Nakon obznanjenog ponašanja hrvatske policije, europska je javnost mogla posvjedočiti nedavno kako brutalno i grčka policija tretira izbjeglice. Unatoč tome apsolutno se ništa ne mijenja. Upravo zato što je riječ o planiranoj politici i tihom konsenzusu.
“Svijet je potresla snimka grčke granične policije kako na otoku Lezbosu uhićuje grupu migranata, te ih potom iskrcava na pučini Egejskog mora” – tako bi nekako zvučali naslovi hrvatskih medija da je ijednome od njih palo na pamet prenijeti vijest objavljenu u New York Timesu 19. svibnja ove godine, kojom je još jednom – ovoga puta uz vizualne dokaze – ukazano na sve brutalniju graničnu politiku Europske unije. Snimka koju je NYT-ju dostavio austrijski humanitarni radnik Fayad Mulla prikazuje agoniju grupe od 12 migranata – većinom žena i djece, uključujući šestomjesečnu bebu – koju grčka granična policija nakon zarobljavanja iskrcava iz kombija na obali otoka Lezbosa, potom ukrcava na brod obalne straže, da bi ih na koncu ostavila same na gumenom splavu usred Egejskog mora. Nakon nešto više od sat vremena plutanja bez mogućnosti upravljanja čamcem grupu migranata spasila je turska obalna straža i sprovela u Izmir, gdje ih je kasnije intervjuirala novinarska ekipa New York Timesa.
Naravno, naslova poput ovoga s početka teksta na hrvatskim portalima nije bilo. Nije pritom pomogla činjenica da se radi o prvoj snimci kompletnog procesa ilegalne deportacije migranata iz Grčke – procesa za koji grčka vlada i dalje tvrdi da se ne događa. Nije pomogla ni demografska slika protjeranih migranata: za razliku od desničarskih strašila o “vojno sposobnim muškarcima” iz “sigurnih zemalja”, na splavi su se našle žene i djeca iz ratom pogođenih država Roga Afrike – Somalije, Eritreje i Etiopije. Ništa od toga nije bilo relevantno hrvatskim medijima: ni ljudska patnja uzrokovana policijskim progonom, ni licemjerstvo europskih država, ni manjak reakcije Europske unije. Uzrok tomu je vrlo jednostavan – hrvatske medije nije briga jer nije briga ni hrvatsko, a ni europsko društvo u cjelini.
Sve po starom
Nijedna informacija koju je naveo NYT zapravo nije nova. Svi u Grčkoj znaju da policija nezakonski deportira migrante, ali većinu Grka to ne smeta. Europska birokracija dobro zna da grčka vlada laže, ali to nikoga ne dira – štoviše, upravo se takav postupak i očekuje od jedne granične države Europske unije. Svi znaju što se događa, svi se prave da se ne događa i svima odgovara da se tako nastavi unedogled. Svima, naravno, osim desecima (stotinama?) tisuća ljudi koji svake godine riskiraju živote pri prelasku Sredozemnog mora.
Kao što nam je svima poznato (htjeli mi to priznati naglas ili ne), pushback i policijsko nasilje na granicama nije isključivo grčki problem. Hrvati su dobro upoznati s tom činjenicom. Hrvatska policija već godinama – od 2015. i početka “migrantske krize” – služi kao pas čuvar Europske unije, čija je zadaća po svaku cijenu spriječiti prelazak granice ljudima neželjenog, siromašnog azijskog i afričkog porijekla. U tu je svrhu hrvatska granična policija s vremenom počela koristiti sve brutalnije metode, o čemu su svojevremeno izvještavali i svjetski mediji. Od 2015. do trenutka pisanja ovih redaka, mreža nevladinih organizacija Border Violence Monitoring Network (BVMN) objavila je informacije o više od 1000 slučajeva pushbacka na hrvatskim granicama, kojima je kumulativno obuhvaćeno nekoliko tisuća ljudi.1
Prema kazivanju BVMN-a, ova ilegalna guranja preko granice, odnosno nasilne deportacije, često su praćene neljudskim postupcima policije – najčešće u obliku prebijanja, zlostavljanja i pljačkanja osoba pronađenih u blizini granične crte. Za ilustraciju će biti sasvim dovoljno prenijeti jedan karakteristični slučaj iz travnja 2023., objavljen na stranicama BVMN-a.
U navedenom svjedočanstvu stoji sljedeći opis događaja: “Nakon toga [hapšenja], svjedoci se prisjećaju ukrcavanja u vozilo i petnaestominutne vožnje do druge lokacije u šumi koju nisu mogli locirati, gdje su se zaustavili na još 10 minuta. Nadalje svjedoče kako je muški policajac pretraživao žensku svjedokinju, pri čemu ju je uznemiravao rečenicama poput ‘You’re a sexy girl‘, te ju počeo tući pendrekom nakon što joj je pronašao mobitel, lijekove i novac koji je sakrivala u donjem rublju. Potom, svjedoci tvrde kako su im policajci oduzeli odjeću, ostavivši ih tako u hladnoj noći tek u hlačama i majicama kratkih rukava. Svjedokinja tvrdi da je nakon toga zamolila policajce da joj vrate mobitel jer je na njemu imala sačuvane važne medicinske dokumente, odnosno rezultate ultrazvuka i recepte za lijekove prepisane zbog moždane ciste koja joj je otkrivena prije nekoliko mjeseci. Kao odgovor na ovu molbu, policajci su joj razbili telefon i ponovno je počeli tući pendrecima, ovoga puta naročito po glavi.”
Pushback s teritorija Hrvatske je prije nekoliko godina i snimljen u sklopu novinarske akcije u kojoj je sudjelovala ekipa RTL-ove Potrage. Nakon objavljivanja snimke uslijedila je reakcija – MUP je udaljio s posla trojicu snimljenih interventnih policajaca, a Europska komisija je ponovila svoj oštar stav nulte tolerancije prema nasilju nad migrantima. “Nasilje i loše postupanje prema migrantima, tražiteljima azila i izbjeglicama neprihvatljivi su te se mora provesti istraga”, izjavio je tada glasnogovornik EK Adalbert Jahnz. Institucije su radile svoj posao.
To nije šala: institucije su doista odradile svoj posao. No problem leži u tome što posao hrvatskih i EU institucija nije štićenje prava migranata i kažnjavanje policijskog nasilja, već upravo obrana granica i provođenje nasilja nad migrantima. U skladu s time, posao je bio obavljen – suspendirani policajci su nakon par mjeseci vraćeni na posao, pravnih posljedica po njih ili po njihove pretpostavljene neće biti, a disciplinske mjere će se uglavnom svesti na packe zbog “narušavanja ugleda policije”. Policija je istražila samu sebe i utvrdila da su njeni službenici pogriješili jer su se dali snimiti. Ubuduće treba biti pažljiviji.
Institucije rade svoj posao
Ipak, nameće se pitanje zašto MUP uopće brine oko takvih snimki? Razni organi Europske unije su i Hrvatskoj i Grčkoj dijelili teške verbalne ukore, samo da bi 2022. povisili budžet Frontexa za oko 40%, sa sirotinjskih 535 milijuna eura, na jedva izdržljivih 754 milijuna. Njemački političari i mediji također vole prati ruke od grčkih, hrvatskih i bugarskih barbara, kojima često spočitavaju neprimjerenu uporabu sile nad migrantima. Uglađeni Europljani nikad ne bi tako postupali, niti imaju prilike tako postupati – daleko su od vanjskih granica Unije, a njihovu “obranu” su s razlogom outsourceali Balkancima i inim žiteljima periferije. Ovako za nisku cijenu od 2,86 milijuna eura – odnosno vrijednosti vozila i tehnike koje je Njemačka direktno donirala hrvatskoj policiji između 2016. i 2021. – zapadna Europa može ostati neuprljanih ruku i čista obraza pred domaćom publikom. Neka se divljaci tuku na predziđu liberalne demokracije.
Europsku uniju nije briga za nasilje na granicama. Nije briga ni većinu građana EU. Grčka je svog “strogog, ali pravednog” premijera Mitsotakisa nedavno nagradila još jednom pobjedom na parlamentarnim izborima, a čini se da ni Hrvate ne zamara činjenica da se na granicama RH ljude masovno premlaćuje i pljačka – ako išta, militarizacija granice ide u korist HDZ-ovoj popularnosti. Svi su svjesni nasilja, a većina ga potajno podržava. “Potajno” je ovdje i dalje ključna riječ: obrana granica, obrana nacije, obrana civilizacije, sve su to fraze od kojih svakom poštenom patriotu zaigra srce. Pa ipak, fraze su jedno, a slike modrica, krvavih glava, slomljenih ruku i mrtvih dječjih tijela utopljenih u Mediteranu nešto posve drugo. Europljani su svjesni svega što se čini u njihovo ime, ali ne žele to vidjeti svojim očima. Zataškavanje je potrebno za očuvanje psihičkog mira. Ako smo suočeni s nasiljem, ako ga vidimo, jednog ćemo dana morati priznati da smo ga bili svjesni i da ga nismo pokušali spriječiti – a Europljaninu nema draže uzrečice od: “Nismo znali!”
- Prema podacima iz BVMN-ovog izvještaja iz 2020. godine, prosječna veličina skupine u kojoj migranti prelaze granicu RH iznosi 13 ljudi, no u najmanje jednom opisanom slučaju radilo se o skupini veličine 150 ljudi. [↩]