Posljednjih nekoliko tjedana hrvatski se društveno-politički život odvija gotovo pa u striktnoj domeni kućnog reda. Danima smo tako slušali o kolapsu upravljanja Zagrebom jer trava nije pokošena. Gradonačelnik Tomislav Tomašević opravdavao je tih 10-15 centimetara trave viška prekomjernom količinom padalina u svibnju i nedostatkom kosilica koje mogu raditi po kiši. Nije toliko bitan ni razlog koliko svođenje politike na pakosni pogled malograđanina koji se nadvija nad ogradom da vidi je li susjed pokosio travu i na osnovu viđenog donose čvrste zaključke o njegovim društvenim, političkim i seksualnim navikama.
Taman paralelno sa “susedovim” procjenama prikladne visine trave medijske je naslovnice “okupirao” incident s uvijek dobro pokošene Rujevice. Nakon pobjede nad Šibenikom u finalu kupa, kapetan Hajduka Marko Livaja poveo je s navijačima jednu od onih više ili manje glupavih pjesmica koju svaka navijačka skupina na svijetu ima na repertoaru za svakog rivala. Premda se radi o očitom navijačkom folkloru, javnost koja više od svega cijeni doslovnost svijeta, medijski upregnuta klikbejt potencijalom koji milijuni navijača Hajduka nose sa sobom, nekoliko se dana zabavljala javnim moralom i prikladnim razinama kazne za Livaju.
Kad smo već kod Hajduka, spustimo se onda nešto južnije, da vidimo što je dolje glavna tema. I tu dolazimo do kućnog reda. S obzirom na to da su u ovom slučaju vinovnici tisuće turiste, a ne Senfova trava ili Livajin megafon, problem je ozbiljniji. Nema spora da se turisti ponašaju bezobzirno i da je potrebno uvesti red, ali izvor problema nije u moralnim kapacitetima mladih Britanaca već u stihijskoj ekonomsko-urbanističkoj preobrazbi grada. Ako se sve prepusti utrci manjih i većih iznajmljivača za zaradom u tih nekoliko mjeseci – što kroz fiskalnu što kroz restauratorsku politiku, a da o izostanku bilo kakvog planiranja ne govorimo – onda je jedino što preostaje pokušaj uvođenja kućnog reda i snatrenje o bogatijim, sredovječnim gostima.
U Hrvatskoj pored stranih turista sve više dolaze i strani radnici. S obzirom na to da su očito neophodni u situaciji manjka radne snage prostora za političku eksploataciju sudbine tih ljudi još nema. I svi dežurni sumnjivci – domoljubni političari – se prave fini i samo čekaju da se netko od tih ljudi ogriješi o njihov zamišljeni kućni red u državi. Doduše, ima i nekih koji iskušavaju zazive prevencije, poput Nikole Grmoje koji se pita hoćemo li i mi imati “geta” kao na Zapadu, ali prvenstveno se, poput starije gospođe s prozora koja promatra djecu koja se igraju, čeka krivi korak. Pod time se prvenstveno misli na priliku za diverzifikaciju portfelja na hrvatskoj desnici – Srbi više nisu dovoljni.
A da desnica u posljednje vrijeme visoko cijeni pristojnost vidjelo se krajem svibnja. Naime, predstavnici Domovinskog pokreta su jednog ranog jutra, koji dan pred obilježavanje pokojnog Dana mladosti, došli u Kumrovec i prekrili Augustinčićev spomenik Josipu Brozu Titu nekakvom ceradom i poručili javnosti što već misle o tom “krvniku hrvatskog naroda”. Cijeli taj čin bilo je tužno promatrati čak i iz perspektive političkih suparnika – ako ništa, desnica je dosad čuvala stanovitu političku autentičnost jer se nije dala navući na jalovi žanr političkih performansa, omiljenog utočišta NGO scene i liberalnog stranačkog pomlatka. Ali, uklapaju se u trendove, dokazali su političku pristojnost i poštivanje dnevnog reda: sad su Broza pokrili ceradom, a prije tridesetak godina bi ga odnijeli dinamitom.
Pristojnost i dobar odgoj nisu samo za kućnu uporabu. Valja se njima i svim onim što iz njih proizlazi nekako pohvaliti i vani. Imamo Matu Rimca, ali treba nam još nešto, neki Rimac iz kulture. I pronašli smo ga u dubokim džepovima poljske buržoazije. Naime, Nikola Vudrag je na aukciji u Poljskoj prodao svoju skulpturu “Iron Maiden” za više od 700.000 eura. Upućeni kažu da nijedan naš umjetnički proizvod nije dosegnuo takvu cijena, a cijena je objektivna iz prostog razloga jer ju netko odlučio platiti. Poljska je buržoazija popravila ono što su uprskali žiriji na Euroviziji koji Letu 3 nisu donijeli zasluženo pobjedu. Iako brendirani kao nepristojni, Let 3 je zapravo bend “pristojne Hrvatske” koja si voli dati oduška i uživati u “avangardi”. A riječ je o tolikoj avangardi da nastup dotičnih izgleda kao da je Andrej Plenković uspio nekako potplatiti Olivera Frljića da mu napravi predizborni spot za ovaj geopolitički trenutak.
Postoji još niz primjera: prajdovi više nisu vijest i navodno predstavljaju dokaz da smo postali dosadna, zapadna zemlja, normalna i pristojna Hrvatske je pobijedila na sudu u Zambiji Pernara i ostale desničarske luđake koji su se iživljavali nad sudbinom jadnih ljudi, nepristojni i dosadni predsjednik Zoran Milanović je zatrovao politički prostor… Jedino što u cijeloj poželjnoj atmosferi poštovanog kućnog reda strukturno smeta svim obožavateljima je upravo HDZ. I njihova porezna reforma i njihova izborna reforma, i njihove afere i nepristojni lokalni šerifi. No, u tome se skriva implicirani društveni ugovor Plenkovićeva mandata: svest ću, raznim metodama, politiku na domenu kućnog reda po želji liberalne Hrvatske, a u zauzvrat ću dobiti proviziju za pacificiranje nepristojnih i nepodobnih.