Definiranje neoliberalizma prožeto je cijelim spektrom konkurirajućih interpretacija. Uglavnom se podrazumijeva da se radi o nekakvoj “žešćoj” verziji kapitalizma, ali iza tog labavog konsenzusa stoji cijeli niz različitih povijesnih prikaza nastanka. Pa tako postoje pristupi oslonjeni na intelektualnu povijest koji naglašavaju ulogu ideologa poput Friedricha von Hayeka i Miltona Friedmana i njihovu ambiciju da ekonomske i moralne ideje prenesu u političko polje; značajnu ulogu imaju i interpretacije koje period od kraja sedamdesetih naovamo čitaju isključivo u klasnom ključu i vide ga kao rezultat svojevrsne osvete vladajuće klase za stečena prava u takozvanom zlatnom dobu kapitalizma nakon Drugog svjetskog rata; a prisutna su i objašnjenja koja inzistiraju na pragmatici političko-ekonomskih upravljača koji nakon sloma kejnzijanskih politika naprosto iskušavaja prikladnije obrasce upravljanja.
Bez obzira na verzije različitih pristupa, a ovdje ih nismo sve iscrpili, njihovo se prevođenje u javne rasprave često svodi na to da neoliberalizam u prvom redu predstavlja eliminaciju države iz ekonomije. Dakle, državne firme se privatiziraju, demontiraju se institucije države blagostanja, eliminiraju se nacionalne prepreke kolanju kapitala, a fiskalna politika se vodi isključivo matematikom, a ne “ideologijom”. Empirijski se nije teško složiti s takvom enciklopedijskom natuknicom za svakodnevnu uporabu, ali ona često reducira političku periodizaciju do karikaturalne razine. Najveći gubitak te redukcije politički je status demokracije. Naime, uspon neoliberalizma kao politike i ideologije svoju je legitimaciju u značajnoj osnovi crpio iz pada ne-demokratskih socijalističkih režima. Sloboda tržišnog natjecanja izjednačila se sa slobodom političkog izbora i priuštila neoliberalizmu luksuz poistovjećivanja s demokracijom.
Posrijedi je ipak, kako bi rekli gosti u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno”, zamjena teza. Ključna odrednica neoliberalnih politika zasniva se upravo na eliminaciji demokracije. Prefiks “neo” prvenstveno sugerira otklon od klasičnog liberalizma i laissez-faira. “Neo” podrazumijeva aktivnu ulogu države: njena je uloga da izolira ekonomiju od bilo kakvog demokratskog utjecaja. To se može činiti putem nadnacionalnih institucija kojima se povjerava donošenje neupitnih pravila igre, ali i slabljenjem institucija države blagostanja koje radnike čini ovisnijim o poslodavcima i samim time šutljivijim kad je riječ o ekonomskim politikama. Dakle, država je tu da kapitalu omogući slobodne enklave djelovanja lišene demokratskog pritiska. Zvuči kontraintuitivno ako redovito čitate domaće medije i njihove lamentacije nad državom koja guši ekonomiju. Ali postaje puno “intiutivnije” ako se zapitate kad je posljednji put neki aspekt ekonomske politike bio predmet vrućih rasprava ili ako se zapitate o dometu vašeg stava na radnom mjestu.
Zapravo se ne morate ni puno pitati. Dovoljno je da pročitate intervju koji za Khaleej Times iz Dubaija povodom tamošnje nekretninske investicije Bugatti Rimca dao Mate Rimac. Naši su mediji usput prenijeli njegove izjave, a ništa toliko vjerno ne svjedoči mizeriji političke kulture u kojoj živimo kao izostanak epiteta: skandalozno. Naime, Rimac je poručio da je Dubai grad u kojem ljudi mogu “istinski sigurno uživati u životu, luksuzu i bogatstvu” te dometnuo: “U nekim gradovima Europe bacaju se rajčice na luksuznu automobile. Nigdje ne možete ostaviti svoj skupi automobil jer ga netko može ogrebati u Europi, ali ljudi ovdje mogu stvarno uživati u svom uspjehu i bogatstvu. To je ono što mi se sviđa kod Dubaija.”
Ono što se Rimcu sviđa kod Dubaija je, očito, izostanak demokracije. Riječ je o autoritativnom režimu koji bogatstvo naftnih zaliha i potplaćenog rada koristi da privuče brojne svjetske bogataše. Dubai je enklava koja bogatima pruža luksuz eliminacije demokracije. Tu nitko ne preispituje porijeklo tvoje imovine ni poslovna obećanja, tu ti ne treba ni drug Cvetojević da intelektualnim bravurama brani subvencije koje ti država daje, tu sve funkcionira kako bi trebalo funkcionirati: posao se odvija bez ikakvih prepreka, a u rezultatima se uživa bez krivih pogleda. Da bi si tu utopiju i političku klimu u kojoj živimo dočarali do kraja samo se zapitajte: zašto uvijek nekoga tko predloži lijeve ekonomske ideje “pošalju” u Sjevernu Koreju, a nekoga tko zastupa libertarijanske ideje nikad ne “pošalju” u Dubai? Zato što bi mu u Dubaiju bilo dobro? Zato što je demokracija izlišna?