Ljevici je kritika kapitalizma u opisu posla. Kapitalizam, stara je lekcija, ne funkcionira po principu zadovoljavanja ljudskih potreba već se zasniva na realizaciji profita. U tom se raskoraku generiraju nejednakosti i brojni drugi društveni problemi. Bez obzira smatrali da su ti problemi rješivi unutar samog kapitalizma nekom vrstom intervencionizma i instrumentima snažne socijalne države ili bili čvrsto uvjereni da se mogu nadvladati tek nadilaženjem samog kapitalizma, ljevičari raznih profila su u proteklih gotovo pa 200 godina stvorili uvjerljive i razložne kritike kapitalizma kao ekonomskog sustava. Međutim, posljednjih desetljeća politička podrška takvim kritikama uglavnom izostaje. I to prvenstveno među onima, da se poslužimo žargonom književne teorije, implicitnim čitateljima te kritike – radničkoj klasi.
Dakle, lijeva teorija kapitalizma, od one načelne i apstraktne do analize konkretnih situacija i konjunktura, i dalje drži visoku argumentacijsku razinu, ali joj uporno nedostaje politički kredibilitet. Ne postaje li u takvim političkim okolnostima kritika kapitalizma intelektualni hobi onoga što se nekad zvalo poštenom inteligencijom? Ne predstavlja li takav “hobi” podlogu desnim prokazivanjima elitističkog karaktera suvremene ljevice? Kako se uopće u današnjim društvima stječe legitimitet za kritiziranje kapitalizma? Kako se formulira politika ljevice kojoj je cilj nadilaženje kapitalizma u političkoj atmosferi u kojoj taj cilj ne predstavlja „ozbiljnu” opciju i u većini društava nema ni antiestablišmentski status i ne predstavlja čak ni ispušni ventil? To su pitanja kojima ćemo se bavit u tematu u naredna dva tjedna.
Nedavni događaji poput pandemije i rata u Ukrajini aktivirali su cijelu lepezu povijesnih paralela kojima se nastojalo te događaje objasniti ili barem pripitomiti kako bi lakše s njima baratali. Te su paralele češće funkcionirale kao adaptacijski mehanizmi određenih političkih tradicija i teorijskih pristupa nego kao sredstva za preciznije tumačenje. Međutim, sva ta potreba za povijesnim paralelama govori nešto o suvremenom političkom trenutku i ideološkom ambijentu. Christopher Clark je u svojoj prilično zapaženoj studiji “Revolutionary Spring: Fighting for a New World 1848-1849” objavljenoj ove godine suvremeni politički trenutak u stanovitoj meta-paraleli usporedio s onim koji je prethodio revolucijama 1848. godina. Bio je to period u kojem su se ključne ideološke odrednice poput liberalizma, socijalizma i konzervativizma tek formirale, a politički pojmovi koji nam se danas čine vječnim tek stabilizirali svoje značenje. Politički metež u kojem živimo sugerira da se nalazimo u sličnoj fazi i da nam tek slijedi nova profilacija političkih ideologija. To ne znači da živimo u arbitrarnom svijetu i da kapitalizam i dalje ne diktira naše živote. Samo će se kritika morati formulirati iznova ako želi steći političku uvjerljivost među širim slojevima.