I čitanje zna dosaditi. Zato vam u ovom bloku ljetnih čitalačkih preporuka nudimo bonus. U njemu vas Marko Kostanić u formi sinopsisa za podkast nagovara na pažljivije slušanje prva četiri albuma po njemu najboljeg jugoslavenskog benda – Zabranjenog pušenja. I naznačuje zašto te pjesme uvjerljivo razlažu klasnu pozadinu raspada Jugoslavije.
Jugoslavenska ostavinska rasprava i dalje traje. Prvenstveno u obliku žalbi na “presude”, bile one dejtonske, vojne, ideološke ili ekonomske. Radi se o gotovo već tradicionalnom političkom folkloru koji se zasniva na procjeni da više političko-poslovnih prilika nudi program sazdan na evociranju raznih oblika ratnih emocija nego uvjerljiva vizija budućnosti. U taj se folklor ovog proljeća ubacio i jedan, kako bi politolozi rekli, zamrznuti konflikt. Riječ je o konfliktu između ključnih članova kultnog sarajevskog Zabranjenog pušenja, Seje Sexona i Neleta Karajlića. Priču sigurno dobro znate i nećemo je iscrpno ponavljati: Nele je pred rat otišao iz Sarajeva u Beograd, osnovao svoju varijantu Zabranjenog pušenja, a Sejo je nakon rata nastavio priču originalnog Pušenja, samo bez Neleta.
Postojala su paralelno dva Pušenja, svako za svoje tržište, međutim, u sukobe se nije ulazilo i novinarska pitanja na temu se uglavnom zaobilazilo. Sve do ovog proljeća i Neletovog pokušaja da uđe na “zabranjeno” hrvatsko tržište. Tu je Sejo, kao autor većine pjesama, povukao ručnu, zatražio sudsku zabranu i priča se rasplamsala. No, ta nas priča ovdje ne zanima. Malo ćemo se vratiti u prošlost. Naime, Zabranjeno pušenje nam može puno toga reći o tome kako je do te ostavinske rasprave uopće došlo. I to ne kroz nekakva predviđanja kakva se često pripisuju Nadrealistima, televizijskom projektu u kojem su sudjelovali članovi benda, već kroz pitku i preciznu artikulaciju ključnih problema jugoslavenskog društva. Pušenje je u pjesmama na svoja prva četiri albuma zapravo otvorilo put za objašnjenje klasne pozadine raspada Jugoslavije. U toj se pozadini ne iscrpljuje interpretacija raspada, ali bez te pozadine raspad se ne može do kraja objasniti.
Neke od tih motiva predstavit ćemo u ovom sinopsisu za podkast. Upozorit ćemo na ključne stihove, naslutiti njihov intepretacijski potencijal i “pustiti” pjesme. Ti će stihovi tvoriti poglavlja našeg podkasta. Stavite slušalice i krećemo.
***
Uvod: Titova smrt – početak kraja
Te majske nedelje je došao Osijek
ali opet je Koševo bilo puno
Za početak, umro je drug Tito. Na dan kad je Tito umro Sarajevo je igralo protiv Osijeka, a u pjesmi je Tito “postao” Asim Ferhatović Hase, legendarni igrač Sarajeva koji je iz Sarajeva otišao puno prije. Atmosferom stadionske strepnje u kojoj često dramaturgija utakmice liči na onu historijsku, Pušenje je prilično precizno kreiralo post-titovski ambijent u Jugoslaviji. Objašnjenja koja tvrde da je Titova ličnost ili mit ono što je držalo Jugoslaviju na okupu ili ona da se zbog toga o dugovima lagalo njemu i svim narodima i narodnostima isuviše pojednostavljuju priču. Nije, na primjer, manje sudbonosan bio Volckerov šok početkom osamdesetih – podizanje kamatnih stopa u SAD-u radi obuzdavanja inflacije i radničke organiziranosti – koji je podignuo vrijednost dolara i jugoslavenski dug denominiran u dolarima značajno povisio. No, to ostavimo za neku drugu epizodu. Ajmo malo unazad.
1. Partija nije za radnike
dođoše nova vremena, izgubi se negdje Avdija
zaboravismo svi na njega, imamo dovoljno bagera
U eri socijalističke prvobitne akumulacije, pored nacionalizacija, presudnu ulogu igralo je i radništvo koje je “uživalo” u eksploataciji za socijalističke ciljeve. Dolaskom do određene razine industrijalizacije ti heroji su zaboravljani van ceremonijalnih događanja poput onog koji pjesma spominje, a to je obilježavanje Prvog maja u osnovnim školama. No, ovdje se ne radi samo o zaboravljenim herojima rada i udarnicima: klasni sastav Saveza komunista Jugoslavije je od pedesetih nadalje klizio u pravcu prevlasti činovnika, profesionalaca i srednje klase. Radnici su bili sve manje zastupljeni. I to ne zato što se stiglo do besklasnog društva.
2. Zaustavljena socijalna mobilnost
htjela si da tvoje aktove vidi barem pola svijeta
a sada u granapu Sedrenika lokalni dripci te pitaju:
lutko pošto je pašteta?
Aktovi nisu baš vrhunac socijalističke samorealizacije, ali opis rada u granapu (dućanu) vrlo precizno opisuje rezultate socioloških istraživanja. A ta istraživanja kažu da se negdje početkom sedamdesetih u Jugoslaviji zaustavila socijalna mobilnost. Klasne uloge su podijeljene i više nije bilo mrdanja. Tek s ratom ponovo dolazi do socijalne mobilnosti: bilo stvarne kroz privatizacijsku pljačku, bilo kroz priliku za klasnu osvetu u nacionalnom ključu poput primjera u kojima su slabiji učenici iz radničkih porodica ubijali školske profesore druge nacionalnosti koji su ih “maltretirali”.
3. Prostorna obilježja klasne nejednakosti
s one strane ulice stanuju djevojčice kojima, kojima miriše koža
Zaustavljena socijalna mobilnost morala se ogledati i u prostoru. Ne znam koja je prva pjesma ikad napisana o gentrifikaciji, ali ova ozbiljno konkurira. I rijetko što toliko precizno opisuje klasne razlike kao olfaktivna dimenzija. Klasa se može i nanjušiti, a iz pubertetskih zaljubljenosti mogu se izvući dublji socijalni uvidi.
4. Uspostava crvene buržoazije
Amila je bila lijepa kao vila, starci su joj radili negdje u Iraku
Nešto kasnije, naši protagonisti, ovaj put u likovima Pišonje i Žuge, prelaze tu ulicu i upadaju na tulum koji organizira jedna od tih sada već djevojaka kojima miriše koža. Oni se na tulumu slabo snalaze, ali jasno nam daju do znanja kojoj klasi pripada Amila. Onoj klasi koja je u Hrvatskoj i dalje jedina politički sporna frakcija buržoazije – crvenoj. Ono što zapravo hrvatskoj desnici smeta jest da nije došlo do klasnog preokreta već su klasne podjele iz Jugoslavije ostale aktivne i utjelovljene u figuri Andreja Plenkovića. Zazivana lustracija nije ništa drugo nego naziv za klasnu osvetu protiv Amilinih staraca. To nije baš išlo jer je i brojnim amilinim starcima pasala tranzicija.
5. Nastanak lumpenproletarijata
dobit ćete razglednicu iz zemlje Safari: zbogom, žohari!
Život u nominalno socijalističkoj državi sa zaustavljenom socijalnom mobilnošću u najmanju ruku radnicima predstavlja političku enigmu. Među njima se pojavljuju i oni koji odustaju od kolektivnih ideala, političkog netalasanja i “žoharskog” mentaliteta. Pogotovo to vrijedi za one koji nikad nisu ni dobili priliku da budu dio radničkog kolektiva i kojima je odmor na moru neostvariva fantazija. Nastaje lumpenproletarijat koji s prijezirom gleda na mirni i povučeni proletarijat. I koji kreće na more pa kud puklo da puklo.
6. Konzervativni prijevod klasnog antagonizma
Pišonja, ovo mjesto mi se ne sviđa
niko se ne smije i čudna je muzika
Pišonja, ovdje se nešto čudno događa
sve je puno drogiranih pedera
Vratimo se na Amilin tulum i pustimo stvar još jednom. Teško se oteti dojmu da je Pušenje unaprijed odradilo posao za našu suvremenu desnicu. Naime, danas su “pederske elite” iz crvene buržoazije glavni neprijatelj hrvatskog naroda. Zamislite samo da su Pišonja i Žuga Petrov i Grmoja i sve će biti jasno. Samo smiješno i tužno. A ovaj konzervativni prijevod klasnog antagonizma nezaobilazni je sastojak kasnijeg ratnog epiloga.
7. Kriza, MMF i mjere štednje
danas je Dan Republike i stara kaže:
jesil’ normalan Dragane?
zatvaraj prozore, ne radi grijanje
Sjećate se Volckerovog šoka i rasta cijene duga? E kako bi se to riješilo došao je u Jugoslaviju Međunarodni monetarni fond da “pomogne”. I to tako da se uvedu famozne mjere štednje i eliminiraju neodrživa poduzeća. Raskorak između Dana Republike i hladnoće u stanu na koju upozorava Draganova žena koja cijelo jutro nije stala isuviše precizno sugerira skori kraj projekta.
8. NOB: Ishodišni državotvorni mit nestaje pod pritiskom individualizirane reprodukcije
danas je dan republike i stari se sjeća ratnih dana
žao mu je što se ni klinci više ne igraju partizana
danas svatko zna da je glava samo jedna
danas svatko zna pred kim pasti na koljena
Dan Republike uvijek ide na repeat. Jugoslavija je nastala na NOB-u i to je bio njen ishodišni mit. Bratstvo i jedinstvo i samoupravljanje. Nije taj mit bio ništa više mit od mitova na kojima su nastale nacionalne države. Ali nije izdržao u sukobu sa stvarnošću. Dragan ne samo da je primijetio da priča o partizanima gubi svoju socijalnu snagu već i da nitko više ne vjeruje u kolektivnu borbu za bolje sutra. Ljudi se okreću individualnim rješenjima, a ta individualna rješenja često impliciraju ulizništvo. Socijalizam se potrošio.
9. Nacionalizam, rat i prvobitna akumulacija
hadžije su sebi podijelile rejone, djecu evakuišu avionima
a ja se osjećam nezgodno kao zebra na Brionima
Oni koji su uspjeli zadržati visoki klasni status iz Jugoslavije i oni koji su ga tek stekli krenuli su u režiju događaja. Oni koji su bili ispod snalazili su se na razne načine: neki su puškom nastojali steći ono što nisu mogli srcem, rukom i lopatom, neki su ostali što su i bili i u retrovizoru s bojišta gledali kako im nestaju tvornice, neke, poput Draganove žene, nisu više ništa govorile, neki su odlučili pobjeći od rata ili od mobilizacije, a mnogi su ubijeni.
A svi mi kojima je socijalizam prva politička opcija osjećamo se i dalje kao zebre na Brionima. Jer znamo da je klasa i dalje ključno političko gravitacijsko polje. Do slušanja.