Svakome minimalno upoznatim s ideološkim instinktima na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni bilo je i više nego jasno da nakon “otkrića” konferencije o odrastu slijedi – shitstorm. Pojam, odrast, a ne “oluja govana”, uglavnom je nepoznat i nezgrapan i kao takav savršena meta za ovdašnje samoprozvane ideološke gatekeepere. Oni se dijele u dvije skupine: ustaše i libertarijance. Reakcije na ustaškim portalima svodile su se zapravo na tumačenja odrasta kao još jednog spinoffa komunističkog projekta koji nam se nastoji podvaliti. Što se pak tiče druge, i u ovom slučaju zanimljivije skupine, libertarijanaca, njihove su reakcija oscilirale između podsmijeha i zlogukih upozorenja.
Nakon prvih nekoliko dana koji su bili rezervirani za vojnu vježbu najzagriženijih, polako su se počeli pojavljivati prilozi koji su za cilj imali saznati što je to odrast i eventualno potaknuti dublju raspravu. Kvaliteta tih priloga je varirala, odabir sugovornika često nije bio u skladu s njihovom ekspertizom, ali tema je polako stjecala status legitimne. Jedan od ključnih doprinosa legitimiranju dao je kolumnist Jutarnjeg lista Viktor Vresnik. On je, naime, optužio svoje kolege za nedemokratsko gušenje rasprave usporedivo s potezima komunista 60-ih godina. Prilijepio im je etiketu koju inače s ponosom nosi Viktor Orban i prozvao ih iliberalnima. Vresnik, očito, pazi na intelektualni dignitet i iskoristio je idealnu priliku za distingviranje u odnosu na zajapurene kolege na liberalnoj sceni.
Legitimiranju teme pridonijeli su i čelnici stranke Možemo!, kao i bliski im stručnjaci koje su pribraniji mejnstrim mediji odlučili intervjuirati ne bi li o samoj temi nešto saznali i prenijeli publici. Čelnici su se pozvali na status teme u Europi i u samim institucijama Europske unije u kojima se očiti problem nemogućnosti neograničenog rasta na planetu s ograničenim resursima raspravlja i poručili da to nije nikakva radikalna ideja. Stručnjaci su problem objašnjavali šire, ali također ostali kod njegova ishodišta koje je shvatljivo učenicima viših razreda osnovnih škola. Naravno, lideri Europske unije i zemalja članica se tim problemom ozbiljno ne bave, ali to ne znači da je problem manje urgentan.
Sama urgentnost i shvatljivost problema upućuju na političke lekcije koje se mogu izvući iz ove debate. Možemo! ima itekako prostora za plasiranje ideološki ambicioznijih i radikalnijih ideja. Dva su ključna razloga tome. Prvi se tiče njihove ekspertize: očito su najupućeniji u klimatske promjene na našoj političkoj sceni i te promjene postaju sve uočljivije u svakodnevnom životu. S obzirom na to da se te promjene ne mogu zaustaviti kozmetičkim rješenjima postoji prostor za eksperimentiranje i nuđenje novih ideja o organiziranju društvenog života i ekonomije. Drugi je razlog apatija hrvatske političke scene. Jedine “nove” ideje koje se pojavljuju tiču se povijesnog revizionizma i novih teorija zavjere. Definitivno se gotovo pa jedini nalaze u poziciji da mogu ponuditi nešto novo i potaknuti političku maštu koja je danas potpuno ugašena. To bi poticanje, naravno, trebalo uzeti u obzir da različiti društveni slojevi imaju različite potisnute resurse maštanja koji su danas rezervirani uglavnom za potrošačko maštanje. I upravo će se u tim razlikama politički definirati što je odrast i koliko je održiv.
Također, ova rasprava nosi i insajdersku pouku za ljevicu. Rasprave o odrastu su se na ljevici posljednjih godina odvijale po obrascu po kojem se gotovo odvijaju sve rasprave/optužbe na ljevici: ili ti je pozicija srednjoklasna ili si slijepo imaginirao interese radničke klase. Prevedeno u raspravu o odrastu: sam zagovor je plod srednjoklasnih akademika koji ne uzimaju u obzir potrebe (globalne) radničke klase, a kritika rezultat zanemarivanje realnih ekoloških prepreka koje pogađaju i same radnike. Sam ulazak koncepta u mejnstrim pokazuje koliko je ishodišna rasprava u enklavama ljevice bila politički jalova. Ne zato što su diskutanti bili jalovi već jer je naprosto izostala dimenzija sudjelovanja snažnijih ideoloških neprijatelja. Tek ulaskom u mejnstrim rasprava dobiva na produktivnosti i oslobađa se napornog ambijenta ljevičarske supkulture. I to je još jedan razlog zašto je nužno biti puno ambiciozniji. Naprosto nemamo vremena.