Neobično malo vremena prošlo je između probnog balona i službenog predstavljanja zakonskih prijedloga. Valjda se to vrijeme skraćuje proporcionalno stupnju zadovoljstva udruga kapitalista predloženim. Pričamo, naime, o “poreznoj reformi” u Hrvatskoj koju je ovog tjedna na sjednici Vlade predstavio premijer Andrej Plenković. Ključni aspekti reforme koja se tiče poreza na dohodak vjerojatno su vam već dobro poznati: ukida se prirez jedinicama lokalne samouprave, podiže se osobni odbitak na 560 eura i država preuzima dijelove mirovinskih doprinosa za one s nižim plaćama. Sasvim očekivano, ukidanje prireza aktiviralo je najviše buke i rasprava.
Zakonskim prijedlogom je omogućeno jedinicama lokalne samouprave da ukidanje prireza kompenziraju dodijeljenom razinom autonomije pri određivanju visine poreza na dohodak. U Hrvatskoj postoje samo dvije stope poreza na dohodak, niža od 20% i viša od 30%. Grad Zagreb će, na primjer, nakon usvajanja zakona moći nižu stopu odrediti između 15 i 23,6%, a višu između 25 i 35,4 %. Općine i gradovi koji su dosad imali mogućnost određivanja niže stope prireza imat će nešto niže gornje granice. Valja napomenuti da je sustav posložen tako da se prihodi od poreza na dohodak raspoređuju na sljedeći način: 74% gradovima i općinama, 20% županijama i ostatak decentraliziranim funkcijama. Prirezna sredstva išla su isključivo gradovima i općinama.
Očita politička motivacija
Opoziciji i kritičarima nije bilo teški izvući zaključak: HDZ i Plenković ovim postupkom vrše izravan napad na vlasti u najvećim gradovima koje drži opozicija, a vlastitu ključnu mrežu – županije – ne diraju. S obzirom na to da smo u predizbornoj godini motivacija je i više nego očita. Plenković će moći tvrditi da je on omogućio uvjete za rast plaća, a na gradonačelnicima jest da to i realiziraju. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević je već poručio da će se odlučiti za najviše stope poreza kako bi se kompenzirala prirezna sredstva, dok njegovi splitski kolega Ivica Puljak navodi da će dati sve od sebe da ne podižu porezne stope, ističući, između ostalog, i razlog da se time pomaže županijama za koje on smatra da bi ih trebalo ukinuti.
Dakle, što se tiče neposredne političke motivacije iza reforme stvari su prilično jasne. No, postoje neki aspekti priče koji su dugoročno indikativniji, i društveno i politički. Prvi se tiče Plenkovićeva odgovora na novinarsko pitanje o eventualnom smanjivanju PDV-a koji iznosi čak 25%. Premijer je odgovorio da su razmišljali o tome, ali da su uvidjeli da je smanjivanje PDV-a na pojedine proizvode nije spustilo cijene i da su, samim time, oni nemoćni kad je taj najregresivniji porez u pitanju. Ili je posrijedi politička nevoljkost da se “pojačaju” porezi na imovinu i kapital i njima nadoknadi prihod od PDV-a ili dokaz da slobodno tržište ne donosi priželjkivane učinke kad se oslobodi poreznog stiska. Treća opcija ne postoji.
Drugi aspekt vezan je uz stručno-ideološku legitimaciju reforme za koju je bio zadužen ministar financija Marko Primorac. On je, naime, posegnuo za konkurencijom među jedinicama lokalne samouprave koja će, smatra se, polučiti bolje rezultate nego nametnute uniformirane porezne stope odozgo. Tu se, prije svega, radi o retoričkoj taktici koja sugerira što su trenutno vodeće društvene i političke vrijednosti. Jer kod PR taktika nije toliko bitno ono što se skriva – to svatko vidi – već zašto se odabire ono čime će se to sporno sakriti. Odabir tržišne konkurentnosti zasniva se na procjeni da vlada šire društveno uvjerenje kako je riječ o nadmoćnom obliku društvene organizacije, toliko nadmoćnom da više i ne predstavlja politički izbor već (ne)dostižni ideal.
Epohalni zaokret
Nadalje, sama priča o konkurenciji, kako je ovdje predstavljena, podrazumijeva da je svim jedinicama lokalne samouprave najpametnije da spuste porezne stope do najniže moguće razine. Neće se valjda natjecati u podizanju porezne stope. Konkurencija će se dakle odvijati u što uvjerljivijem obrazlaganju ukidanja određenih javnih usluga nakon što sredstva presahnu. Problem s tom konkurentnošću jest taj što pretpostavlja popriličnu razinu nonšalancije u preseljenjima širom države kao da je riječ o biranju najjeftinijeg proizvoda u dućanu. Usput, ministru očito promiče da su se ta preseljenja već dogodila i to na periferiju najvećih gradova. Ne moraju se plaćati prirezi, niže su cijene stambenog prostora, a uživa se u svemu što prirezi u samim gradovima financiraju. A načelnici i gradonačelnici tih mjesta nerijetko predstavljaju najveće borce protiv poreza i svih nameta i najgorljivije zagovaratelje konkurentnosti. Iz pozicije luksuza parazitiranja na obližnjem većeg gradu.
Treći i vjerojatno dugoročno najvažniji aspekt priče o reformi tiče se prešućenog, ali itekako rasprostranjenog stava na gotovo pa cijelom političkom spektru. Ističe se da su mjere nedovoljne, da je trebalo omogućiti još veće povećanje plaća i da treba radnicima samima prepustiti da odlučuju što će sa svojim novcima i koliko bi trebali davati državi. Teško je ne prihvatiti bilo kakav prijedlog povećanja plaća u kontekstu visoke inflacije i rasta životnih troškova. Ono što pak u cijeloj raspravi nedostaje jest uloga kapitala: jedina politička varijabla je odnos radnika i države, dok je kapital valjda objektivna datost. Također, sasvim je iz političke imaginacije isključena dekomodifikacija: to jest, uklanjanje određenih roba i usluga s tržišta i njihova dostupnost građanima bez obzira na kupovnu moć. Ta politička opcija koja je zapravo u priličnoj mjeri definirala 20. stoljeće više nije na repertoaru. Ono što se dogodilo jest epohalni zaokret, ne samo kod nas. Predmet politike više nisu kolektivne potrebe ljudi već njihove potrošačke preference. Ljudi sami odlučuju gdje će prodati svoju radnu snagu i što će s novcem od te prodaje kupiti. Svako političko miješanje u tu slobodu je nedopustivo. Većinski dio rasprava o porezu na dohodak potvrđuje tu internaliziranu političku antropologiju. I njene posljedice ćemo tek osjetiti.