Bilo je samo pitanje tko će prvi uočiti poveznice i lansirati atraktivnu medijsku priču koja, još jedanput, “otkriva” pravu ideološku pozadinu djelovanje platforme Možemo!. Čast je ovaj put pripala novinaru Jutarnjeg lista Gojku Drljači koji je zavirio u program zagrebačke konferencije o odrastu, zbrojio dva i dva, pogledao s prozora nepokošenu travu i ponudio čitateljstvu na uvid zaokruženo ideološko-detektivsko otkriće. Naime, Drljača je među gostima konferencije na kojoj su kao govornici sudjelovali predstavnici zagrebačke gradske vlasti kao ključnu figuru prepoznao Koheija Saita. I na temelju njegova profila u New York Timesu odlučio secirati i filozofiju odrasta i politiku platforme Možemo!.
S obzirom na to da ništa od Saita nije čitao, da samu teorija odrasta ne poznaje i da o Marxu ima stereotipno mišljenje nadmenog desnog liberala prikaz nije mogao ni ispasti drukčije od toga da se u nepokošenoj travi ogleda implementacija Saitovog komunizma odrasta. Naravno, nije moglo proći ni bez otpužbi za hipokriziju jer, eto, Saito sam koristi blagodati suvremene kapitalističke civilizacije, a zalaže se za nešto sasvim suprotno. Uglavnom, Drljača je sebi zadao zadatak da upozori birače na to što Možemo! stvarno zastupa i tako omogući transparentno demokratsko takmičenje na budućim izborima. Nema ništa naročito spornog u tom samonametnutom zadatku, ali već godinama fascinira ta potreba desnice i liberala da suvremenim lijevim opcijama pripišu etiketu radikalnosti koja uporno izostaje.
Dio se te potrebe sigurno može pripisati diskreditaciji političkih protivnika, ali teško se oteti dojmu da oni stvarno vjeruju u ono što gotovo pa nitko na samoj ljevici ne vjeruje. Postoji cijeli niz primjera, pogotovo onih iz američkog političkog ambijenta koji se uvoze i u naše debate, koji pripisuju ljevici nevjerojatnu društvenu moć. Ne samo da pripisuju ljevici društvenu moć već i sam kapital proglašavaju ljevičarskim agentom. I dok se ljevičarski insajderi jadaju kako se politika izmjestila u sferu kulture i kako to izmještanje prvenstveno dokazuje poraz tradicionalne ljevice, desnica u toj epohalnoj političkoj dislokaciji vidi zapravo manipulaciju ljevice: prvo su pokušali kroz radničke pokrete, a sada kroz sferu kulture i napad na obitelj. Zašto ne mogu naprosto uživati u političkoj pobjedi već bulazne o nekakvoj snažnoj ljevici?
Iscrpni odgovor bi zahtijevao širu povijesno-političku analizu, ali za potrebe ovog konkretnog slučaja zadržat ćemo se na jednom aspektu. Desnici i liberalima naprosto nije sasvim jasan taj raskorak između suvremene lijeve teorije i lijeve političke prakse. I to im stvarno ne treba zamjeriti. Potonja je prilično mlaka, uplašena i neambiciozna, a teorija buja u tisuću smjerova koji u trenutnim političkim okolnostima zvuče kao znanstvena fantastika. Suočeni s takvom podjelom više ni sami nisu sigurni kako da se postave. Nekoliko opcija je na stolu. Najluđa je ona spomenuta koja u svemu vidi manipulaciju i teoriju zavjere. Najtrezvenija, uvjetno govoreći, ona je koja uključuje aspekte klasne analize i tvrdi da lijeva teorija pokazuje koliko se ljevica svojim akademskim elitizmom udaljila od naroda. A najbizarnija je ova iz Jutarnjeg lista koja pretpostavlja da se platforma Možemo! bori za komunizam koji analitički i na visokom stupnju apstrakcije promovira Keiho Saito. Da im otkrijemo tajnu ili da ih puštamo da maštaju i dalje?
Svaki pošteni ljevičar kad čita ovakve interpretacije osjeća se kao član nekakvog autohtonog naroda čije običaje i funkcioniranje nastoji dešifrirati nekakav ambiciozni zapadni etnolog. I teško se tim pokušajima dešifriranja ne smijati. Ali za razliku od tog autohtonog naroda, krivnja za nebulozne interpretacije leži i na nama.