Danijela Paska doktorandica je na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru i u sklopu svog doktorata provodi kulturno-antropološku analizu javnih politika reproduktivnog zdravlja žena. Prošlog tjedna održala je predavanje na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu gdje je predstavila svoje tekuće istraživanje i dosadašnje, preliminarne rezultate istraživanja, a s njom je za Bilten razgovarala Matea Grgurinović.
Na koji se način u Hrvatskoj govori o reproduktivnom zdravlju žena i koji su dominantni narativi koji se formiraju u razgovoru o reproduktivnim politikama te porodu i prekidu trudnoće?
Općenito govoreći, narativi na koje se primarno fokusiram u svojem istraživanju tiču se iskustva poroda i prekida trudnoće u javnim bolnicama u Hrvatskoj. Kao dominantan narativ kod sugovornica u tom kontekstu pojavljuje se stav “ništa te na to ne može pripremiti”, koji konotira određene medicinske prakse i intervencije, odnos s medicinskim osobljem te tretman rodilja i žena koje abortiraju unutar javnih bolnica u Hrvatskoj. Ono što mogu reći, kao preliminarni nalaz, jest da ti narativi impliciraju podređenost i stigmatiziranost “ženskog zdravlja” odnosno “ženskog iskustva” poroda i pobačaja. Analiza diskursa reproduktivnog zdravlja žena koju provodim u svrhu doktorske disertacije ukazuje na to da je reproduktivno zdravlje žena u Hrvatskoj stigmatizirano i tabuizirano. Ta tabuizacija nije nova pojava u hrvatskom društvu, već se radi o povijesno-društvenom nasljeđu.
Kada se govori o reproduktivnom zdravlju, u narativima sugovornica s kojima sam pričala primjećujem kako se uvijek radi o “ženskim” skrivenim razgovorima. Upravo je kategorija “ženskog problema” dominantna karakteristika javnog diskursa u Hrvatskoj kada pričamo o reprodukciji, menstruaciji, menopauzi i zdravlju žena generalno. Ti su “ženski problemi” marginalizirani i tabuizirani na političkoj, ekonomskoj, obrazovnoj i društvenoj razini, što dovodi do nedostatnosti znanja i informiranosti na temu. Pa mi tako sugovornice ističu kako se kroz njihovo školovanje i odrastanje minimalno pričalo o reproduktivnom zdravlju – kako u školi, tako i u obitelji. Neke kažu da se to nije ni danas previše promijenilo, već kada zatrudne, do potrebnih informacija dolaze kroz različite izvore – internet, razgovore sa ženama koje su to već prošle ili kroz razgovor s vlastitim ginekologom/injom, no najčešće se radi o intimnoj vrsti kanala informacija. Najveću društvenu stigmu, kada govorimo o reproduktivnom zdravlju žena, dakako nosi sam prekid trudnoće. Istaknula bih kako za prekid trudnoće u hrvatskom društvu vlada kultura šutnje – neizrečeni konsenzus da se o toj temi ne govori, što sam uočila u razgovorima sa sugovornicama. Javna stigma u kontekstu prekida trudnoće tada postaje osobna stigma žena, a tu vrstu stigme u hrvatskom društvu dodatno perpetuiraju pokreti civilnih udruga koji osuđuju prekid trudnoće te moraliziraju ženinu odluku.
Kada govorimo o porodu ili prekidu trudnoće, u istraživanju se iskristalizirao i koncept sreće ili lutrije. Možeš li nam pojasniti taj koncept?
Prije svega, voljela bih naglasiti kako se radi o tekućem istraživanju i da još uvijek radim na detaljnoj analizi diskursa reproduktivnog zdravlja žena u Hrvatskoj. No, kao jedan od ključnih nalaza istraživanja svakako se pojavio tzv. “koncept lutrije iliti sreće”, kako sam ga sama definirala. Tu vrstu narativa mogla sam iščitati u iskustvima svih svojih sugovornica koje navode kako iskustvo poroda i/ili pobačaja uvelike ovisi o tome tko će od medicinskog osoblja raditi u smjeni te koliko poroda i/ili prekida trudnoće imaju taj dan zakazano ili već odrađeno. Uz to, kao javno prešutno znanje unutar cjelokupnog diskursa reproduktivnog zdravlja žena, vlada ono o dobrim i lošim danima, odnosno smjenama za porod unutar javnozdravstvenog sustava. Drugim riječima, sugovornice su mi istaknule kako nedjelja nikako nije dobar dan za porod, kao ni noć, odnosno da u bolnicu dođete u noćnu smjenu. Kod sugovornica koje sa mnom dijele svoje pozitivno iskustvo i pozitivan tretman u javnim bolnicama pri porodu ili prekidu trudnoće javlja se narativ “mislim da sam imala sreće, došla sam u dobru smjenu”. Kao istraživačica u radu postavljam pitanje kako to da one same naglašavaju pitanje sreće jer su imale dobro iskustvo medicinske skrbi pri porodu i/ili pobačaja, te što nam to govori o cjelokupnom zdravstvenom sustavu i diskursu reproduktivnog zdravlja žena.
U izlaganju preliminarnih rezultata doktorskog istraživanja rekla si da su kazivačice istaknule i da su imale i pozitivna iskustva poroda i prekida trudnoće, ne samo negativna. Međutim, ističeš kako pozitivnim iskustvima treba kritički pristupati. Možeš li pojasniti zašto?
Pozitivnim iskustvima i interpretaciji svojih sugovornica pristupam kritički iz dva temeljna razloga, a to su različiti društveni kapital samih sugovornica te internalizirana znanja i normalizirane prakse medicinske skrbi u javnim bolnicama koje sugovornice ne propituju, već ih smatraju normalnim dijelom poroda i/ili prekida trudnoće. Što se tiče društvenog kapitala sugovornica, to znači da postoje one koje u kontekstu poroda i/ili prekida trudnoće podliježu društvenim vezama i neformalnoj ekonomiji upravo iz razloga da si osiguraju dobar tretman i dobru medicinsku skrb. Neformalna ekonomija se pojavljuje kao određeni “mehanizam preživljavanja” unutar diskursa reproduktivnog zdravlja žena u Hrvatskoj, a takva vrsta društvenog kapitala u jednu ruku utječe na generalnu reprezentaciju pozitivnih iskustava. Osim zbog društvenog kapitala sugovornica, analizi pozitivno iznesenih iskustava pristupam kritički zbog internalizacije određenih znanja i praksi koje svi mi usvajamo kroz svoju primarnu i sekundarnu socijalizaciju. To znači da smo odgajane u društvu u kojem smo usvajale određena znanja o zdravlju, bolnicama, medicinskim stručnjacima/kinjama, zdravstvenom sustavu, koja onda utječu na naše poimanje cjelokupne situacije i zdravorazumsko shvaćanje kako bi medicinska skrb trebala izgledati i što je prihvatljiv dio poroda i/ili prekida trudnoće, a što nije. S time da o prekidu trudnoće znamo minimalno, upravo zbog konstruiranosti javnog diskursa koji tu temu marginalizira i stavlja pod veo šutnje, zbog čega žene najčešće ne znaju što očekivati pri prekidu trudnoće unutar javnozdravstvenog sustava te koja su njihova prava. Iz tog razloga sugovornice nerijetko ne artikuliraju nelagodu ili bol, već misle da se radi o normalnoj i uobičajenoj praksi, što onda i utječe na njihovu percepciju iskustva. Nerijetko se određene medicinske intervencije i tehnike medicinske dominacije ne doživljavaju lošima upravo zbog normalizacije istih unutar društva i javnog znanja o iskustvima poroda i/ili prekida trudnoće u javnim bolnicama u Hrvatskoj. No, voljela bih naglasiti da se takva vrsta normalizacije ne prepoznaje u svim slučajevima, već ima sugovornica koje određene prakse prepoznaju kao loše i nepoštivajuće prema njima kao pacijenticama.
Govoriš i o separaciji između medicinskog osoblja i pacijentica (trudnica ili žena koje žele napraviti prekid trudnoće), o strojnim intervencijama i nepovjerenju prema pacijenticama i “ženskom” iskustvu, pa tako ističeš primjer kazivačice kojoj je tijekom poroda CTG bio uredan, ali se ona osjećala loše, što je medicinsko osoblje opetovano ignoriralo. Sve to na kraju je dovelo do ugroze po trudnicu i dijete. Što su pokazali preliminarni rezultati tvog istraživanja na ovu temu?
Dosadašnji rezultati mojeg istraživanja ukazuju na dominantan tehnokratski model medicinske skrbi, što se u znanstvenoj literaturi objašnjava kroz temeljnu karakteristiku separacije medicinskog osoblja od pacijenta/ice, pristupajući im kao objektima i na dehumanizirani način. Takav pristup medicinskog osoblja podrazumijeva iznimnu objektivizaciju samih pacijentica, što je uočeno u narativima mojih sugovornica koje naglašavaju iskustvo vlastitog degradiranja kao reproduktivnog stroja. Time temeljni nalaz istraživanja u tom kontekstu ukazuje na minimalnu komunikaciju između medicinskog osoblja i sugovornica te minimalno davanje informacija o zdravstvenom stanju i cjelokupnom procesu pacijenticama. Objektivizacija pacijentica od strane medicinskog osoblja praćena je i nepovjerenjem u njihovu interpretaciju boli ili opisa stanja. Ignoriranje boli i interpretacija iste umjesto njih, te slijepo praćenje CTG kontrakcija, u nekim je slučajevima dovelo do ozbiljnih situacija opasnih po život djeteta i pacijentice. Nepovjerenje u pacijentičinu interpretaciju boli praćeno je katkad i pogrdnim nazivima ili riječima koje patroniziraju i degradiraju samu rodilju kao pacijenticu.
Internalizacija osjećaja krivnje, stigmatizacija i tabuizacija kako poroda, tako i prekida trudnoće, minimalno znanje o vlastitom reproduktivnom zdravlju – sve su to problemi koje su otkrili razgovori s kazivačicama. Navodiš kako je u kontekstu reproduktivnog zdravlja “normaliziran atak na žensko tijelo”. Što je o tome pokazalo tvoje istraživanje?
Iako je istraživanje još uvijek u tijeku, za sada mogu zaključiti kako je dominantan diskurs reproduktivnog zdravlja žena u Hrvatskoj okarakteriziran patrijarhalnom slikom žene kao majke, čime se perpetuira vrijednost žene kroz naturaliziranu ulogu majke. To dovodi do internalizacije određenih očekivanja, normi i normaliziranih praksi za žene, u ovom slučaju, prakse da postane majka. Upravo iz tog razloga, prekid trudnoće i dalje biva iznimno stigmatiziran, osuđivan i tema moralizacije u društvu. Na temelju razgovora sa sugovornicama, zaključujem kako nam je, upravo zbog društvenog konteksta u kojem smo odgajane, normaliziran i internaliziran atak na naše tijelo kroz menstrualnu bol, bol pri porodu, ginekološke poteškoće i tome slično. Pa tako narativi mojih sugovornica ukazuju na objektivizaciju njih kao reproduktivnog stroja, što u stvarnosti izgleda tako da se nakon poroda ženu najčešće ne pita kako je, kako joj je bilo, već se fokus stavlja na dijete i partnera, ukoliko je bio pratnja. Takva vrsta objektivizacije uočava se i u kontekstu medicinske skrbi u javnim bolnicama gdje se fokus stavlja na dijete i ženske reproduktivne organe, a ženine potrebe kao pacijentice nerijetko bivaju zanemarene i ignorirane. Iskustva sugovornica ukazuju na primjenu medicinskih praksi koje polaze od stava kako ženino tijelo može biti izloženo nizu medicinskih intervencija koje ne uključuju anesteziju, već ženu izlažu bolnim tehnikama poroda ili prekida trudnoće. Kada govorim o bolnim tehnikama, tada primarno mislim na one koje se u drugim europskim državama već dugi niz godina ne koriste, a odnose se na bolnu abdominalnu ekspresiju, epiziotomiju, prokidanje vodenjaka, kiretažu i šivanje bez anestezije.
Još veće obezvređivanje iskustva žena, njihove boli i posljedica po fizičko i mentalno zdravlje uočava se u kontekstu namjernog prekida trudnoće. O prekidu trudnoće sugovornice pričaju isključivo s malim krugom bliskih ljudi, te biraju s kime će to podijeliti, a kada podijele, shvate da je neka njena bliska ženska osoba to isto prošla, ali nikad o tome nije pričala, što ukazuje na kulturu šutnje na tu temu. Upravo nam ovakva vrsta medicinskih praksi ukazuje na drugotnost žene i nepoštivajuće tretiranje ženskog tijela u javnozdravstvenom sustavu u Hrvatskoj, tretiranje koje ukazuje na opstretičko nasilje – nasilje koje biva normalizirana praksa unutar javnozdravstvenog sustava u Hrvatskoj.
Iako su kazivačice pričale o tome kako ih se objektivizira, kako se njihovo iskustvo ne uvažava i kako je sustav podređen medicinskim radnicima a ne pacijenticama, one ipak iskazuju i suosjećanje i solidarnost s medicinskim radnicima zbog njihovih uvjeta rada i nedostatka kadra. Možeš li to prokomentirati?
Da, to uistinu jest zanimljiv nalaz mojeg istraživanja i vrijedi ga prokomentirati upravo zato jer uvijek kada pričam o ovoj temi, naglašavam kako je potrebno uzeti u obzir i perspektivu zdravstvenih radnica i radnika, u ovom slučaju u području ginekologije i porodništva. S obzirom na društvenu stvarnost u kojoj živimo, stvarnost koja implicira krizu zdravstvenog sustava, ponajviše nakon pandemije COVID-19, sugovornice su svjesne određenih problema s kojima se medicinsko osoblje unutar javnozdravstvenog sustava nosi. Stoga nerijetko u intervjuima izražavaju empatiju prema medicinskim sestrama i primaljama te navode kako mogu razumjeti njihovu frustraciju zbog uvjeta u kojima rade. No, unatoč tome, navode kako ne zaslužuju biti tretirane kao drugotno biće ili kao objekt. Zbog odnosa medicinskog osoblja prema njima, sugovornice pri porodu i/ili prekidu trudnoće katkad dožive određen oblik traume ili im medicinska intervencija prouzroči trajne posljedice po fizičko zdravlje, kako za njih, tako i katkad po njihovo rođeno dijete. Ponovno naglašavam složenost samog konteksta, te činjenicu da nije sve tako crno, već da sugovornice sa mnom dijele i uistinu pozitivna iskustva podrške i empatije samog medicinskog osoblja kako u kontekstu poroda, tako i u kontekstu prekida trudnoće. No, nažalost, takvih je iskustava manje u odnosu na ona negativna.
Zaključno, do koje su mjere tvoje kazivačice “zarobljenice vlastite reprodukcije” i do koje je mjere proces poroda usmjeren na fetus?
Sintagma “zarobljenica vlastite reprodukcije” citat je jedne moje sugovornice te konotira društvenu stvarnost žena po pitanju poroda i pobačaja u hrvatskom društvu. Pritom, kada koristim tu sintagmu, tada primarno problematiziram namjerni prekid trudnoće koji se i dalje nalazi u sivoj zoni te je praćen institucionalnim prizivom savjesti i iznimnom moralizacijom. Priziv savjesti u području ginekologije u Hrvatskoj stvara velike probleme te dovodi u pitanje narušavanje ljudskih prava. Dominantan diskurs svodi se na činjenicu da je od 359 bolničkih ginekologa/inja u Hrvatskoj, njih 195 pod prizivom savjesti te odbija izvršiti prekid trudnoće unutar javne bolnice. To u stvarnosti mojih sugovornica izgleda tako da se prije samog odlaska na abortus moraju informirati o dostupnosti pobačaja u njihovom gradu, bolnici, te o praksama anestezije pri istome. Put dogovaranja termina prekida trudnoće je dugotrajan, a sugovornice trpe i određene oblike psihičkog zlostavljanja. Nasilje poprima različite oblike – od jake moralizacije od strane medicinskog osoblja, preko pokušaja odgovaranja od prekida trudnoće u sklopu savjetovanja koje nije zakonski propisano, do nasilja prilikom samog kirurškog zahvata – no to je rjeđe u usporedbi s verbalnim zlostavljanjem. Iskustva mojih sugovornica koje su iskusile namjerni prekid trudnoće ukazuju kako je moralizacija od strane medicinskog osoblja neizbježna praksa unutar javnog zdravstva.
U analizi dolazim do zaključka kako diskursom reproduktivnog zdravlja žena dominira fetišizacija nerođenog djeteta, što uzrokuje objektivizaciju žene kao reproduktivnog stroja i promatranje ženskog tijela kao političkog tijela nacije. Politizacija pobačaja, koja je aktualna stvarnost u Hrvatskoj upravo zbog određenih pokreta unutar civilnog sektora, fetus postavlja kao pravnu i medicinsku kategoriju, a ženu svodi na njezine reproduktivne organe bez prava. Desetljećima, ako ne i stoljećima, patnja i bol žena u zdravstvenim okvirima bila je ignorirana i minimalizirana, a isto se prepoznaje i danas u hrvatskom kontekstu. Politizacija pobačaja i nasilja nad ženama, kao i kontinuirana medikalizacija, ukazuju na to da se (i) u hrvatskom društvu vodi rasprava koja još uvijek radi razliku između ljudskih i ženskih prava.