Hrvatski je narod, kažu upućeni, svoju državu čekao od stoljeća sedmog. Strane sile i unutarnji neprijatelji tu su težnju potkopavali čak 13 stoljeća. Međutim, sudbina se nije mogla izbjeći i stvari su napokon sjele na svoje mjesto. Unatoč slobodi i nezavisnosti među nacionalistima i patriotima ipak vlada stanovita doza nezadovoljstva. Kao da to nije baš to. Kao da ta sloboda i nezavisnost nisu potpuni. Kao da još nešto smeta. Kao da je Jugoslavija još tu. Kao da toleriramo neke koje ne bismo trebali tolerirati.
Taj rasprostranjeni osjećaj među hrvatskim nacionalistima, čiji stupanj varira ovisno u razini uključenosti u HDZ-ovu klijentelističku mrežu, nije plod samo nacionalizma kao takvog. U prirodi posla nacionalističkih politika, pogotovo ekstremnijih poput ustaštva, jest da zagovaraju “čišću” državu i promoviraju eliminaciju svih onih elemenata koji se ne uklapaju u zamišljeni povijesni destilat hrvatske nacije. No, ti zagovori i promocije se ne događaju u nekom povijesnom vakuumu i uvijek s istim intenzitetom. Oni mogu predstavljati i odgovor na političke izazove koje ne spadaju nužno u njihovu domenu. Pogotovo u situacijama u kojima nitko na političkom spektru ne može ponuditi uvjerljiv odgovor na te izazove i probleme.
Mora se priznati da hrvatski nacionalizam nije imao sreće s tajmingom. Naime, toliko čekana hrvatska država se pojavila na svjetskoj mapi u povijesnom trenutku koji nije bio baš povoljan za države kao takve. Državama se, kao ishod raspada socijalizma i demontaže kejnzijanske politike na zapadu, osporavao bilo kakav legitimitet u upravljanju ekonomijom. Sve se trebalo prepustiti tržištu. Ta je priča pogotovo vrijedila za tek oslobođene postsocijalističke teritorije, dok je na zapadu prevladavala ipak nešto pragmatičnija varijanta. Uglavnom, država kao instrument planiranja ekonomske politike koje iziskuje raznoliko znanje i vještine – od ekonomskog preko ekološkog do urbanističkog – arhivirana je kao povijesna zabluda.
Na samom početku, ta je okolnost odgovarala hrvatskim nacionalistima. Vrlo lako su globalni vajb mogli uklopiti u svoju antikomunističku i antijugoslavensku borbu. Činilo se na prvu da je posrijedi savršena povijesna podudarnost. Bez previše oklijevanja su napušteni bilo kakvi instrumenti vođenja iole suverene ekonomske politike: od monetarne do industrijske. Međutim, nije se moglo odustati od socijalne politike. Naime, deindustrijalizacija je iziskivala saniranje teške socijalne situacije. Vladajući HDZ je saniranju pribjegao tako da si osigura dvostruku korist: prevenira socijalne nemire, ali i stvori discipliniranu glasačku bazu. I to je učinio kroz prijevremeno umirovljavanje i zapošljavanje u javnim službama i državnim firmama.
Liberalna je opozicija taj potez – selektivnu socijalnu politiku kao odgovor na učinke napuštene ekonomske politike – dočekao kao dokaz korupcije i prevelikog utjecaja države na ekonomiju. Uloge su bile prikladno podijeljene i svi su imali svoju ideološku nišu za standardne obračune. Liberalne snage, medijske i stranačke, balansirajući između interesa i pogleda na svijet vlasnika kafića i osnivača IT startupa, bijesno su zahtijevale uklanjanje bilo kakvog otiska države s ekonomije. Dok su ekstremnije desne snage, u nedostatku kapaciteta i sklonosti za bavljenje ekonomijom, zagovarale uklanjanje tragova “jugoslavenskih kulturnih elita” i UDBA-e iz političko-društvenog života.
Andrej Plenković se ukazao kao najprikladniji koordinator tih različitih materijalnih interesa i ideoloških nagona. Ekstremnije desne snage, pogotovo one unutar stranke, pacificirao je različitim oblicima klijentelističke inkluzije. Liberalne snage, unatoč stalnim napadima, ipak drži u političkom raskoraku jer se predstavlja kao jedina uvjerljiva brana trenutno prigušenoj ekstremnoj desnici. A za djelomičnu depolitizaciju odnosa između liberalnih ideala i selektivne socijalne države savršeno mu je poslužila pandemija i općenito promjena globalnog ideološkog raspoloženja kad je u pitanju uloga države u ekonomiji. Najavljeni novi vošingtonski konsenzus i koordinirani razvoj industrijskih politika omogućili su Plenkoviću, barem marketinški, efektnije migoljenje u kontekstu brojnih afera njegovih ministara i službenika.
Ali, ta konstelacija neće trajati vječno. Plenković će otići, prije ili kasnije, a pred nama se otvara prilično drugačiji svijet od onog koji je zatekao Franjo Tuđman 1991. godine. To je svijet koji zahtijeva nešto ambiciozniju ulogu države. Međutim, tu su državu i njene kapacitete uništili upravo oni koji su je navodno sanjali stoljećima. Uništene su institucije i takozvani know-how. Liberali su pomogli tako što su institucije i znanje o upravljanju proskribirali kao inherentno koruptivne. Vrlo skoro će nam to znanje i ta država itekako trebati. Ako se ne pojavi netko tko će pokušati rehabilitirati to znanje i stvoriti demokratske institucije koje slušaju potrebe radne većine, ostat ćemo osuđeni na dvoboj između ekstremnih nacionalista koji od realnosti bježe u 1991. i 1941. i liberala koji bježe u fantazije koje njihovi zapadni uzori upravo napuštaju.