Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Milan Kundera je objavio zapažen esej naslova “Tragedija Srednje Europe”. Tim je esejom, kojem ne nedostaje rasističkih tonova, optuživao Zapadnu Evropu da je ostavila svoju sestru Srednju Europu na milost i nemilost Rusima i komunistima. Kako esej odzvanja u današnjem političkom kontekstu?
Nedavno je u dobi od 94 godine preminuo češki pisac Milan Kundera. Bio je posebno cijenjen, voljen i čitan u zemljama bivše Jugoslavije i to puno više prije 1989., te anti-komunističke annus mirabilis, nego poslije. Razumljivo, jer je svoj antirežimski stav konzekventno provodio od “Šale” pa do “Nepodnošljive lakoće postojanja” i to je čitateljstvu u doba socijalizma svakako bilo puno intrigantnije i izazovnije nego njegovi kasniji naslovi u kojima je disidentski gnjev izgubio svoj rezon.
Tako se sada u nekrolozima i oproštajima, sukladno boljim običajima o netom preminulom, ističu njegove vrline, a mane, ako ih je uopće i bilo, preskaču. Recimo, redovito se primjećuje da je za života bio nepravedno zakinut, što ne čudi, jer se smatra da su uskrate raznih fela u to doba pratile praktički svakog istaknutijeg srednjoeuropskog disidenta, pisca i intelektualca. Pa se u tom kontekstu navodi da ga je nezasluženo zaobišla Nobelova nagrada. Neki spekuliraju da je to zato što su protiv seksističkog tretmana žena u njegovim romanima ustale radikalne švedske feministice. Ako je suditi prema tretmanu, recimo, Tereze i Sabine u “Nepodnošljivoj lakoći postojanja” koji donekle prati pikasovsku podjelu žena na “božice i otirače”, gdje bi Tereza bila “otirač”, a Sabina “božica”, onda kritika Kunderinog binarizma koja dolazi od strašnog sjevernoevropskog lobija možda i nije posve pogrešna. Međutim, domaći “kunderijanci” poput, recimo, Zdravka Zime na taj će primjer “canceliranja” prkosno, sve u stilu “milosti ne tražim”, otpovrnuti: “Nobela nije dobio, ali to nije argument protiv Kundere. Naprotiv.”
Jeste, voleo sam je, pa šta!
I drugi primjećuju da bi Kundera zbog još nekih stvari, recimo, zbog svog izrazitog eurocentrizma, danas bio među osumnjičenima. Tako Teofil Pančić u svom oproštaju od “gorostasa iz Brna” u čvorovićevskom ključu – “Jeste, voleo sam je/ga (Europu/Staljina), ona/on mi je bila/bio sve i svja” – zaključuje: “Bio je, a da je toga čak bio u dobroj meri svestan i nije se izvinjavao, po konstituciji svog duha i ukusa evropocentričan, a jedva je moguće zamisliti teži greh u današnjem svetu.” Neki su, poput Đorđa Matića, brzopotezno, pa možda onda i brzopleto usporedili egzilantske sudbine Kundere i Dubravke Ugrešić, iako je Kundera bježao pred tzv. komunističkim rajem, a Dubravka Ugrešić je glavom bez obzira zbrisala od novonastupajućeg demokratskog raja, onog istog kojeg je Kundera toliko adorirao.
Međutim, nas će ovdje više od komemorativne nekritičnosti zanimati jedan Kunderin nefikcijski naslov. Želimo, naime, provjeriti u kojoj mjeri taj njegov vjerojatno najpolitičniji tekst korespondira s današnjim vremenom. Češki pisac, tada već nastanjen u Francuskoj, 1984. godine izazvao je svojim esejom “Tragedija Srednje Europe” seriju komentara u to doba, ali i kasnije. Naime, Kundera je u tom svom kratkom apelu/pamfletu optužio zapadnu Europu da ne vodi računa o svojoj srednjoevropskoj rođakinji koja stenje pod rusko-komunističkim jarmom, a ovi sa Zapada o tome ni da zucnu. Prema Kunderi zapadnjaci su u svojoj dekadenciji zaboravili na srednjoevropski kulturni krug koji ne predstavlja tamo neku kulturu, nego je tu riječ o the Kulturi, odnosno o “Domu kulture”, kako to naziva Kundera, iz kojeg je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće iznjedrena atonalna glazba, psihoanaliza i logički pozitivizam, koji je Europi i svijetu dao barok i secesiju, onaj koji je proizveo velikane evropske i svjetske književnosti i misli kao što su Musil, Kafka, Broch, Freud i Wittgenstein. Kundera je u tom tekstu tu svoju srednjoevropsku kulturnu federaciju, tu mitteleuropsku Arkadiju, tu zajednicu u kojoj dominira glas “der Dichter und Denker”, zamislio bez Rusa, komunista i – novinara. Kad bi bilo riječi o vicu, onda bismo se zapitali; ajde dobro bez Rusa i komunista, to je jasno, ali što su mu novinari skrivili!? O tome nešto kasnije.
Idemo po redu. Zašto bez Rusa? Prema Kunderinoj geopoetici “ništa nije stranije Srednjoj Europi i njezinoj čežnji za različitošću nego što je Rusija: jednoobrazna, standardizirajuća, centralistička, odlučna u namjeri da svaku naciju svog carstva preobrazi u jedan jedini ruski narod…”. Dalje tvrdi da “na istočnoj granici Zapada – više nego na ikojem drugom mjestu – Rusija se ne smatra još jednom europskom silom, nego jedinstvenom civilizacijom, drugom civilizacijom.” Kundera zvuči kao kakav današnji razočarani pripadnik pukovnije Azov koji o Rusima govori kao o orcima, kad kaže: “U biti, totalitarna ruska civilizacija je radikalna negacija modernog Zapada… ona poznaje drugu (veću) dimenziju nevolje, drugu predodžbu prostora, drugi osjećaj vremena, drugi način smijanja, življenja i umiranja.”
A kakva je ta Kunderina Srednja Europa? Ona je sićušna, stiješnjena između velikih sila, ranjiva i vječno ugroženog identiteta. To je svijet malenih, dobroćudnih bića, nešto između bezazlenih Bessonovih Minimoya i simpatičnih Tolkienovih hobita. “Srednja Europa kao porodica malih nacija ima svoju viziju svijeta, viziju što se temelji na dubokom nepovjerenju u povijest. Povijest, ta Hegelova i Marxova božica, to otjelovljenje razuma što nam sudi i ravna našom sudbinom – to je povijest osvajača. Ljudi Srednje Europe nisu osvajači. Oni se ne mogu odijeliti od europske povijesti; ne mogu postojati izvan nje, ali predstavljaju krivu sliku te povijesti; oni su njezine žrtve i autsajderi.”
Krajišnik Kundera
Komunizam je kriv ne samo Srednjim Europljanima nego i pravim Rusima, reći će Kundera, jer je Oktobarska revolucija i njih oštetila, odijelila je ono malo postojeće ruske proeuropske kulture od Zapada, da bi sve istočno od Labe zapalo u posvemašnji boljševički barbarizam.
Što se novinara tiče, Kundera ih jednostavno ne podnosi, oni su za njega znak propasti kulture i uvod u “duhovnu Bijafru”. Jer, “srednjoeuropske pobune nisu imale podrške novina, radija ili televizije – to će reći ‘medija’. Njih su pripremali, oblikovali, ostvarili romani, poezija, kazalište, film, historiografija, književni časopisi, pučka komedija i kabaret, filozofske rasprave – to će reći kultura… Ruska je invazija Čehoslovačku bacila u ‘postkulturno’ doba i ostavila nezaštićenu i golu pred ruskom vojskom i svemoćnom državnom televizijom.” Pesimistični i pasatistički raspoloženi Kundera o žurnalizmu zaključuje ovo: “Ako se žurnalizam nekoć činio prirepkom kulture, danas je naprotiv, kultura prepuštena milosti i nemilosti žurnalizma; ona je dio svijeta u kojem dominira žurnalizam. Masovni mediji odlučuju tko će biti poznat, u kojoj mjeri i po kojem tumačenju.” U svezi s mržnjom na novinare, kolegica mi je ispričala svoje iskustvo s jednim drugim češkim velikanom, Jiříjem Menzelom, koji je bio čest gost u Hrvatskoj, posebno je volio svraćati na Dubrovačke ljetne igre. Kad je jednom prilikom razgovarala s njim, češki je autor izjavio da ne voli novinare, posebno ne nadobudne novinarke koje postavljaju pitanja.
Bilo je u to vrijeme neke refleksije i u nas vezane uz Kunderin tekst. Tadašnji časopis “Gordogan” u dva je navrata (1985. i 1987.) napravio temate o Srednjoj Europi, ponukan upravo “Tragdijom Srednje Europe”, koju je i pretiskao u prvom tematu, i iz kojeg i mi prepisujemo Kunderine rečenice. Možda se najzanimljiviji u tome činio prilog Ive Banca. On pokušava ukazati na nepotrebno demoniziranje Rusa i ruske kulture, ustvrđujući da bi se velikana iz svijeta kulture i umjetnosti i u ruskom kulturnom krugu moglo naći baš kao i u bilo kojem drugom, naglašavajući tako Kunderinu proizvoljnost u isticanju Beča, Praga, Budimpešte i Varšave kao nekog posebnog kulturnog mrjestilišta. Kundera je “nalegao kao krajišnik Evrope; ne one zapadne koju doživljava kao masmedijsku filistarku, nego njegove – gotovo privatne – donkihotovske Srednje Europe, žrtve Rusije i zapadnjačke ravnodušnosti”, zaključit će trezveno Banac, u ono daleko vrijeme dok se još nije predao nacionalističkoj opijenosti.
Protiv onih koji se smiju drukčije
Inače, ideja Mitteleurope i u nas je nakratko javno zaživjela i zauzela je jedan dio političkog spektra. Vjerojatno je najizrazitiji znak austronostalgije ili nostalgije za Srednjom Europom u Hrvatskoj bio povratak spomenika habsburškog lojalista i razaratelja mađarskih snova o nezavisnosti bana Josipa Jelačića na centralni zagrebački trg. Nekoliko izbornih ciklusa na toj ideji profitirao je HSLS, a kad je ideja o kulturnom povratku Kakanije izblijedjela i kad te stvari više nikome ništa nisu značile propala je i najsrednjoeuropskija stranka u nas – HSLS.
Kritika Kunderinog teksta može se naći i na stranicama “Imaginarnog Balkana”. Marija Todorova, autorica tog bestselera kaže: “… esej može razočarati zbog nedovoljne logične konzistentnosti i moralnog integriteta: on zvuči melodramatično, a povremeno i otvoreno rasistički, ali ako imamo u vidu historijski kontekst, njegov emancipatorski patos jeste autentičan…” Todorova primjećuje da Kundera ima problema i s etnogenezom, da mu je u njegovoj slavenskoj koži tijesno. S Rusima ne želi dijeliti ništa, pa ni to. “On ne tvrdi baš da Česi nisu Sloveni (kao što je Džozef Konrad 1916. rekao za Poljake), ali zato kaže da, osim jezičkog srodstva, ni Česi ni Poljaci nemaju ničega zajedničkog sa Rusima.” Tu Kundera pomalo sliči na ovdašnje lunatike koji su devedesetih godina hrvatske etničke korijene uporno i bezuspješno tražili u gotskoj ili iranskoj teoriji o podrijetlu Hrvata, držeći nepodnošljivim da s mrskim Srbima dijelimo išta.
Što je danas ostalo od Kunderine Mitteleurope? Njegova isključujuća logika koja u ono vrijeme iz reda civiliziranih kultura izbacuje Ruse danas je dovedena do paroksizma. Ovaj puta Evropljanima smetaju ne samo ratoborni Rusi, nego im smetaju i Afrikanci, Azijati, Muslimani i migranti kao takvi, a unutarnjih aliena poput Židova ili Roma, riješili su se ranije. Današnja Srednja Europa doista predstavlja Bančevu evropsku krajinu na čijim se granicama brane tzv. evropske kulturne vrijednosti. Kunderin tekst predstavljao je svojevrsni blueprint za neki budući rat protiv nezapadnjaka. Bogami, sad taj rat i gledamo. Srednja Europa je danas kombinacija turističkog diznilenda s mrežom manjih ili većih ubavih secesijskih gradova od Linza do Lavova i mreže kasarni, vojnih logora i NATO-baza odakle se ratuje protiv Rusa i svih ostalih koji se, kako bi rekao Kundera koji se u to dobro razumio, “smiju drukčije”.