Gotovo svi vodeći hrvatski mediji proteklog su vikenda poslali reportere u Beograd. Povod je bio očit: u petak se održavao takozvani kontramiting u režiji vlasti, a u subotu sad već redoviti prosvjed protiv nasilja. Reportaže se varirale kvalitetom i zanimljivošću, ali sve su bile protkane neizrečenom polaznom pretpostavkom, ali i zaključkom: ovo je moguće samo u Srbiji. Taj su dojam dodatno prisnažile uredničke opreme i pokoji popratni članak analitičkog tipa. Dah nadmoćnog orijentalizma u kombinaciji s patronizirajućom empatijom s prosvjednicima protiv režima Aleksandra Vučića prevladavajući je pristup u Hrvatskoj kad je riječ o novoj rundi društveno-političkih komplikacija u Srbiji.
Ono što se prvenstveno smatra “mogućim samo u Srbiji” i učinkom nekakvog dubinskog “srpstva” jest politički dogovor između Vučića i njegovog stranačko-poduzetničkog aparata sa “zatucanim” narodom. Pripomene se, naravno, da je taj dogovor često bliži ucjeni nego klasičnoj političkoj podršci, ali svejedno se ističe sva silna nevjerojatnost podrške Vučiću i SNS-u. Pronalazak ugodnog analitičkog utočišta u posebnosti ili endemičnosti neke političke kulture redovit je ishod onih interpretacijskih poduhvata koji elemente klasne analize sustavno zanemaruju. Naime, uključivanjem tih elemenata vrlo brzo bi se povuklo paralele s različitim režimima i stranačkim modelima.
Primjetljivo je da u prvim desetljećima ovoga stoljeća značajnu šansu za politički uspjeh posjeduje jedna specifična klasna alijansa. Radi se o alijansi između frakcija buržoazije koje su usko vezane uz stranački aparat i/ili državu i koje uglavnom posluju na području nacionalne države i provincijskog proletarijata u paketu s elementima sitne buržoazije. Pored Srbije, tu alijansu/franšizu možemo na djelu vidjeti, uz, naravno, prisutne razlike, u Mađarskoj, Turskoj i Poljskoj, a značajnu ulogu je igrala u usponu Donalda Trumpa i odabiru Brexita. Skloni su joj i talijanska Lega kao i španjolski konzervativci. A ni HDZ nije daleko. Politička transakcija unutar te klasne alijanse može se odvijati putem sendviča, zaposlenja, političke zaštite tržišta, selektivne socijalne države ili izmaštane zaštite.
Posrijedi je zapravo oblik političkog štita od neizvjesnosti tržišne konkurencije. Određene frakcije kapitala se vežu uz stranku/državu koja im jamči profitabilnost poslovanja, a oni koji to jamčenje omogućuju – glasači – nagrađuju se različitim klijentelističkim ustupcima ili obećanjima. Ali i kažnjavaju ako se usude razvrgnuti alijansu. Na takvu se klasnu konstelaciju i ulogu prikladno “lijepi” suvremena konzervativna ideologija. Naime, koristi se učinkoviti ideološki trik kojim se fluidnosti identiteta i različiti “slobodniji” oblici društvenog života poistovjećuju sa slobodom kretanja financijskog ili samo stranog kapitala. I zajedno te različite ugroze potkopavaju temelj zajednice, a to je obitelj. Kako ona nuklearna, tako i ona stranačko-interesna. Dakle, “intimna” veza između Aleksandra Vučića i pristaša SNS-a ne proizlazi iz “srpstva” kao takvog, već svoje taktike dijeli s nizom sličnih alijansi diljem Europe koje zapravo predstavljaju političke zaklone na globalnom tržištu.