Slovenska Ljevica već je dobrih godinu dana dio vlade Roberta Goloba. Nova uloga donijela je nove pomake; predvidljive i prilično slične drugim strankama “radikalne” ili “zelene” ljevice koje su ušle u sastav vlade ili dobile kontrolu nad dijelom državnog aparata. To je izazvalo pobunu u stranci: nastalo je takozvano “lijevo krilo”, frakcija koja je na nedavnom kongresu osvojila većinu u stranačkim tijelima. Možete li stranku preusmjeriti na drukčiji put?
Ukratko, komplicirano je ocijeniti prvu godinu Ljevice u Vladi. Tumačenja u slovenskom medijskom prostoru gotovo su pa divergentna: od toga da je Ljevica sve stranke povukla ulijevo (taj narativ promovira tvrda desnica), da se zbog njene uloge počelo govoriti o pitanjima koja su 30 godina bila zanemarena do toga da se potpuno podredila centrističkoj politici, koju je i temeljito internalizirala. Pokušajmo s anegdotom: na dan štrajka i prosvjeda Sindikata osobnih asistenata ispred Ministarstva rada, obitelji i socijalne skrbi, na čelu s Lukom Mesecom, jedna od asistentica, redovita članica sindikata, kratko je komentirala Ljevicu riječima: “totalno razočaranje”.
Rezime Ljevice u Vladi
Ljevica nema neku težinu u Vladi jer je najmanji partner s pet zastupnika; socijaldemokrati imaju sedam, a Golobov Pokret slobode 40. Vodi tri ministarstva, uz spomenuto za rad, tu su i Ministarstvo kulture i novoosnovano “Ministarstvo za solidarnu budućnost”. Potonje, nastalo iz ideje Luke Meseca, bavi se trima ključnim područjima za ljevicu: ekonomskom demokracijom, dugotrajnom skrbi i stambenom politikom. To su područja u kojima je teško brzo pokazati opipljive rezultate. Pogledajmo primjer stanogradnje: prije izbora stranke su se natjecale u obećanjima o broju – koji se mjeri u desecima tisuća – novih javnih stanova. No, od obećanja do gradnje mnogo je kompliciranih koraka: već se počelo komplicirati s ustupanjem zemljišta – koje bi prema koalicijskom sporazumu trebalo biti namijenjeno gradnji javnih stanova – gdje je glavna zapreka, što nimalo ne iznenađuje, Ministarstvo financija. Stanovi će se brojati na kraju mandata.
Ministarstvo kulture zasad nije predstavilo neke zapaženije mjere, no povremeno se zna istaknuti u PR-ovskom smislu. Glavni projekt na području kulture – “dejanšizacija” javne RTV SLO – odvija se pod kontrolom najveće koalicijske stranke. Ministarstvo rada jest znatno podiglo minimalnu plaću, temeljem zakona koji je Ljevica uspjela implementirati u prošlom mandatu, ali uz visoku inflaciju radni ljudi povećanje nisu osjetili. Ministar rada je u javnim nastupima branio svoje stavove – npr. o osobnoj asistenciji ili mirovinskoj reformi – na način koji biste očekivali od službenika OECD-a, a istovremeno uzvišeno obećavajući pomoć u radničkom preuzimanju metalske tvrtke u Mariboru i obaveznu božićnicu, od čega, naravno, nije bilo ništa.
Glavni izvor nezadovoljstva pristalica ljevice je pasivnost stranke u odnosu na generalni smjer vlade koji, uz povremene korekcije, slijedi standardnu neoliberalnu putanju. Možemo navesti primjer zdravstva u kojem Vlada nastavlja s mjerama poticanja puzajuće privatizacije, te obrambene politike, u kojoj Vlada vjerno slijedi diktat dužnosnika NATO-a. Nemali broj dogovora za koje se Ljevica zalagala u koalicijskom sporazumu Vlada je odgodila “do kraja mandata”. Ukratko, izuzmemo li ekscese kulturnog rata, grubo rečeno, generalni smjer ove vlade je dosta sličan prethodnoj Janšinoj, a Ljevica se u njoj utapa (ili roni).
“Ljevica za sve, ne samo za malobrojne”
Kao što možete zamisliti, u ovom smo sažetku izostavili dosta prljavih detalja koji nisu bitni za razumijevanje onoga što se događa u Ljevici, ali su pridonijeli formiranju unutarnje oporbe. U stranci je osnovano lijevo krilo pod geslom “Ljevica za sve, a ne za malobrojne” pod vodstvom zastupnika Mihe Kordiša. Formiranje frakcije je samo po sebi lijep čin jer nam daje osjećaj da i u strankama može biti demokracije. Međutim, čak je i Ljevica sve više počela nalikovati kartelskoj stranci. Po strukturi bi se mogla usporediti s obiteljskom tvrtkom koju vodi pater familias; oko njega se, poput članova obitelji, klanovi naguravaju da dobiju što više mrvica sa stola, a cijela obitelj brine da stranačko članstvo bude poslušno.
Lijevo krilo formiralo se radom dugogodišnjih političkih dužnosnika i stručnih radnika koji su uspjeli privući i nešto mlađih članova. Također i uz pomoć Kordiševe kandidature na predsjedničkim izborima, na kojima je uvjerljivo zauzeo posljednje mjesto (čime je potvrdio hipotezu o znatnoj izbornoj odbojnosti), ali je uspio mobilizirati mlađe aktiviste u kampanji. Postoji i treći pol u stranci koji nije zadovoljan ni s lijevim ni desnim krilom.
Kakve su šanse lijeve frakcije da Ljevicu otrgne od stranačkog kartela političke klase? Za početak valja napomenuti da ni dosadašnje ponašanje ni izjave čelnika frakcije ne ulijevaju optimizam jer dosadašnja iskustva potvrđuju izreku da pas koji laje ne grize. Ali puno važnije od vrlina i sposobnosti lijeve frakcije jesu okolnosti u kojima se stranka našla, odnosno u koje ju je dovela politika vladajuće garniture.
Dugi marš institucija kroz stranku
Korijeni Ljevice sežu u Inicijativu za demokratski socijalizam koja je bila vodeća stranka izborne koalicije Udružene ljevice. Inicijativa za demokratski socijalizam se prilikom osnivanja deklarirala kao stranka-pokret. Iako vjerojatno nije točno znala što s tim želi, razmišljala je o onome što ne želi. Ali deset godina kasnije možemo reći: Ljevica se integrirala u institucije kapitalističke države. Što to znači? Financijski je potpuno ovisna o proračunu; ili od izravnih plaćanja ili od zaposlenja u državnom aparatu. Članarinama skuplja tek bagatelu. Svakodnevni život državnih dužnosnika i njihovih zaposlenika odvija se u sprezi s drugim političkim birokratima, a politiku tretiraju kao parlamentarna igra. Politički dužnosnici i njihovi zaposlenici – uz stranačke profesionalce – čine stranačku birokraciju koja zapravo upravlja strankom. Partija je dakle aparat državnih dužnosnika. Nerijetko stranački funkcioneri javne službenike nastoje dovesti u stranačka tijela jer se ovi zbog egzistencijalne ovisnosti vrlo lako prilagođavaju njihovoj liniji. Stoga se pravila i propisi često primjenjuju selektivno. Stranačka birokracija ima instrumentalan odnos prema članstvu: odnosi se prema njima PR-ovski, marketinški. Članstvo samo potvrđuje i ozakonjuje već donesene odluke. Ocjene u anketama važan su kompas za stranačke odluke, budući da o broju glasova na izborima ovisi opstanak stranke, a posebno njezine birokracije. Sve ovo nisu karakteristike samo Ljevice, već se otprilike odnose na sve kartelske stranke u modernoj fazi liberalne demokracije.
Etatistički otpadak za ljevicu nije nova situacija jer ju je Karl Marx već opisao prije više od 170 godina u Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea. Živopisno i s ponekom medicinskom metaforom on je tu “vrstu bolesti” nazvao “parlamentarnim kretenizmom, koji zaražene drži u nekom imaginarnom svijetu i oduzima im svaki smisao, svako sjećanje i svako razumijevanje surovog stvarnog svijeta oko njih”.
Faze prilagodbe
Integracija Ljevice u državne institucije odvijala se u fazama. Još od ulaska u saborske klupe stranački su dužnosnici – isprva saborski klub – nastojali stranku podrediti svojim interesima. Nakon dugih unutarnjih borbi u Inicijativi za demokratski socijalizam to im je pošlo za rukom spajanjem koalicije Udružene ljevice u jednu stranku. Druga važna točka bilo je stvaranje antijanšističkog KUL-a (Koalicije ustavnog luka) tijekom treće Janšine vlade. Ovim korakom stranka se približila i lijevo-liberalnom bloku u izricanju javnih stavova. Posljednji korak bio je ulazak u Vladu, što je na internom referendumu podržala doista uvjerljiva većina, ali uz vrlo mali odaziv, iako je to bila jedna od najvažnijih odluka stranke od njezina osnutka.
Postoje i neke druge naznake procesa pomicanja stranke prema centru: već nakon drugih parlamentarnih izbora na kojima je nastupila ankete su pokazale da je stranka izgubila dio glasova koji je otišao apstinentima – pa možemo zaključiti da su bili uglavnom protestni birači. No, pridobili su značajan dio bivših birača liberala i socijaldemokrata. Možemo pretpostaviti da je do slične razmjene došlo i među članstvom. Povijest Ljevice prvenstveno je povijest odlazaka i odlazaka, a možemo nagađati da većina novopridošlica podržava “konstruktivan” stav stranke.
Pritisci da se krene prema centru nisu bili samo unutarnji već i vanjski. Lijevo-liberalni establišment od ulaska u parlament pokušava disciplinirati Ljevicu “prijateljskim savjetima” o potrebi sazrijevanja i postaviti je na svoje lijevo krilo. Budući da je Ljevica prije nešto više od godinu dana jedva ušla u Narodnu skupštinu s vrlo slabim rezultatom, Golob ih uz pomoć liberalnog establišmenta drži na kratkoj uzici jer nemaju nikakve poluge u rukama. Stranačka terenska mreža je vrlo slaba, a ujedno se na ovoj razini često događaju razni sukobi. Stranka nema podršku u organizacijama civilnog društva i sindikatima, a pritom se svjesno distancirala od društvenih borbi, pa makar to bili i skromni antijanšistički biciklistički prosvjedi. Koordinator stranke Mesec tada je objasnio da im je mjesto u institucijama, a ne na ulici.
Osluškivanje kongresne retorike
Luka Mesec je na nedavno održanom stranačkom kongresu izrekao rečenicu koja se nije previše istaknula i nije bila zastupljena u medijskim izvješćima, ali ju vrijedi spomenuti: “Preživjeli smo jer smo se znali prilagoditi.” Ova tvrdnja je sadržajna i istinita jer sažima dvije karakteristike stranačke birokracije: cilj joj je preživljavanje, reprodukcija statusa i privilegija, a način postizanja ciljeva prilagođavanje aktualnim sentimentima, odnosno vladajućoj ideologiji.
U istom govoru Mesec je ustanovio da su se promijenili društveni uvjeti za ljevičarsku politiku. To je istina: Udružena ljevica je prije više od desetljeća uspjela prodrijeti u politiku u periodu jedne od najvećih financijskih i ekonomskih kriza kapitalizma, a danas živimo u postcovid eri i u vrijeme rata u Ukrajini. Istina je i ono što je primijetio Mesec, da je europska radikalna ljevica, koja je bila na vrhuncu prije desetak godina, u krizi i padu; ali ne zato što je zaoštrila svoje poglede i svoju praksu i zato što se borila protiv jačanja autoritarnog okruženja i sve tvrđe desnice, već zato što se, počevši od grčke Sirize, upravo prilagodila tim promijenjenim okolnostima. Prihvatila ih je kao činjenicu koja se mora uzeti u obzir ako se želi opstati u izbornoj utrci. Starim socijalističkim rječnikom to bi se nazvalo politički oportunizam.
Izlazak ili ostanak?
Raskol u stranačkoj birokraciji i formiranje lijevog krila donijeli su zanimljivu dinamiku u Ljevici. Lijevo krilo je iznenađujuće pobijedilo na izborima na Kongresu, ali svi članovi Vlade su u desnom taboru; i do sada se baš i nisu obazirali na odluke stranačkih tijela. U Vladi nemaju puno manevarskog prostora jer premijeru Golobu Ljevica brojčano ne treba. Stranka se našla u teškoj poziciji. Ona je neorganizirana i nema izvanparlamentarne poluge vlasti. Zabrinutost oko ulaska u sljedeći saziv parlamenta ne proizlazi iz zlonamjernih komentara, već je riječ o mogućnosti na koju treba računati. Izdrže li u Vladi do kraja mandata teško će se diferencirati od dvije vladine stranke s kojima se sve više natječu za isti dio biračkog tijela. Ako izađu iz Vlade – pogotovo zato što su već upotrijebili taj žeton – navući će na sebe bijes liberalnih medija i znatnog dijela svojih birača. Izbor novog čelnika otkrit će puno o ambicioznosti Ljevice, budući da se Luka Mesec navodno oprašta od mjesta koordinatora – ima neke povijesne ironije u tome da to čini gotovo u isto vrijeme kao i Aleksis Cipras, koji je bio kum koalicije Udružene ljevice pri njezinu osnivanju.
Vjerojatno će stranka pokušati zaoštriti retoriku koja će umiriti lijevo krilo, ali pitanje je koliko će to uznemiriti koalicijske partnere. Važnije je kako će glasati u parlamentu jer tri od pet zastupnika navodno pripadaju lijevom bloku; ali “ministarski dio” stranke može nastaviti u Vladi i bez njih. Tenzije neće jenjavati. Unatoč tome što je vladajuća grupa izgubila unutarstranačke izbore i dalje je čvrsto u sedlu. Prije svega, Ljevica bi trebala razviti strategiju za drugačiji put, ali pitanje je može li je praktično provesti. I želi li je uopće.
Priča o slovenskoj Ljevici ima vrlo jednostavnu pouku za antisistemsku politiku: ona možda ne zna sasvim jasno što želi, ali sada sigurno zna što ne želi.
Prijevod: Marko Kostanić