Nema tko nije podržao posljednju intervenciju dubrovačkog aktivista Igora Legaza: liberalni mediji, policija, HDZ-ov gradonačelnik… Očito je borba za pomorsko dobro postala pomodna. Iza toga stoji dugogodišnji rad inače prokazivanih aktivista, ali ova konstelacija podrške s raznih strana budi oprez. Nešto je tu sumnjivo.
Hrvatska je dobila novog superheroja. Ime mu je Igor Legaz, a živi u Dubrovniku gdje u slobodno vrijeme oslobađa pomorsko javno dobro od privatnih okupatora. Nedostaje mu jedino plašt, ali i maska na njegovu licu je samo radna, ona iz Pevexa. S njom na licu je prošli tjedan provalio jedan lijepi betonsko-kameni zid sa željeznom ogradom, pomoću brusilice, bušilice i malja. Taj najnoviji slučaj njegove borbe privukao je najviše pažnje dosad. Mediji su bili pozvani na lice mjesta, dobivši zatim i bonus-atrakciju. Legaza je pred njima fizički napao jedan radnik dotičnog privatnika, i sve se u nastavku odvijalo takoreći samo od sebe.
Prvo se osvježavajućem vigilantizmu dubrovačkog aktivista priklonila nenadano policija, onda i lokalna vlast, odnosno gradonačelnik. Pomalo su već bili sumnjivi toliki benevolentni mediji, ali s te dvije institucionalne snage naš junak postaje nešto kao živi sveti Vlaho, mitski zaštitnik Dubrovnika.
Policija dakle odobrava Legazovu intervenciju “jer je u javnom interesu”. Gradonačelnik Mato Franković čak ide korak dalje, poručujući na svojoj Facebook-stranici da prava borba tek ima početi. Mediji pak slave novog miljenika na sva zvona. Dojučer je bio aktivist koji diže bunu zbog nekakvog izljeva fekalija u more, gotovo pa oriđinal, redikul. Sad su otkrili da je po zanimanju srednjoškolski profesor matematike, pa ga napadno zovu “dubrovački profesor”. Titula je dodatno ojačana idealnim kontrastom: naslovi beziznimno govore o tome da je “radnik gušio profesora”.
Okolištarski Toni Milun
Rijetko smo imali priliku svjedočiti jednoj tako dinamičnoj legitimizaciji u stvarnom vremenu. Za sve je zaslužan sam Igor Legaz, naravno, ali bi svejedno ostao tretiran kao marginalna pojava, nekakav alternativac, da nije šire konstelacije odnosa u novom aranžmanu. Borba za pomorsko dobro, a i javna dobra generalno, postala je in. Aktivistima su trebale puste godine za to, pa su ih vodeći mediji još u prošlom desetljeću slikali poput neradnika i provokatora.
Ipak, oni su svoje pokrete i projekte zavidnom upornošću često uspijevali omasoviti, te su privukli općedruštvenu pažnju. Ekipirali su se pravnicima, zadobili povjerenje nekih dežurnih opinionmejkera. Više puta je u međuvremenu napisano da je upravo pomorsko dobro postalo ključna razlikovna vrijednost u stvarima društvene aktivacije. No bilo je toga i bez mora. Baš u Dubrovniku, recimo, najprije se lomilo koplja oko brda Srđ. I uspjelo se zaustaviti taj štetočinski biznis koji je inače procijenjivan na više od milijardu eura samog ulaganja. Legaz tako i nije posve samonikla biljka.
Bilo kako bilo, sad je za medije uvaženi gospar profesor. Ili okolištarski Toni Milun s moćnom tornom u šakama, gromovnik u oblaku najfinije kamene prašine. To nije nužno loš znak, ako govorimo o ukupnim efektima ove uzbudljive političke radnje. Pitanje je, međutim, što će već postojeća žarišta konkretne moći iskoristiti, od svoje adaptacije na novonastale posvećene društvene vrijednosti, za ciljeve mimo Legazovih.
Drugim riječima, ne možemo sa sigurnošću znati koliko je tu riječ o pukoj mimikriji. Ponešto će od zahtijevanih standarda svakako morati prihvatiti. Sve ostalo će nesumnjivo pokušati izigrati na milijun načina, a dio toga je zapravo već poduzet, ako znamo problematična mjesta u novom Zakonu o pomorskom dobru. A znamo, jer se o tome javno raspredalo dosta. Zbog svega sličnog i jest pomorsko dobro, između ostalih momenata, u RH ili makar na Jadranu postalo glavni mobilizacijski faktor građanskog otpora silništvu kapitala. Dobar novi primjer jest protest aktivista ispred kampa Valalta u Rovinju, ograđenom žilet-žicom. Tourismus macht frei, poručili su oni gazdi. Nema zabune oko toga koji sektor izaziva najviše iritacije.
Komplicirani interesi
Istovremeno, da okolnosti ne bi ispale prejednostavne, turizam pokreće značajan dio onih koji iskazuju bunt spram uzurpacija pomorskog dobra. Istina je da su neki od uzurpatora – vlasnici apartmana i vila za iznajmljivanje. No još više iznajmljivača nalazimo na suprotnoj stani. Nisu svi u prvom redu do mora, pa da se u svojim oglasima usude navesti kako gosti pored fena, interneta i mini-bara, na raspolaganju imaju privatnu plažu.
Ti drugi ovise o slobodnim plažama, što relacije u sektoru i društvu općenito čini bitno složenijima, s interesnim grupama koje se dijelom preklapaju. Spomenuto zakonsko slovo dodatno komplicira temu. Ne smije se iz vida izgubiti specifično stanje pripadajuće regulacije koja je dugo vremena producirala više problema unutar ove materije, negoli ih je rješavala. Da budemo do kraja jasni, nejasan je čak i status pomorskog dobra u ovom dubrovačkom predmetu. Vlasnik hotela i vile uz obalu, kanadsko-hrvatski poduzetnik Ćiril Zovko, djelomično je ipak u pravu kad ističe da nije kriv za cjelokupnu dramu.
Istina je da je takvo stanje u prostoru zatekao još s kupnjom vile Elita prije 16 godina. Istina je da je bio u kontaktu s lokalnim vlastima i da se one, eto, nisu protivile njegovim zahvatima. Istina je i to – što nije spomenuo – da je Dubravka Šuica, bivša dubrovačka gradonačelnica i Frankovićeva kolegica iz HDZ-a, prisustvovala i otvaranju njegova hotela.
Zovko, kojeg neki mediji rado označavaju kao Hercegovca, inače i sam dobrano pridonosi zbrci u društvenom prostoru, ovim povodom, kad su posrijedi presudna značenja. Urnebesna je tako njegova opaska, u proglasu objavljenom proteklih dana, da mu je cilj “biti dio cjeline u zajednici te iznositi rješenja na dobrobit iste.” Jer, odmah potom ide presladak nastavak po kojemu “međutim, biti predmetom matretiranja privatne osobe koja uzima zakon u svoje ruke, nije prihvatljivo.” Ta kakve li virzuozne zamjene teza. Zovko nam sugerira da on tu nastupa u ime naroda, dok je Legaz na poziciji privatnog interesa.
Nužni oprez
Pa kad može Zovko, nema smisla da ne može Franković. On se naprosto ukrcao na Legazov brod i zauzeo pozu, otprilike, kao da se prvi put susrećemo s njim. Nešto je slično učinio kad je arbitražom Hrvatska oslobođena krivnje po tužbi investitora na Srđu, s odštetnim zahtjevom od pola milijarde eura.
Premda je tom developeru išao na ruku, kao i Dube Šuica prije njega, da ne spominjemo Andra Vlahušića, on je brže-bolje optužio aktiviste za izdaju javnog interesa, a sebe isturio na čelo slavlja nad zločestim investitorskim gubitnikom. Naime, aktiviste koji su apsolutno jedini spasili Dubrovnik od te vrste nekretninsko-mešetarske kataklizme. A sad je napao Zovka kojemu je donedavno držao i vreću i svijeću. Ako to i nije bilo aktivno, onda ga je u najmanju ruku tolerirao, kao što je javno ustanovila i Viktorija Knežević, nezavisna kandidatkinja za dubrobvačku gradonačelnicu na sljedećim izborima. Imao je u rukama više mehanizama da ga zaustavi.
Mogao je alarmirati javnost, mogao je angažirati inspekciju, mogao je sporni prostor uz Elitu – čiji naziv potječe iz SFRJ, uzgred rečeno – obuhvatiti rekonstrukcijom povijesne šetnice. Nije poduzeo ništa od toga, zato što vjeruje da je marketing rješenje za sve, pa i za nepoželjne činjenice. S istim je rezonom nasrnuo, uz Ćirila Zovka, i na Franju Pašalića, problematičnog koncesionara na drugoj strani poluotoka Lapad.
Većina je svijeta ionako dosad zaboravila da su Pašalićevi nezakoniti građevinski zahvati naknadno legalizirani njemu potrebnim izmjenama prostorno-planske dokumentacije. Tako će nekako biti i sa Zovkom. Trenutak je dovoljno fluidan, čim policija odobrava vigilantizam s izlikom u javnom interesu. Stoga su preleti – politički, medijski, policijski – s jednog stajališta na njemu oprečno, najznačajniji simptom mijene koja nosi veličanje buntovnika poput Igora Legaza, te afirmaciju građanske borbe za pomorsko dobro, i javno uopće. No osmotrimo dobro preletače dok su nam tako blizu, jer neće se dugo zadržati među nama.