Nedavno postavljanje spomenika kralju Tvrtku u Sarajevu – osim što je i Bošnjacima, nakon Srba i Hrvata, pružilo priliku da se dočepaju srednjovjekovnih suverenističkih resursa – prigodno je razotkrilo svu intelektualnu i političku bijedu posezanja za takvim resursima. Pored toga što se radi o intelektualno neodrživim konstrukcijama, veličanje srednjovjekovnih vladara na ovim prostorima u prvom redu predstavlja pišanje po mukama generacija i generacija naših predaka koje su patile i gladovale pod tim vladarima.
Nije bilo dovoljno što se proteklih desetljeća hrvatska i srpska nacionalistička praksa obilato hranila vlastitim imperijalnim prošlostima, u koju su se svrhu iz prašnjave povijesne ropotarnice, već prema potrebi, izvlačili likovi mutnih biografija, poput kralja Tomislava, Zvonimira, cara Dušana ili nekog drugog iz dinastije Nemanjića, nego im se odnedavno u toj raboti pridružila i bošnjačka strana. Ovdje samo da napomenemo da u žanru izmišljanja tradicije, neprozirna prošlost, mutni životopisi i neprovjerljive činjenice (gdje je koji knez, ban, despot, kralj ili car rođen i kada, kad je umro, je li uopće postojao i sl.), ne da ne štete, nego čine one nosive grede u konstrukciji modernog nacionalnog identiteta.
Dakle, i bošnjačka je strana konačno svog konja za tu trku pronašla. Kao svoj utemeljujući suverenistički mit Bošnjaci su iz duboke prošlosti izjaružali priču o kralju Tvrtku I Kotromaniću iz 14. stoljeća. Prema šturim povijesnim navodima riječ je o najuspješnijem i najratobornijem bosanskom srednjevjekovnom vladaru koji je svojom agresivnošću proširio granice tadašnje Bosne sve tamo na istok preko Drine, zatim na jug na neke otoke i sve važnije jadranske gradove osim Dubrovnika i daleko na zapad. Iskoristio je taj, najprije bosanski ban, pa onda kralj, slabosti tadašnjih susjednih dinastija u Srbiji, Hrvatskoj i Ugarskoj i prije negoli ih je uskoro sve skupa poklopilo Osmansko carstvo, utvrdio je svojevrsni bosanski medijevalni šengen.
U tom je kontekstu pred koji tjedan Tvrtku I otkriven spomenik u centru Sarajeva, preko puta zgrade Predsjedništva BiH, između cvjetnjaka i prometne ulice. Sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić, ta bosanskohercegovačka picaškandalka, kazala je da je spomenik bila građanima BiH i Sarajeva obećala, i da to obećanje upravo sada i ispunjava. Novinari su tom prilikom napravili kratku anketu među Sarajlijama i prema njoj oni su s Tvrtkom zadovoljni, čak su i nekako sentimentalni prema njemu, gotovo pa ga doživljavaju kao kakvog jarana koji je dugo izbivao iz grada, pa se, evo, sad vratio, a važan im je jer takvi povijesni likovi, kako su anketirani sami rekli, ispunjavaju potrebu za pripadanjem. Uostalom, pretežni je stav onih koji odobravaju gradonačelničinu akciju, da i Bošnjacima treba dozvoliti instrumentalizaciju prošlosti u svrhu uzdizanja dnevno-političkog patriotizma, te da oni u svojoj potrazi za nacionalnom esencijom bošnjaštva imaju puno pravo pozvati se i na Kulina bana, i na Tvrtka i na stećke i tako se suprotstaviti navali svih onih manje-više izfantaziranih hrvatskih višeslava, trpimira i krešimira, kao i svih onih izhaluciniranih srpskih mutimira, stefana i uroša i sličnih individua iz maglovitog srednjovjekovnog personarija.
Krađa identiteta
U svakom slučaju, Bošnjaci sada prolaze sve ono što su prije njih već prošli susjedni etno-nacionalizmi – fabriciraju povijesnu građu za potrebe pragmatične sadašnjosti, zatim tako stvorenu ideološku bagažu upogonjuju za potrebe konfrontiranja s drugim etno-zajednicama i na kraju, povratkom korijenima i “herojskoj prošlosti” homogeniziraju raju i tako samo dodatno učvršćuju sadašnju vlast i prigušuju svaki otpor unutar društva. Svim post-jugoslavenskim društvima posebno je važno da se zaboravi prethodno povijesno razdoblje, ona jugoslavensko i socijalističko, pa ni Bosna tu nije izuzetak. Da bi izbjegli ikakvo povezivanje sa tom povijesnom etapom u kojoj je, nota bene, Bosna i Hercegovina vjerojatno jedini puta u moderno doba uživala puni suverenitet, kopa se po dubljoj prošlosti ne bi li se tamo pronašli korijeni nekakvom autentičnom bosanstvu i ne bi li se na taj način ustanovio nekakav povijesni kontinuitet, dakako, bez socijalističke etape.
Međutim, valja znati da su mitske priče u svojoj osnovi promiskuitetne, lako se obećaju drugom, dovoljno je samo obratiti im se lijepim riječima. Tvrtkova se priča bez većih problema može ispripovijedati i u hrvatskoj i u srpskoj i u bošnjačkoj redakciji. Pa u tom smislu nije čudo da se u toj stvari međusobno sudaraju ta tri danas nepomirljiva identiteta od kojih svaki tvrdi da upravo on ima monopol nad Tvrtkom. Tako Hrvati misle da kralja s njegovom simboličkom popudbinom mogu prisvojiti isključivo oni, iako ih u zadnje vrijeme ta problematika nešto manje interesira. Uostalom, oni već odavno misle da je sve što je u Bosni srednjevjekovno ujedno i hrvatsko, pa su, recimo, u skladu s tim još na početku prošlog rata jednu sarajevsku brigadu HVO-a nazvalo Tvrtkovim imenom, čisto da se zna.
Srbi su pak po pitanju nacionalističke plastike predstavili svoj prvi protukorak. Ambiciozni, ali zato u svemu ostalome potkapacitirani banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković, najavio je da će oni uskoro iskipariti svog vlastitog Tvrtka (dakako, uz promijenjenu heraldiku, bez ljiljana i s krstom na štitu), i postaviti ga u centru Banja Luke, jer da je on zapravo bio srpski kralj, jer je dijelom iz porodice Nemanjića, a i okrunio se u manastiru Mileševa, pa je ovaj sarajevski Tvrtko primjer, kako kaže Stanivuković, “krađe identiteta”. U tu svrhu, rečeni je gradonačelnik najprije planirao preimenovati banjalučku Gajevu ulicu u Kotromanićevu (jer, što je taj Gaj napravio za naš narod, primijetit će Stanivuković), a onda na kraju te preimenovane šetnice nasaditi spomenik koji bi trebao parirati sarajevskoj verziji.
Tvrtko i Artur
Spomenika Tvrtku već ima. Jedan je, recimo, podignut u Tuzli prije deset godina. I tada je glavni u toj inicijativi bio tamošnji gradonačelnik Jasmin Imamović. On misli da bi takve povijesne ličnosti s jakim simboličkim nabojem trebalo koristiti još i više. “O Arturu, engleskom kralju zbog svih tih igranih filmova, svi sve znaju, a malo tko što zna o Tvrtku. Artur nije postojao, on je plod mašte, a Tvrtko je postojao”, zaključit će tuzlanski poteštat, koji je u svrhu populariziranja Tvrtka napisao i povijesni roman o njemu.
Iako bi sam Tvrtko, samo da ga nije zapala ovakva polarizacijska politička situacija kakva trenutačno vlada u Bosni, dušu dao za neku integrativnu političku verziju. Kao i, manje-više, svakom srednjevjekovnom velmoži, i ovom je bosanskom rodoslovlje šarenije od kakva ćilima. Po ocu je od bosanskih Kotromanića, a po majčinoj strani iz dviju je loza – hrvatskih Šubića i srpskih Nemanjića. Zađe li mu se u genealogiju još dublje vidjet će se da mu je pedigre sastavljen i od napuljskih Anžuvinaca, a ima tu i ugarskih princeza i kćerki poglavara iz turskog plemena Kumana. Sam se neskromno titulirao kraljem Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Rame, Usore i svih drugih tada poznatih i manje poznatih zemalja, dakle bio je šef tog svojevrsnog balkanskog commonwealtha.
Također, u Tvrtkovom slučaju rado se oživljava mit o slavnim danima i nekakvom zlatnom dobu, jer da je u njegovo vrijeme Bosna bila ne samo teritorijalno najveća, nego i najprosperitetnija zemlja. O tome, dakako, nema previše informacija, kao što je uostalom i većina ostalih podataka oko Tvrtka nestabilnog karaktera (ne zna se točan datum njegovog rođenja kao što se ne zna ni to jesu li ga u kakvoj osvetničkoj akciji ubili njegovi suparnici, nije utvrđeno ni pravo mjesto njegovog krunisanja, što se potomstva tiče ne zna se točno tko je bio faćuk, a tko zakonito dijete i sl.). Tek se zna ponavljati da je tada u Bosni cvjetala trgovina i rudarstvo i da su škrti Dubrovčani Tvrtku redovito plaćali reket, što u to vrijeme i nije bila mala stvar.
Gladan i krvav je narod moj / A sjajna prošlost je laž
Međutim, sve to današnje pobacivanje s nesretnim Tvrtkom jedan je besmisleni galimatijas i obični bulšit. U svom tekstu otprije nekoliko godina na ovu istu temu Ivan Lovrenović nas je podsjetio da se ovdje svojedobno na svu tu mitomaniju, nacionalističku propagandu i na sve te kolektivne deluzije nije davalo ni pet para. O Tvrtku u tom tekstu Lovrenović govori kao o kakvom lokalnom maharadži i običnom ekspanzionistu. Ali lako za to. Važnije je kako se nekad u nas pisalo i govorilo o dinastičkim prošlostima. Lovrenović kaže: “…mogli bismo se poslužiti žestokom antifeudalnom i antitradicionalističkom, sasvim krležijanskom invektivom Antuna Radića, kada se daleke 1903. godine obraća hrvatskim seljacima: ‘Ljudi, ne budite ludi! Vi prošlosti nemate, jer prošlost i povijest imaju samo kraljevi i velikaši, vaši gospodari. Prah vaših djedova znao bi vam pričati samo o mukama, ropstvu i sužanjstvu, a ni o kakvoj slavi. Vi u prošlosti nemate ništa, vaša je samo – budućnost, ako u vas bude pameti. Pogledajte sadašnjost, pogledajte oko sebe, koliko vas ima koji istu muku patite, onda ćete veselo gledati u budućnost!’
Ili, kako je ono pjevao mladi Crnjanski, netom poslije klaonica najprije balkanskih pa onda Prvoga svjetskog rata: ‘Nisam ja za srebro ni zlato plako, / niti za Dušanov sjaj. / Ne bih ja rukom za carske dvore mako, / za onaj bludnica raj. // Baš ništa me za crkve duša ne boli, / za silnoga cara dom. / Za grčke ikone poleguša golih / u robovskom hramu mom.’ (Vojnička pesma), i: ‘Slavi, i oklopnicima, nek umukne poj. / Despotica svetih nek nestane draž. / Gladan i krvav je narod moj. / A sjajna prošlost je laž.’ (Spomen Principu).