U Nacionalni plan oporavka i otpornosti spada i famozni medijski fektčeking. Natječaj je odrađen i nekoliko je očitih problema. Ističu se političko balansiranje i dodjela sredstava ne-medijskim institucijama poput sveučilišta. No, najočitiji problem je pretpostavka da fektčeking može zamijeniti politiku.
Hrvatska je počela distribuirati milijarde eura pristigle iz zajedničkog proračuna Europske unije putem Mehanizma za oporavak i otpornost. Dio tih sredstava otišao je i na medije, no prije nego dođemo do toga kažimo da je Mehanizam težak 1,8 bilijuna eura i da je uspostavljen kao odgovor na globalnu pandemiju iz 2020. godine.
Cilj sredstava je da “ublaže gospodarske i socijalne posljedice pandemije koronavirusa, te da učine gospodarstvo održivijim i otpornijim, a društvo spremnije na izazove i nove prilike. Mjere i aktivnosti Plana trebaju pridonijeti postizanju pametnog, održivog i uključivog rasta, uz povećanje broja radnih mjesta, produktivnosti i konkurentnosti gospodarstva, kao i jačanju gospodarske, socijalne i teritorijalne kohezije Hrvatske.” Spomenimo ovdje da originalna fraza glasi “održivi razvoj”, a ne rast i da njezina pogrešna upotreba u službenom dokumentu institucije Republike Hrvatske zapravo pokazuje stupanj razumijevanja aktualnih politika Europske unije, pogotovo ovih zelenih, čijim dijelom je i ovaj Mehanizam.
Za ostvarivanje tih planova bili su potrebni Nacionalni planovi oporavka i otpornosti (NPOO). Jedan je raspisan i za Uspostavu sustava provjere točnosti informacija objavljenih u javnom prostoru, medijima i na društvenim mrežama, odnosno za medijski fekt-čeking. Nositelji mjere su Ministarstvo kulture i medija te Agencija za elektroničke medije, a za provedbu je osigurano 5.972.526 eura bespovratnih sredstava.
Boljke natječaja
Od ukupnih raspoloživih sredstava, na kraju je podijeljeno manje od pola, odnosno 2.292.217,39 eura. Sve skupa podsjeća na prošle projekte i raspodjelu sredstava iz Europskog socijalnog fonda (ESF) namijenjenog neprofitnim medijima. Tada je također podijeljeno otprilike pola, dok drugu polovicu sredstava nikada nismo vidjeli. Logika raspodjele sredstava tada bila je gotovo identična ovoj: uzmi desne i neutralne, kirurški odreži lijeve uz zadržavanje nekih organizacija koje će napraviti minimalnu štetu HDZ-u – bilo zbog toga što se ne bave HDZ-om ili zato što stranci treba djelatnost ovih organizacija za prikaz pozitivnih statistika Europskoj uniji. Tvrdnju možemo i ilustrirati bazičnom usporedbom opisa i prijavitelja projekata kojima je odobreno financiranje i onima kojima je odbijeno.
Baš kao i u slučaju raspodjele sredstava ESF-a, i ovdje su u konkurenciji za istu temu, na primjer Sveučilišta u Osijeku i Rijeci sredstva otišla Osijeku. Ili su otišla dubrovačkoj komunikologiji, a ne zagrebačkoj politologiji. Jednom može biti slučajno, ali baš pravilna raspodjela ne može biti slučajna.
S obzirom na to da posljednjih nekoliko godina radim na ocjenjivanju projektnih prijedloga u medijima i novinarstvu te da sam članica nekih drugih tijela koje imaju moć raspodjele sredstava medijima, mislim da razumijem proces ocjenjivanja projektnih prijedloga, i mogu kazati da to nije toliko neutralno koliko se čini. Na primjer, neke organizacije u ovom projektu su rušene zbog toga što im neizravni troškovi iznose 0.91 posto više od predviđenog dozvoljenog iznosa od 15 posto. Sa sigurnošću mogu kazati kako usprkos tome (ili baš zato što Excel tablice same računaju redove i stupce), rijetko kada se pojavi prijedlog bez ikakve greške u proračunu. Opće je poznata stvar među ocjenjivačima: ako ti se neki projekt ne sviđa, nađi mu diskrepanciju u nekom retku i stupcu proračunskog obrasca.
U slučaju ovog natječaja, jasno je da se radi o sitnoj grešci te bi u tim situacijama projektne prijedloge trebalo vraćati prijaviteljima da isprave greške, pogotovo u situacijama kada imate gotovo polovicu dostupnog budžeta neiskorištenu i dovoljno vremena za provedbu projekta. S druge strane postoje budžeti koji su namjerno frizirani te u takvim prilikama razlike unutar tablica mogu iznositi i do 20 posto. Takve projekte treba odbaciti jer su friziranje i manipuliranje vidno svjesno provedeni. Ministarstvo kulture i medija te Agencija za elektroničke medije radije nisu podijelili sredstva organizacijama sklonima progresivnim društvenim vrijednostima, već su ih umjesto toga rušili na razno raznim administrativnim banalnostima.
Na Javni poziv NPOO pristiglo je ukupno 50 projektnih prijava. Njih 26 je odbačeno zbog nezadovoljavanja formalnih i administrativnih uvjeta te prekoračenja dopuštenog ukupnog iznosa primljenih državnih potpora, dok 12 projektnih prijava nije ostvarilo potreban broj bodova da bi se kvalificiralo za raspodjelu sredstava. Tako je u konačnici za dodjelu bespovratnih sredstava odabrano ukupno 12 prijavljenih projektnih prijedloga.
Među tih 12 organizacija ima dobrih ideja, ali ima i projekata koji su već na samo čitanje problematični. Ovdje nećemo imenovati prijavitelje, no lako ih sami možete provjeriti. Na primjer, sredstva su odobrena projektima za provjeru informacija u turizmu! I za “Kritičku Analizu dezinformacija o vjerskim Temama” (doslovno prenesena pravopisna forma). Zatim za “Uspostavu nove digitalne platforme za provjeru medijskih informacija vezanih uz povijesne, kulturne i društvene teme 20. stoljeća te druge polovice 19. stoljeća, ali i prijašnjih razdoblja” (pogledati suradnike na projektu), i tako dalje.
Ako se bude održavao drugi krug ovog istog natječaja, bilo bi zgodno prijaviti projekt koji bi provjeravao outpute svih programa odobrenih u prvom krugu. Jer našim nadležnim institucijama ne bi bilo prvi put da sredstva ESF-a namijenjena poticanju progresivnih vrijednosti koje potiču “oporavak” i “otpornost” društva daju organizacijama koje najviše koče te vrijednosti jer su suprotne njihovim tradicionalnim i konzervativnim stavovima i uvjerenjima.
Nova pojava s ovim natječajem je i to što je većina podijeljenih sredstava otišla znanstvenim institucijama, a ne medijskima. Mediji koji su dobili sredstva, zaslužili su ih. Međutim, sasvim je nova i upitna logika da se umjesto “otpornom”, “oporavljenom” i “održivom” medijskom sustavu sredstva dodjeljuju tijelima koja se ne bave zapravo distribucijom ni obradom informacija. Što to onda uopće znači? Napravimo analogiju sa zdravljem. Recimo da imate bolesnog pacijenta (a to bi bio medijski sustav globalno, što je sasvim druga tema), i vi nećete odobriti liječenje tome pacijentu jer je zahtjevno i komplicirano i nitko ne zna je li liječenje uopće moguće. Umjesto toga, vi financirate cijelu okolinu tog pacijenta, obitelj i društvo, pa mu kupite novu kuću, novo auto, odjeću, sva pomagala, napravite mu novu cestu i date mu najbolju hranu. No, primarni uzrok bolesti i dalje ne adresirate, stoga će pacijent na kraju ipak ostati bolestan, svakako u boljim socioekonomskim uvjetima, ali ipak bolestan. Otprilike takav može biti najbolji učinak ovako postavljenih fondova za financiranje medijske krize.
Što znanost ima s tim?
A medijska kriza pokazuje se otpornijom od evo trećeg oporavka medijskog tržišta u posljednjih 15 godina. Dok je u počecima kriza bila ekonomska, sada se pretvara u onu svrhe i funkcije. Opća relativizacija svake društvene pojave doprinosi toj krizi, kao i sve brži ciklus vijesti, koji više nije niti 24 sata, nego kraći, kao i kaos u odabiru legitimnih i službenih izvora. To su sve faktori koji se mogu činiti ravnopravnima prilikom obrade i oblikovanja informacije, ali izazivaju kaos, loše provjere informacija i pogrešno oblikovanje informacija. Od toga više nisu cijepljeni ni mejnstrim mediji, a niti sami fekt-čekerski portali, usprkos tome što se svi pozivaju na znanost.
U hrpama znanstvenih istraživanja možete pronaći znanstveno dokazane tvrdnje za skoro sve što želite. To je tako jer je znanost metoda, forma, koja traži načine i parametre da dokaže ili pobije neku postavku. U novinarskoj obradi informacije ona se isto tako oblikuje selekcijom argumenata, sugovornika, kutom gledanja, perspektivom pitanja, dubinom analize, znanja i uvida u nešto o čemu se piše, ali i naslovom i fotografijom. Međutim, dok znanost mora za uspostavu neke informacije u obzir uzeti činjenice i faktore koji ne idu u prilog tezi koju se pokušava dokazati ili osporiti, novinarstvo ne mora. Mediji vas samo moraju uvjeriti u to da su ove informacije upravo one presudne za donošenje nekog stava.
Konkretan primjer toga su post-epidemijski nalazi američkih organizacija poput FBI-a i Ministarstva energetike (kojemu su povijesno povjeravani neki od najčudnijih i najtajnijih programa, poput izrade nuklearne bombe) o tome da su znanstvenici u laboratoriju Instituta za virologiju u Wuhanu u Kini možda ipak bili zaraženi SARS-CoV-19 virusom prije nego što se isti proširio putem tržnice toga grada. Međutim, sva nadležna tijela i znanstvenici i dalje smatraju da je uzrok prirodan, da je rezultat klimatskih promjena i prelaska virusa sa životinje na čovjeka. Štoviše, znanstvenici i dalje, u trenutku dok pišemo ovaj tekst, tvrde da virus nije rezultat curenja iz laboratorija jer je u nekoliko navrata u periodu od dva tjedna u novembru i decembru 2019. godine na spornoj tržnici u Wuhanu pronađen veći broj površina zaraženih virusom SARS-CoV-19 i to sa dvije različite varijante virusa. Nadalje, za ovu tezu postoje i fotografski dokazi koji pokazuju zaražene životinje i položaj njihovih kaveza na tržnici. Kada se svi ti podaci ubace u statističke modele oni i dalje konzistentno pokazuju organski razvoj epidemije, bez potrebe za bilo kakvim teorijama zavjere.
Usprkos tome u SAD-u se, odakle obično kreću trendovi, trenutno podjednako u liberalnim i desnim medijima vodi “smrtno” ozbiljna i moralno obvezujuća rasprava među novinarima i njihovim komentatorima o laboratorijskom curenju SARS virusa. Protagonisti uglavnom tvrde da su pandemijska ograničenja bila neopravdana ograničenja naših sloboda i demokracije, kontinuirano se pozivajući na nalaze o tome da je virus procurio iz laboratorija. Rezultati su to koje su predočili FBI i Ministarstvo energetike. Oba ova izvora (znanost i politika-administracija) su u medijskom kontekstu legitimni izvori, ali jedan je legitimniji od drugoga, i to ne onaj koji dobiva više prostora.
Znanost ima prednost zbog toga što su njezine metode, podaci, analize, rezultati i tumačenja obostrani, javni i transparentni. Isto se nikada neće moći ni za jednu američku “troslovnu” državnu agenciju kojima su analize, podaci i metode tajne zanata i u pravilu ih drže tajnima. Zbog toga što javnost ne može provjeriti zaključke agencija, dok zaključke znanstvenika može, nalazi znanstvenika trebaju imati prednost u medijskom prostoru. No, to nije slučaj. Brojni komentatori koriste FBI kao referencu službeni i legitimni izvor usprkos tome što ne možemo ponoviti i provjeriti ispitivanje kojima je to tijelo došlo do svojih rezultata, a istovremeno se ignoriraju puno snažniji i čvršći znanstveni dokazi. Ovo bi dakle bio primjer kada se neki medijski problem ne može riješiti fektčekingom, jer se ne radi o pogrešno plasiranoj informaciji, već se radi o političkom pitanju: vjere u državna tijela ili u znanstvene radove.
Metodološki problemi fektčekinga
Ali nije ovo jedini problem s fektčekingom. Čak i kada je izvor znanstveni, ispravljena informacija ne mora biti točna. Uzmimo na primjer pitanje “Je li istina da se Hrvatska/Mediteran/Europa zagrijavaju najviše na svijetu?” Najpoznatiji fektčekerski medij na hrvatskom kaže da jeste. Pa provjerimo još jednom činjenice. Arktik se zagrijava četiri puta brže od ostatka planete. Arktik se od 1990-ih zagrijava prosječno više od tri stupnja godišnje (to znači da su dnevne temperature sada na Arktiku u plusu, a ne više u minusu). Mediteran se zbog plitkog mora i blizine suhe saharske klime zagrijava duplo brže od ostatka planete, na 2 stupnja, baš kao i Bliski istok, koji nije Europa ali se zagrijava jednako brzo. Ne zagrijavaju se svi dijelovi Mediterana jednako brzo, što je jasno po temperaturama u Dalmaciji koje trenutno idu do 37 stupnjeva, i onih na Bliskom Istoku ili u Španjolskoj koje idu debelo iznad 40 stupnjeva. Baš na temu je li hrvatska obala Jadrana prelako previđena i generalizirana pod ostatak Mediterana u klimatskim prognozama o dezertifikaciji ovog dijela Europe, razgovarala sam prije nekoliko mjeseci s metereologom jer prosto pored svih čestih poplava u Hrvatskoj, jednostavna priča o dezertifikaciji nema baš uporišta na terenu.
Stoga ako uzmemo u obzir činjenice provjerene na fektčekerskim portalima, ne mora uvijek biti točno da su one najtočnije moguće. Jer u današnje vrijeme, i činjenice i točnosti, kao što smo pokazali ovim tekstom mogu biti podložne različitim interpretacijama. Na primjer, u kontekstu klime, ako uzmemo cijeli planet u globalu, nije točno da se Hrvatska/Mediteran/Europa zagrijavaju najbrže na svijetu. Jer se Arktik zagrijava najviše na planeti. Međutim, arktički krug, onaj najnaseljeniji dio, uvelike pripada Europi. Stoga je točno da se Europa najbrže zagrijava na planeti. Iako se Europa zagrijava na 2 stupnja, Arktik na više od 3, a svijet u globalu tek prelazi 1.5 stupnja Celzijusa. Nadalje, Mediteran se zagrijava brže od glavnog dijela europskog kopna, stoga je točno da se Mediteran zagrijava brže od prosjeka, ali nije točno da to uključuje Hrvatsku koja svakako ne doživljava ni požare, ni suše ni poplave poput onih koje bilježimo na primjer u Španjolskoj. Ukratko, točna informacija trebala je na ovome portalu biti oblikovana: Da, točno je da se Europa zagrijava najbrže, ali samo ako u Europu uključimo Arktik, inače se Europa zagrijava duplo sporije od Arktika. Točno je da se Mediteran zagrijava brzo, ali jednako brzo se zagrijavaju Španjolska i sjever Afrike. Ne, nije točno da se Hrvatska zagrijava najbrže na svijetu.
Budući da fektečekrski portali ne djeluju iz sistemske potrebe za meta-analizama ili sintezama društvenih procesa, već su dijelom žrvnja informacija čiji je ciklus valjanosti od 12 do 24 sata, i stoga se ne mogu izmaknuti, uzeti si dovoljno vremena da prouče sve aspekte neke informacije, a kamoli da ih prouče znanstveno i objektivno, obilato financiranje fektčekera neće riješiti ovu društveno-medijsku krizu. Također neće učiniti ljude ni medijski ni politički pismenijima. To ipak ne znači da takvi projekti nisu korisni. Jesu, za povećanje cijene rada u medijima, za nova zapošljavanja, za regrutiranje novih talenata, za plasiranje javnih informacija koje mejnstrim ponekad propusti kvalitetno popratiti jer eto baš upravo događa neki srcedrapajući ili moralni skandal koji nosi more klikova, pa time i more prihoda.
Sve to zaista doprinosi otpornosti sektora, pa utoliko ima smisla. Međutim, zbog političkog i emotivnog naboja koje ljudi imaju prema temama poput Covid epidemije i klimatskim promjenama, te zbog plitkosti obrade informacija, ne mičemo se zapravo s mrtve točke. Nijedna od organizacija kojima su podijeljena sredstva iz NPOO za fektčeking najvjerojatnije neće se približiti pronalasku rješenja za one društvene probleme koje će ovim sredstvima dobiti priliku adresirati. Fektčekerski mediji nemaju sistemsku snagu da se izdignu iznad kratkotrajnog života pojedine informacije, da je vide u povijesnom i socioekonomskom kontekstu i vjerojatno baš zato i dobivaju obilna sredstva. Jer kao što kaže onaj mem, nitko ti neće platiti obrazovanje uz pomoć kojeg ćeš ga srušiti s moći.
Najveća moć medija leži upravo u tome da oblikuju i šire informacije koje god hoće. Ovako oblikovana, kolektivna odgovornost medija je onda znatno veća od svijesti koje svaki pojedini novinar ima dok oblikuje i obrađuje pojedinu informaciju. Sve češće po društvenim mrežama moguće je naletjeti na memove koji savjetuju nešto tipa “svatko ima svoju istinu” ili “slijedi svoju istinu, a ne tuđu”. I svakako, razumijem propitivanje objektivnosti kolektivne realnosti, ali ma koliko se stvarnost različito prikazivala ljudima koji kontroliraju 90 posto svjetskog bogatstva i onima koji 90 posto svoga vremena troše “sklapajući kraj s krajem”, za neke istine i djelovanje u skladu s njima je neophodan širi društveni konsenzus, a on je bez medija neostvariv.