za to lokalna samouprava osiguravala i stan i prijevoz – makar to bio bicikl. Osim toga, priznavalo joj se i kompetencije za to što radi, kako od strane zajednice, tako i od strane drugih zdravstvenih radnica. Jer kada je u trenucima nesigurnosti nazvala doktore u najbližu bolnicu za savjet, rekli su joj: “Babice, nemojte nas zvati, mi vam o tome ne znamo. To vi znate.”