U iduća dva tjedna umjesto uobičajenih formata donosimo ljetne književne preporuke, a rubriku otvaramo tekstom Luke Ostojića koji kaže da su nam ljeti potrebne kratke, opuštajuće, ali i pametne knjige koje nas neće pokušati uvjeriti da je ljetni život lijep, ali će ga takvim ipak donekle učiniti. Takva knjiga je roman “Detalji” švedske autorice Ije Genberg, koju nam Luka preporuča jer je idealna za ekstremne ljetne uvjete, radilo se o sezonskom radu ili visokim temperaturama.
U državi u kojoj si 42% građana ne može priuštiti tjedan dana mora, a dobar dio stanovnika uključen je u neki oblik sezonskog rada, možda vrijedi drugačije pristupiti ljetnoj preporuci knjige. Čitanje na plaži danas ne podrazumijeva ležanje na suncu, nego rad. Čitati se može eventualno ispod rešetke za roštilj ili škrinje za sladoled, između dvije smjene posluživanja stranih gostiju ili animiranja njihove djece. Doduše, postavlja se pitanje zašto bi uopće netko čitao u takvim nepovoljnim uvjetima. Odgovor je očit – čitanje je jedan od rijetkih preostalih luksuza koji se mogu priuštiti. Ne samo što knjižnice jeftino nude pristup gomili sjajnih djela, nego i sam proces čitanja otvara mogućnost da si sami odredimo tempo prolaska kroz tekst, osjećaje tijekom čitanja i vizualizaciju književnog svijeta. Čitanje je možda prije bilo nešto čime ispunjujemo slobodno vrijeme, ali sad kad toga nema, čitanje postaje slobodno vrijeme.
U tom smislu odabir djela manje je važan, ali ipak ne i nebitan. Ako tražimo knjigu koja bi se čitala u ekstremnim uvjetima ljetnog rada, onda bismo svakako trebali knjigu koja nas vodi dalje od našeg aktualnog iskustva, jer malo eskapizma ne škodi, ali koja opet potiče na neko razmišljanje, jer nas ipak treba izbaviti od tupila uslužnog rada. Jasno, debele fantasy i SF knjige ne dolaze u obzir jer je teško sakriti tako veliku knjigu i još teže tegliti kilu papira po ovom zvizdanu. S druge strane stripovi su pretanki, pročitaju se brzo, i što ćeš onda? Dakle trebaju nam tanke knjige, šarmantne ali ozbiljne, opuštajuće ali pametne, nešto što nas neće pokušati uvjeriti da je ljetni život lijep, ali će ga donekle takvim učiniti.
Izdržati prisutnost prošlosti
Ovom prigodom stoga preporučujem kratki roman Detalji švedske autorice Ije Genberg (Hena com, 2023., prev. Sara Profeta). Genberg (1967.) je dugo radila kao novinarka, prvi roman objavila je tek u svojoj 45. godini, no otad je napisala još dva romana i zbirku priča, sve uz kritičke pohvale. Zadnji roman Detalji osvojio je pak prestižnu švedsku nagradu August koja je bila povod da se prijevodna prava prodaju u tridesetak zemalja, među njima i u Plažnu našu. Već po okvirnom opisu možemo primijetiti da se Detalji uklapaju i u omiljeni žanr autofikcije i u stereotip visoke književnosti (koja je u stalnoj potrazi za izgubljenim vremenom) i u aktualnu političku tematiku (jer junakinja i njezina okolina mahom pripadaju različitim seksualnim, etničkim i inim manjinama). No Detalji su mnogo više od zbroja aktualnih književnih trendova.
Priča kreće od naizgled banalnog povoda. Neimenovana pripovjedačica je u svojim pedesetima i prisjeća se mlađih dana na prijelazu milenija, ali ne zato što se našla na životnoj prekretnici, nego jer je dobila temperaturu – i zbog toga je sretna: “Granica zdrave pameti negdje je na 39 stupnjeva, no nešto niže oko toga, oko 38, jasno se razabire uleknuće gdje drage volje boravim. Raspon u kojem se spušta gard i prikazama iz prošlosti dopušta se pristup, a ne ostavljaju dojam duhova. 38 je temperatura pri kojoj je sposobnost tijela da se održi na životu netaknuta, dok se potreba da se bude orno i informirano društveno biće stišava, a onome tko može izdržati prisutnost prošlosti koja dođe i saplete mu se oko nogu poput pasa, udolina je poput ugodne slabosti.”
Tako nas viroza vodi u prošlost u kojoj se junakinja, blago rečeno, još traži: upisuje studije i radi poslove od kojih brzo odustaje, ulazi u intenzivne i kratkotrajne ljubavne ili prijateljske odnose, seli od stana do stana, krpa kraj s krajem, fokus joj klizi s bitnih tema na marginalne detalje, a pritom sve tiho zapisuje, bez jasne ideje što da radi s tim. Kad joj nastavnik kreativnog pisanja kaže da ima “sjetno oko za detalje”, junakinja osjeti ohrabrenje – sve dok ne shvati da se radi o samo jednom u nizu generičkih komplimenata koje nastavnik dijeli polaznicima.
No neprilagođenost i pogubljenost ne vode očajanju, nego junakinja postaje aktivna na različite i neočekivane načine. S jedne strane ona tako oslobađa svoju neobičnu, ponekad sumanutu, ali duhovitu i briljantnu intuiciju koja vodi kako njezin život, tako i pripovijedanje: “Sistematično se prihvatiti nerazumnih zadataka daje neku nadu da će zadaće koje su upravo beznadne uspjeti.”
Portal u dubinu
S druge strane ona se izlaže izuzetno snažnom utjecaju krajnje neobičnih ljudi. Vijugavo pripovijedanje je tako podijeljeno na četiri poglavlja o četiri osobe koje su je odredile, a svaka od tih osoba dovoljno je ekscentrična da zaslužuje vlastiti roman. One bi, kako kaže pripovjedačica, danas definitivno imale psihijatrijsku dijagnozu, dok su krajem 20. stoljeća slobodno živjele i ludovale, bez pomoći, ali i bez zapreka. Njena prijateljica Niki tako je bila “more osjećaja s previše jačine i nijansi s kojima se nije mogla nositi, kao da su se svi antički bogovi i svi osjećaji i stanja koja su predstavljali stijesnili iza njezinih kapaka.” Dok su svi ostali izbjegavali ovakve teške ljude, junakinja je u odnose s njima ulazila bez zadrške, s potpunim razumijevanjem za njihovu pomaknutost i sa spremnošću da će se odnosi raskinuti tužno i burno. No, nevjerojatno, njena sjećanja ne vode zamjeranju, gorčini ni žaljenju. Genberg ne vodi svoju borbu niti ima potrebu raskrstiti s prošlošću, nego prolazi kroz teška iskustva s toplinom, lakoćom i ljubavlju prema tim ljudima.
Sjećanja na odnose su snažno obilježena pažnjom na svakodnevne detalje, uz ponos koji je naslovom možda i pretjerano (mada opravdano) naglašen. Svako je iskustvo nerazdvojno vezano uz dragocjene, lucidno i duhovito opisane detalje koji u danom kontekstu razotkrivaju karakter i pozadinu likova, odražavaju neizrečenu emociju i dobivaju posebnu vrijednost sami po sebi. Fokus na detalje zna ići do apsurda, pa tako junakinja usred intenzivne i konačne svađe s prijateljicom primjećuje drvene podove, boju njenih vrata i velike tegle s biljkama. No i takva hipertrofija detalja govori o junakinji koja nas uspijeva uvjeriti da su emocije nerazlučive od predmeta, a da svaki obični detalj može momentalno postati portal u dubinu, samo je potrebno “otpustiti sebe i pozornost usmjeriti prema van”.
I ova knjiga, tanka, smiješna i lagana, takav je portal u zastrašujuću dubinu. Portal koji se širom otvara na temperaturi od 38 stupnjeva, u tijelu ili hladu, kad razumu padne gard, a uspomene i snolike slike ušuljaju se u budno stanje. Upitno je tko si može sada priuštiti takvo stanje: u sezoni nema bolovanja, pozornost je usmjerena na posao, prisjećanja su odgođena, a knjige se ne čitaju (ni) u jednom dahu. No ako stignemo baciti oko na knjigu i potom usmjerimo pogled na sve što nas okružuje, primijetit ćemo da smo krenuli na neko novo, uzbudljivo mjesto.