Svatko tko je prošao kroz bilo kakvo ozbiljnije lijevo političko obrazovanje – bilo da je riječ o nekakvim organiziranim kursevima bilo o muci autodidaktike – naletio je na standardno upozorenje. A ono glasi: Marxova kategorija eksploatacije nije moralna kategorija. U pojednostavljenoj varijanti, ne radi se o tome da zli kapitalisti izrabljuju radnike preko određene moralne norme čija bi uspostava riješila sve probleme. Iako tu lekciju nije pretjerano teško shvatiti, nije se lako otarasiti moralnih predodžbi ekonomskih odnosa i problema.
Unatoč tome što visina nadnice ne ovise o dobroj volji poslodavaca već o razini produktivnosti, stupnju konkurencije, sindikalnoj organiziranosti, stopi nezaposlenosti i ostalim ekonomskim faktorima, teško se u svakodnevnom životu orijentirati bez ideje “poštene plaće”. Nije da iza ugla stoji opcija dekomodifikacije rada i drukčijih društvenih odnosa u proizvodnji. Također, prilično je zahtjevno organizirati političko djelovanje bez moralne dimenzije. Ljudi će se naprosto lakše mobilizirati prepoznavanjem konkretne nepravde nego shvaćanjem sistemskih problema kapitalizma. Ta razina afektivne ekonomije stoji u podlozi solidarnog djelovanja: pogotovo na njegovim začecima dok se ne uspostavi organizacijska inercija koja sa sobom nosi neke druge probleme.
Neizostavnost moralne dimenzije često je ljevici posljednjih godina – u svakojakim oblicima i na svim meridijanima – služila kao prečac do značajnije političke vidljivosti. Bilo je to vidljivo i u globalno raširenim parolama poput one o sukobu između 99% i 1% stanovništva, ali i u brojnim lokalnim aferama u kojima se kapitaliste ili političare optuživalo za moralne propuste u obliku nižih plaća, otkaza ili mjera štednje. Rizik takvog tipa političke oklade na moralnu zakinutost druge strane, načelno sasvim razumljivo, nalazi se u prvom redu u analitičkoj (ne)konzistentnosti. Analiza problema se podređuje moralnoj predodžbi, a prilično često se te dvije neophodne razine pristupa politici ne poklapaju. I tako se otvara prostor političkim suparnicima koji se predstavljaju kao racionalni, ozbiljni i realistični: možete vi željeti ovo ili ono, ali u stvarnom svijetu stvari ovako funkcioniraju. Naravno, taj se njihov racionalni realizam ne zasniva na intelektualnoj prednosti ili preciznijim uvidima već na tome da im argumentaciju “podupire” kompleksnost kapitalističkog sistema: pojedinačni zahtjevi zvuče neodrživi unutar postojećeg sistema, a promjena sistema nemoguća.
Dakle, ljevica se nalazi konstantno u zahtjevnom političkom okruženju. Bez moralnih apela gubi na atraktivnosti i brojnosti, ali s njima riskira analitičku uvjerljivost i formuliranje održivih politika. Zvučniji primjer u posljednje vrijeme predstavlja inflacija, a sve zastupljeniji i popularniji lijevi odgovor koncept je “greedflation”, to jest inflacija uzrokovana pohlepom. Prema tom tumačenju, koji inspiraciju pronalazi u rastu profitnih stopa koji se poklapa s inflacijom, glavni uzročnik inflacije jest pohlepa kapitalista koji su iskoristili kompleksnu situaciju kako bi povisili cijene, a samim tim i profite. Problem ovog tumačenja, kako objašnjava Eric Levitz, je u tome što miješa dvije razine: kauzalnost i politički odgovor. Dakle, ne radi se o tome da “pohlepa” stoji iza inflacije, već da su rast cijena uzrokovan raskorakom između ponude i potražnje – tijekom lokdauna zbog nemogućnosti konzumiranja usluga nastala je povećana potražnja za robama čija je proizvodnja bila otežana – bolje iskoristili kapitalisti nego radnici. Da samo “pohlepa” stoji iza inflacije – omogućena visokom tržišnom koncentracijom – cijene su se mogle povećati i prije pandemije.
Isabella Weber koju smo više puta spominjali na ovim stranicama i promovirali njen pristup inflaciji odbija pojam “greedflationa” iako gore naznačena argumentacija nalikuje njenoj. Međutim, ona uvažava osnovni uzrok inflacije u obliku učinaka lokdauna, ali tadašnje specifične odnose na poremećenom tržištu detektira kao poticaje za rast profitnih marži i samim tim inflacije. No, kako navodi Levitz, sam uzrok inflacije ne mora biti “lijevi” – rast profita ili “pohlepa” u banalnijoj varijanti – da bi odgovor na inflaciju bio lijevi: strateško kontroliranje cijena i odbijanje bilo kakve recesije izazvane podizanjem kamatnih stopa. Doduše, inzistiranje na visokim profitima kao izvoru inflacije unatoč analitičkoj nepouzdanosti ima relevantan politički učinak: suzbio je u značajnoj mjeri ideju po kojoj su inflaciju uzrokovale više plaće i državni poticaji.
Kao što pokazuje primjer inflacije, “prijevod” analitičkih zaključaka u političke parole koje bi trebale mobilizirati podršku iznimno je zahtijevan posao. I zato ljevica često kreće iz suprotnog smjera: parolama prilagođava stvarnost u nadi da će mobilizacija promijeniti samu stvarnost. Zapravo se radi o nekakvoj inačici one poznate Kantove po kojoj su “pojmovi bez zorova prazni, zorovi bez pojmova slijepi”. Političke emocije i moralni standardi masa su neizostavni dio svake političke recepture koja teži ukorijenjenosti i relevantnosti, ali bez precizne analitike kad-tad sve dođe na naplatu.