S početkom turističke sezone dobar dio lokalnog stanovništva seli iz centara gradova na periferiju, ili migrira u manje poželjne dijelove vlastitih nekretnina dok turistima prepuštaju ostatak. Proveli ljeto na kauču zbog turista ili ne, lokalci se guše u gužvama, zagađenju i podivljalim cijenama.
Svake godine ljeto zamiriše istom mješavinom mora, znoja i bljuvotine turista, a hrvatski mediji kreću verglati: Hrvatska je turistička zemlja, ali ne može više ovako. Nešto se mora promijeniti. Voda je došla do grla. U medije se promole teme koje se tiču tamne strane turizma – devastacije okoliša, pritiska na lokalno stanovništvo, uzurpiranja zadnjih komadića javnog dobra, pritiska na lokalnu infrastrukturu, kao i povećanja cijena i rasta cijena nekretnina i najma koje lokalno stanovništvo tjera iz centara gradova na njihovu periferiju.
Pritisak na okoliš i lokalno stanovništvo
Problemi koje pritisak turizma stvara na lokalno stanovništvo i okoliš dobro su poznati: iscrpljivanje prirodnih resursa, vizualna degradacija prostora, onečišćenje voda, neodgovarajuće zbrinjavanje otpada, oštećenje prirodne i kulturne baštine, stvaranje monokulture, ugrožavanje lokalnog načina života, nekontrolirana gradnja i nedostatak pitke vode. Turizam, naravno, utječe i na stanovanje. Tako je projekt kojega financira Hrvatska zaklada za znanost, a koji do 2024. godine provodi Ekonomski institut u Zagrebu te čiji je cilj istražiti različite kanale utjecaja turističke aktivnosti na tržište stambenih nekretnina u Hrvatskoj, pokazao ono što intuitivno i iskustveno svi već znamo, da “povećanje intenziteta turističke potražnje i povećanje udjela stambenih jedinica koje služe za turistički smještaj u ukupnom broju stambenih jedinica, i izraženija sezonalnost u lokalnim jedinicama i veća ranjivost lokalnih jedinica na turističku aktivnost smanjuju priuštivost stanovanja u lokalnim jedinicama”.
Autori istraživanja još tvrde i da “uvjerljivo najveći utjecaj na povećanje cijena stanova ima povećanje udjela stambenog fonda koji se koristi u svrhu turističkog smještaja, pri čemu se ovi učinci šire i na okolne lokalne jedinice, a zatim i na čitavu državu”.
U isto vrijeme s dolaskom (pred)sezone lokalno stanovništvo kreće u također dobro poznati ples koji se sastoji od preskakanja turista, izbjegavanja gužvi (koliko je to moguće) i preskakanja ležaljki na plaži. Međutim, za mnoge taj ples podrazumijeva i drastičnije promjene. Na primjer, moja osnovnoškolska prijateljica je, kao i mnogi drugi, u svibnju radila ono što i svake godine u to vrijeme: tražila je novi stan za najam u Splitu po koliko-toliko pristupačnoj cijeni jer je zbog početka sezone morala otići iz stana u Podstrani u kojem je živjela. To nije bio ni prvi ni zadnji put da slušam istu priču. A zbog dolaska turista brojni ljudi koje znam ljeti zaziru i od samog odlaska u grad. To više ni nije grad za ljude poput nas, plitkog ili plićeg džepa kojima životni san nije bar crawl po ulicama Splita, makijato na Rivi od nekoliko eura i topli od desetak. Uostalom, mi tom gradu odavno nismo ciljana skupina. Neki od nas mogu se izolirati, izbjegavati grad i turiste, primiriti se dok ludilo ne prođe, ali mnogi nisu te sreće.
Pragmatika pobjeđuje
Uz one koji se prije sezone zbog dolaska turista sele iz jednog mjesta u drugo postoje i oni koji selidbu vrše i u vlastitim stanovima. Primjer je moja sugovornica Tea koja dolazi iz jednog mjesta u Istri. Godinama su se ona i njezina sestra ljeti iz svojih soba selile u sobu roditelja, dok su se roditelji selili – na kauč. Stan njezinih roditelja dosta je velik i, kako nam je opisala, uređen kao dva manja stana na istoj etaži koja je povezana jednim vratima. Apartman koji se iznajmljuje tim se vratima odvaja od prostora u kojem je njezina obitelj živjela preko ljeta. S obzirom na to da su u dijelu stana koji se iznajmljuje bila njezina i sestrina soba, one bi svako ljeto početkom šestog mjeseca ispraznile svoje sobe, dio stvari prebacile na tavan i uselile u maminu i tatinu sobu. Roditelji su cijelo ljeto spavali na kauču. Apartman se iznajmljivao iz puke potrebe, jer njezini roditelji bez toga ne bi mogli otplaćivati kredit u “švicarcima”.
“Roditelji su se fakat trudili da nam ništa ne fali, u smislu da odemo na sve izlete koji se organiziraju u školi i da imamo sve što nam treba, a to stvarno sve skupa nije bilo jeftino”, kaže Tea i nastavlja: “Meni je posebno strašno kad pomislim i uzmem u obzir da su moji roditelji visokoobrazovani i imali su prosječne hrvatske plaće (s dosta benefita kao što su regresi, božićnice, darovi za djecu i sl.), a da nisu rentali dio stana po ljeti, ne bi mogli plaćati kredit. Znam da je u najgorih par godina (tipa pet-šest godina) mamina cijela plaća išla na kredit”.
Kako je izgledalo seljenje iz vlastite sobe svaku sezonu? “Tako da smo otprilike tjedan dana pripremali sve stvari koje nam ne trebaju preko ljeta – zimska odjeća i ostalo, a uvijek je u paketu sa seljenjem bila i generalka cijelog stana, tako da je to baš bilo iscrpljujuće i naporno. I moja soba nikad nije do kraja bila moja – nije bilo detalja, memorabilija koje godinama skupljaš i slažeš i koje ti daju taj neki osjećaj vlastitog prostora. Nisam to nikad slagala i dodavala po sobi, jer sam znala da ću za nekoliko mjeseci morati sve skidati i da ću si dodatno zakomplicirati život, tako da je pragmatika uvijek pobjeđivala”.
Tea više ne pamti točne datume, ali čini joj se da su roditelji iznajmljivali dio stana od sredine šestog mjeseca kada bi završila škola do početka devetog, jer “mislim da nisu htjeli duže, da ipak imamo svoje sobe dok traje škola“. Njezini roditelji dio stana još uvijek rentaju i nakon što su otplatili kredit, ali sad to rade jer im dobro dođe kao dopuna kućnog budžeta i štednje koja se može koristiti za sređivanje stana i okućnice.
Što je s onima koji ne profitiraju od turizma?
Krajem 1980-ih udio privatnog smještaja iznosio je 35 posto, dok je danas na oko 60 posto svih kapaciteta. Turizam je tako, kao što piše Morski.hr, a čemu svjedoči i primjer Teinih roditelja, uvelike “način rješavanja egzistencijalne krize lokalne zajednice koja u nedostatku drugih izvora prihoda najčešće ulaže u smještajne kapacitete i radi ljeti da bi preživjela zimu”. Primjerice, u gradu Novalji hoteli čine tek tri posto ukupnih smještajnih kapaciteta, dok 97% otpada na privatni smještaj, odmarališta i kampove. Kapaciteti u privatnom smještaju također tijekom godina bilježe konstantan rast.
No, što je s onima koji nimalo ne profitiraju od turizma, a od njega ne mogu pobjeći? Najviše nastrada ona grupa ljudi koja radi nisko ili srednje plaćene poslove zbog kojih je vezana uz grad, a ne zarađuje od turizma, ove djelatnosti čiji je profit privatan, a troškovi javni, tj. društveni. Recimo, zaštitari, radnici/e u trgovini koji rade za minimalac ili javni službenici koji često zarađuju tek nešto više od minimalca u grad moraju stići bez obzira na gužve i turiste koji se u njega slijevaju. Dnevna putovanja na posao u gradovima poput Splita gdje je veliki broj lokalnog stanovništva izmješten u okolna mjesta često predstavlja višesatnu torturu u pregrijanim automobilima ili autobusima, pogotovo zbog toga što ti radnici/e često moraju koristiti i vlastiti automobil (što posljedično podiže troškove) jer su lokalna infrastruktura i javni prijevoz nedovoljno razvijeni i često podređeni turistima.
Kvalitetu života i rada tog dijela stanovništva, sve više frustriranog zbog takvog načina života, značajno snižavaju “sitnice” poput nemogućnosti pronalaska parkinga ili nemogućnosti dolaska do obroka po pristupačnim cijenama. Kako se može saznati iz razgovora s ljudima, neki gradski i javni službenici često ne mogu otići na godišnji tijekom ljeta jer se zbog povećane potražnje i priljeva turista povećava i njihovo radno opterećenje, pa se smjene slažu tako da se tijekom ljeta radi duže i više.
Kako pišu lokalni mediji, onaj dio “lokalnog stanovništva koji nema direktne koristi od turizma, ili se ne bavi iznajmljivanjem, s pravom se pita što mi imamo od svega toga”, jer ovakav tip razvoja rezultira povećanjem cijena, općenito poskupljenjem životnih troškova, opterećenjem infrastrukture i iseljavanjem lokalnog stanovništva. More tako ostaje jedina prednost koju imaju lokalci, bez obzira na to gledaju li ga samo iz daljine ili preko redova ležaljki, što je pogled o kojem sanja dobar dio od onih 60 posto stanovnika Hrvatske koji si ne mogu priuštiti odmor ili putovanje izvan svog mjesta boravka.