Među ključna obilježja suvremenog stranačkog života spada tretman “biračkog tijela” kao tržišta. Stranke obično angažiraju agencije za ispitivanje tržišta i onda im one priopće što birači misle o pojedinim temama. S obzirom na mišljenja birača slažu se programi i pozicionira na tržištu. Takav pristup PR fetišizma pati od ključnog problema koji bi se mogao definirati i kao napuštanje politike: odustajemo od toga da svojim djelovanjem i propagandom oblikujemo mišljenje birača. I pretpostavlja da se ta mišljenja sama od sebe oblikuju u nekakvom socijalnom balonu u koji političke stranke ne smiju ulaziti jer bi time, valjda, bile isuviše političke. Neka ljudi sami odluče što je bolje za njih: sve ostalo smrdi na totalitarizam.
No, ta autonomija biračkog tijela ipak je ograničene naravi. Ne mogu baš imati bilo kakav stav. Zna se što se može, a što ne može. Pa čak i u situaciji u kojoj inflacija značajno reducira kućne proračune. Prije koji dan objavljeni su rezultati ankete iz Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj su građani odgovarali na brojna pitanja iz političko-ekonomske domene. Pa su tako odgovarali i na pitanje slažu li se s tim da Vlada uvede ograničenja cijena esencijalnih roba kako bi se lakše prebrodila kriza uzrokovana inflacijom. Čak 67% ispitanih misli da bi Vlada trebala uvesti takva ograničenja, a tek njih 10% je apsolutno protiv takvog poteza. Nažalost, ponudili su krivi odgovor: ni konzervativci ni laburisti ne pomišljaju na takvu opciju. Njihovi eksperti kažu da je zaoštravanje konkurencije – uz povećanje kamatnih stopa – jedini realistični odgovor na inflaciju. Ne znamo koga optužuju za pad birača na ispitu kad na raspolaganju nemaju “socijalistički mentalitet”, ali znamo da će kad-tad toliki raskorak između stavova birača i stranaka doći na naplatu.
A naplata izazvana sličnim raskorakom bliži se u Njemačkoj. Kao što ste već mogli čitati u brojnim člancima koji se bave ponovnim rastom krajnje desnice širom Europe, Alternativa za Njemačku (AfD) prema posljednjim istraživanjima doseže rekordnu popularnost od 19% i nadmašuje pojedinačno time sve stranke koje trenutno obnašaju vlast: Zelene, SPD i FDP. Rezultati istraživanja iznova su aktivirali industriju objašnjenja populizma koja se u prvom redu, kako piše povjesničarka Katja Hoyer u instruktivnom novinskom prilogu, bavi pitanjem: tko je kriv? Po nekima je kriva vladajuća koalicija i njihovi međusobni prijepori, drugi za rast ekstremne desnice optužuju glavnu opozicijsku snagu Kršćansko-demokratsku uniju (CDU), a utočište manje-više svi pronalaze u “diktatorskoj socijalizaciji”: naime, AfD je značajnije popularan u istočnoj Njemačkoj. Ova posljednja interpretacijska osnova ne može izdržati nekoliko banalnih činjeničnih izazova: 1) na prvim izborima nakon ujedinjenja birači s istoka zemlje mahom su glasali za stranke centra 2) AfD je zabilježio značajan rast i na zapadu zemlje, pogotovu u industrijskom središtu kao što je Sjeverna Rajna-Vestfalija 3) priličan broj birača na istoku socijalizaciju je doživio u demokraciji.
Dakle, očito se zabrinjavajući trend ne može pripisati nekakvom manjku demokratske kulture, a ni pojedinačnim krivcima u stranačkom životu. Problem je, smatra Hoyer, u tome što ostale političke stranke i pridruženi slobodni intelektualci ne postavljaju pitanje zašto petina elektorata odbija status quo, već pretpostavljaju njihovu zabludu uzrokovanu cijelim nizom vanjskih problema. Gotovo pa nitko ne pretpostavlja da možda njihove politike ne adresiraju probleme petine elektorata. Ili, kako sugerira Hoyer, ne radi se o tome da birači odabirom AfD-a odbacuju demokraciju već da misle da nemaju na raspolaganju drugi način iskazivanja svog demokratskog prava. Naravno, među njima postoji i broj uvjerenih fašista, ali ovakav rast pokazuje da ostale opcije naprosto ne nude kanale za izražavanje problema i frustracija.
Takav ishod je često rezultat na početku spomenute politike vođene ispitivanjem javnog mnijenja. Ako svoje djelovanje prepustiš tržišnim signalima o preferencama birača, a ne radu s njima na izgradnji zajedničkih stavova, onda je sasvim izvjesno da će u jednom trenutku birači “pogriješiti”. Delegiranje priličnog broja socijalnih problema ekonomskom tržištu naprosto će dovesti do urušavanja zamišljenog političkog tržišta. Ili da prihvatimo tržišni žargon do kraja: ograničavanje političkog tržišta ekonomskim tržištem dovest će do neravnoteže – potražnja za političkim idejama nadmašit će ponudu. A tada rastu cijene.