Središnja vijest na hrvatskim portalima danas tiče se sinoćnje odluke Vijeća stranke Možemo!. A ona kaže da će Možemo! izaći samostalno na parlamentarne izbore sljedeće godine. Ili konkretnije: neće izaći u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom (SDP). Ostavili su pak čelnici stranke mogućnost postizbornih koalicija i čak koalicija u pojedinim izbornim jedinicama, ali zajedničkog nastupa nema. Kao osnovni razlog odabira samostalnog puta iz Možemo! su naveli rezultate istraživanja koje je za njih odradila Ipsos agencija.
Ti rezultati pokazuju da nema “sinergijskog učinka”. A to znači da bi Možemo! i SDP više glasova dobili ako na izbore izađu samostalno nego ako to učine u koaliciji. Razlika je u nekoliko postotnih bodova i istraživanje je rađeno na razini zemlje, a ne pojedinih izbornih jedinica, ali očito su u Možemo! procijenili da je posrijedi dovoljan razlog da se u koaliciju ne ulazi. Ili da je barem posrijedi dovoljno opravdanje da se u koaliciju ne ulazi. Naime, ako anketne rezultate ogolimo do kraja oni nam kažu da postoji jako mala skupina birača koja ne bi glasala za Možemo ako na izbore izađe u koaliciji sa SDP-om. I ona je, ako je vjerovati čelnicima Možemo!, bila presudna za donošenje odluke. Ali zašto se onda javno najavljuje da će se nakon izbora ulaziti u koaliciju sa SDP-om? Hoće li ta mala grupa ljudi zaključiti: pa ista mi je stvar hoće li u koaliciju prije i poslije, neću glasati ako su u igri sa SDP-om? Ili će se iz zahvalnosti što ih se uzelo u obzir praviti ludi?
Iz Možemo! su poručili da se njihovo “biračko tijelo” razlikuje od onog SDP-a i da nema zapravo ljudi koji se dvoume između te dvije opcije. Ono što bi bilo zanimljivo čuti u čemu se ta “biračka tijela” razlikuju. Kakva im je klasna struktura, a kakva geografska? Kakvi politički stavovi prevladavaju u kojoj skupini? Koja je zapravo osnovna politička razlika između Možemo! i SDP-a osim u tome što su ovi prvi “zeleniji” i noviji? Tu se krije najveći problem pojašnjenja odluke. Sama odluka po sebi nije sporna. Stranci Možemo! tek predstoji pokušaj nacionalnog profiliranja i bilo bi prilično politički suludo da ga zaobiđe putem koalicije sa SDP-om. Ali istovremeno je politički neozbiljno razloge objašnjavati s par postotnih poena u nekakvoj anketi. Razlozi političkih koalicija bi trebali biti strogo politički: naše političke ideje su ovakve ili onakve, a SDP u ovom ili onom postotku te ideje ne dijeli i ne možemo s njima zajedno izaći na izbore.
Dosadašnje reakcije na odluku koju je donijelo Možemo! manje-više se svode na ocjenu da se time odustalo od “rušenja Plenkovića”. Takve su reakcije očekivane i vjerno oslikavaju opću razinu političke pismenosti u zemlji. Koji bi bio politički sadržaj rušenja Plenkovića? Neoliberalizam Centra, tradicija SDP-a ili zelena tranzicija Možemo!? Ili naprosto manji broj afera jer politiku čine samo afere i moralni i nemoralni ljudi? Nema nikakve dvojbe da je HDZ iscrpio ovu zemlju u svakom smislu, ali koalicije sklepane po nekakvoj ne-nacionalističkoj inerciji, stavovima komunikacijskih stručnjaka i rezultatima anketa prikladnije su zajedničkom listiću na kladionici nego sadržajnoj političkoj koaliciji.
Također, Možemo! bi svoj samostalni izlazak na izbore trebalo objasniti u širem europskom kontekstu. Zasad imaju sreće što se nitko još nije sjetio da su oni od kojih su uzeli ime – Podemos – zapravo propali i završili svoju političku avanturu. Sličnu su sudbinu doživjele i druge formacije “nove ljevice” širom Europe: od korbinizma do Sirize. Ne mogu se, naravno, do kraja uspoređivati različite političke situacije u različitim zemljama, ali trend je očit. A ne idu im prilog ni politički učinci vladavine druge njihove inspiracije: njemačkih Zelenih. Oni su pak izravno pridonijeli ponovnom snažnom rastu ekstremne desnice. Hrvatski je kontekst drukčiji, ali zaslužili smo od Možemo! refleksije o tim trendovima i posljedično političko pozicioniranje, a ne brojanje postotnih poena iz naručenih istraživanja.