Mizerne plaće, prekovremeni sati, neizvjesnost – uvjeti su s kojima se susreću tekstilne radnice diljem svijeta, od Hrvatske do Bangladeša. S obzirom na te sličnosti i međunarodne opskrbne lance i borba radnica mora biti internacionalna. O borbi radnica Orljave kao primjeru drugima piše Matea Grgurinović.
“Najbolja tvornica košulja u zemlji”, napisao je prije šest godina izvjesni Damir F. na staroj web-stranici sada ugašene tekstilne tvornice Orljava u Požegi. Nakon 75 godina “najboljih košulja u zemlji” tvornica je 2021., zbog nagomilanog duga, završila u stečaju, dok je zadnji čavao u lijes tvornice na izdisaju zabio njemački partner Olymp koji je tijekom pandemije koronavirusa otkazao narudžbe.
Tako su 172 radnice dobile otkaz, od kojih je većina gotovo cijeli radni vijek provela u tvornici. Većina njih bila je pred mirovinom, a s tim su poslom uglavnom izgubile i šansu da se negdje drugdje zaposle jer posla uglavnom – nema, posebno za onu dobnu skupinu koju naše tržište rada naziva “teško zapošljivom”. Kako to obično (i nažalost) biva, s vremenom se smanjivao broj zaposlenih u tvornici; tako je na početku pandemije koronavirusa tvornica imala oko tristo radnica, pa je onda brojka pala za stotinjak jer im nisu produženi ugovori na određeno. Godinu i pol kasnije i preostale 172 radnice dobile su otkaze.
Sindikati su smatrali da je, osim Vlade koja je bila vlasnik, za propast tekstilne tvornice Orljava kriv i njemački kupac Olymp koji je više od 50 godina bio glavni kupac. Za košulje koje je naručivao plaćao je minimalnu cijenu, a u isto je vrijeme Orljavi ekskluzivnim ugovorom uvjetovao da ne smije poslovati s drugim kompanijama, čime je zacementirao njenu sudbinu.
Radnice nisu odustale
Međutim, nakon otkaza radnice Orljave nisu odustale, već su se nastavile boriti za otpremnine koje im pripadaju. Nakon 18 mjeseci prosvjedovanja i borbe u tome su i uspjele, pa se tako početkom ožujka predsjednik Vlade Andrej Plenković, zajedno s ministrom Brankom Bačićem, gradonačelnikom Požege Željkom Glavićem i županicom Požeško-slavonske županije Antonijom Jozić u Banskim dvorima sastao s predstavnicama radnica i Novog sindikata.
Kako je za Bilten kazala Ana Vragolović iz Novog sindikata, radnice Orljave u svojoj su borbi koristile različite taktike – “od vršenja pritiska na lokalnu vlast kroz mjesečne sastanke i tiskovne konferencije u centru Požege ispred Orljavine trgovine, preko zahtjeva gradonačelniku Požege i županici Požeško-slavonskoj za jednokratnom pomoći i podrškom kod zapošljavanja, do dopisa koje su premijer i aktualni ministri ignorirali, pa na taj način radnice doveli do dva prosvjeda ispred Vlade, vlasnika tvornice i glavnog krivca za njezinu propast”.
Radnice su u borbu uvele i “međunarodnu dimenziju”, kaže Vragolović, pa je ona i zbog toga važna. Budući da je Olymp njemačka firma, u borbu se uključila organizacija Clean Clothes Campaign koja se bori za prava radnica i radnika u globalnoj tekstilnoj industriji. “Olymp je Orljavi plaćao minimalnu cijenu za košulje koje je naručivao, toliko nisku da je radnicama jedna plaća kasnila (plaću za 6. mjesec dobivale su u 8. mjesecu) i da, čak ni uz prekovremene i rad subotom, nisu zarađivale više od minimalca”, kaže Vragolović.
Upravo zato, kao i zbog ugovora o ekskluzivnosti, Novi sindikat i radnice i dalje vrše pritisak na Olymp i smatraju ih odgovornima, jer “žele da priznaju suodgovornost za propast kompanije”.
Kao primjer drugima
Vragolović smatra da borba radnica Orljave može biti primjer drugima, posebno zbog solidarnosti, “koja borbu čini jačom, a koju rijetko vidimo”.
Solidarnosti nema čak ni sada, kada je “visoka inflacija uzrokovala nezadovoljstvo mnogih radnika, pa se povremeno zapale plamičci radničke borbe u nekim firmama”. U kontekstu drugih državnih tvornica i zaostalih dugova prema radnicima, pak, ovo što su radnice Orljave izborile predstavlja presedan koji će u “takvim slučajevima radnicima pomoći da dobiju ono što im po zakonu (i kolektivnom ugovoru) pripada – ako to budu tražili”.
Kako na svojim stranicama piše Novi sindikat, radnice u tekstilnoj, obućarskoj i odjevnoj industriji jedne su od najpotplaćenijih na svijetu. Tu industriji karakteriziraju dugi radni sati, pa tako radnice “u Indiji i azijskim zemljama rade i po deset-dvanaest sati dnevno, za plaću od koje jedva mogu živjeti”. Često plaće kasne ili uopće nisu isplaćene, a koncept zaštite na radu ne postoji. Situacija nije puno bolja ni u Hrvatskoj, u onome što je od tekstilne industrije ostalo, što uostalom vidimo i na primjeru tvornice Orljava.
Kako dalje navodi Novi sindikat, iako je minimalac rastao, veliki broj tekstilnih radnica i radnika jedva pokriva svoje troškove, jer rastu i troškovi života. Prema izračunima Novog sindikata i Clean Clothes kampanje (CCC),dostojanstvena plaća za Hrvatsku je u 2021. iznosila 1.644 eura. U tom trenutku minimalac je bio 451 euro, i tada je iznosio samo 28 posto dostojanstvene plaće koju nam jamči Ustav RH.
“Good Clothes, Fair Pay“
Zbog svih tih problema nekoliko velikih međunarodnih organizacija koje se bave problemima u tekstilnoj i modnoj industriji pokrenulo je europsku građansku inicijativu “Good Clothes, Fair Pay”. Vragolović smatra da je inicijativa značajna jer “traži da se kroz zakonodavstvo Europske unije propišu obaveze kompanija prema tekstilnim radnicama i radnicima. Mnoge modne kompanije (ili brendovi) tvrde da su ‘održivi’, da paze na okoliš ili da isplaćuju pravednu plaću, a u isto vrijeme ne žele otkriti gdje imaju proizvodnju, odakle nabavljaju sirovine, kolika je za njih pravedna plaća i slično”.
Organizacije koje su pokrenule inicijativu čak su izradile i prijedlog zakona koji uključuje obavezu uspostavljanja nadzora nad tvornicama u proizvodnom lancu i osiguravanje poštivanje prava na dostojanstvenu plaću i slobodu organiziranja te posebno usmjeravanje pažnje na prava najugroženijih skupina, npr. migrantskih radnika i djece.
Traži se, naravno, i dostojanstvena plaća za radnice, a to je plaća koja garantira da one od nje mogu živjeti, ne samo preživljavati. “Dakle, ona mora pokriti sve osnovne životne potrebe (hranu, stan, režije, zdravstvene troškove, nepredviđene troškove), a potom i osigurati pravo na odmor, odlazak na neki put, sudjelovanje u kulturnom životu, i ostaviti prostora da se nešto uštedi. Trenutno tekstilni radnici u većini zemalja u svijetu jedva zarade za hranu, iako rade sulud broj sati”, kaže Vragolović.
Inicijativa je također važna jer bi se takvo zakonodavstvo odnosilo i na kompanije koje imaju sjedište u Europskoj uniji i na one koje proizvode u EU-u, budući da je EU najveći uvoznik odjeće i tekstila na svijetu. “Primjerice, u 2020. godini uvezeno je odjeće u vrijednosti od 69 milijardi eura. Kao najveće pojedinačno tržište na svijetu, ima odgovornost osigurati da odjeća koju prodaje bude izrađena u sigurnim uvjetima i da ljudi koji je izrađuju ne budu izrabljivani“, dodaje.
Brza moda je svugdje oko nas, a posljedica toga je da odjeću vidimo kao nešto na što imamo pravo da bude jeftino. Smatramo dakle, da ona mora biti jeftina. Sve se to prelama preko leđa radnika i okoliša: radnice tekstilne industrije su među najslabije plaćenima na svijetu, reklame čine 12 posto cijene proizvoda, a plaće radnica tek 1,8 posto cijene proizvoda.
Kad si radnik ne može “priuštiti” da bude bolestan
“Jednom mi je jedna naša radnica rekla: ‘Ako si bolestan, bolje se ubij…’ “, kaže Vragolović. Naime, mizerija od minimalca još se smanjuje kad je radnica na bolovanju, a onda još treba platiti pretrage, lijekove, sve druge redovne troškove…
“Prema tome, kad si radnik ne može priuštiti da bude bolestan, da, definitivno o tekstilnoj industriji treba početi pričati kao o industriji koja bi trebala imati veće plaće”, ističe.
Dodaje da se kod nas za tekstilnu industriju često koriste razni izgovori zašto plaće moraju biti tako niske – “nekonkurentna je, neprofitabilna, skupa jer ima puno bolovanja (a bolovanja ima jer se puno radi i jer su uvjeti rada u tvornicama nikakvi), dok su s druge strane države poput Indije, Bangladeša, itd, tako ‘jeftine'”.
Međutim, prostora za povećanje plaća ima, kaže, jer modne kompanije plaćaju preniske cijene za robu. Tako je uostalom bilo i u slučaju Olympa – “za košulju je plaćao oko pet eura, a prodavao ju za barem 20-30 puta veću cijenu, i tako zarađivao preko leđa tekstilki”.
“Neka okvirna računica kaže da bi proizvodna cijena košulje trebala biti barem duplo veća, a tek onda bi radnice mogle zarađivati prosječnu plaću, oko 6.000 kuna, dakle, još uvijek bi bile daleko od dostojanstvene plaće. Razlika između profita modnih kompanija i onoga što plaćaju za rad je prevelika – zato to trebamo isticati i vršiti pritisak na njih”, zaključuje Vragolović.