U hrvatskom političkom životu ključne dokumente predstavljaju imovinske kartice saborskih zastupnika i ministara. Iz njih se, smatra većina onih kojima je posao taj život “pokrivati”, istraživati i analizirati, mogu iščitati motivi involviranih u politiku, ali i procijeniti njihovi politički kapaciteti. Ti se motivi i kapaciteti zapravo u ovdašnjem oskudnom političkom imaginariju tiču gotovo pa isključivo stupnja imuniteta na korupciju. Obuhvaćaju i radnu i poslovnu biografiju, ali i ti se eventualni uspjesi i neuspjesi uglavnom pribrajaju dijagnostici fokusiranoj na korupciju.
S obzirom na učestalost afera teško je zamjeriti uključenima fokus na korupciji i imovinskim karticama. Problem takvom pristupa, a o čemu smo već opširno pisali, tiče se intrepretacijskog statusa korupcije i imovinskih kartica. One služe kao ključni mehanizmi i alati za razumijevanje političke stvarnosti. Zanemaruje se istraživanje društvenih i ekonomskih korijena korupcije, olako prelazi preko različitih klasnih dimenzija koruptivnog ponašanja i ostaje zarobljenim u moralnoj slici svijeta koja nije u stanju objasniti uzroke tog svijeta. Ovdje se nećemo baviti tim “epistemološkim” dimenzijama imovinskih kartica i poslovnih biografija već njihovom ulogom u stjecanju političke legitimnosti u smislu upravljačkih kapaciteta. Ta nam uloga u priličnoj mjeri otkriva prevladavajuće predodžbe o politici kao obliku društvenog djelovanja.
Najsvježiji primjer je onaj Sandre Benčić. Nakon što je istaknuta njena premijerska kandidatura ispred stranke Možemo! krenuli su napadi, mahom iz redova HDZ-a. Ali ni drugi, pogotovo medijski pogoni, nisu htjeli propustiti priliku pročeprkati po njenoj imovinskoj kartici i radno/poslovnoj biografiji koje bi nam trebale reći je li ona u krajnjoj liniji kapacitet za premijerku ili nije. Optužbe su bile banalne i ticale su se blokada njenog obrta i neupisanog plaćanja najma za stan. Benčić je vrlo elegantno objasnila sve te sporne momente i lako odbacila optužbe koje su ciljale na neke dublje probleme. Dakle, što se tiče same biografske istine, tu ništa nije sporno i nema nikakve dileme da Benčić principijelnošću i konzistentnošću nadmašuje političke oponente koji joj spočitavaju kapacitete za upravljanje.
Ono što je sporno jest pristanak na sam okvir rasprave o tome kako se stječe politički legitimitet. Naime, Benčić se u televizijskom gostovanju osvrnula na optužbe iz HDZ-a i kao sredstvo za političku samolegitimaciju ponudila vlastitu poduzetničku karijeru. Spomenula je da dolazi iz skromne familije, da je morala raditi uz školovanje, da je osnovala dvije uspješne firme, da se budila u noći razmišljajući kako isplatiti plaće zaposlenicima, da su joj računi bili blokirani zbog nenaplaćenih potraživanja, da je doživjela uspjehe i neuspjehe na tržištu, a da oni koji ju optužuju, na čelu s Andrejem Plenkovićem nikad to nisu morali prolaziti jer su bili pod zaštitom stranačke iskaznice i nikad nisu živjeli od svog rada i stvarali novu vrijednost.
Sam istup Sandre Benčić, zasigurno lišen biografskog friziranja, podebljan je nažalost kerumovskom intervencijom onoga tko vodi društvene mreže stranke Možemo!. Pa tako uz klip s gostovanja stoji citat koji nije sasvim točan. Benčić, naime, nije rekla da se budila u 3 ujutro i gledala “kako zaraditi plaće svojim zaposlenicima” već kako ih isplatiti. Tu se ne radi o sinonimima i slučajnom izboru riječi već o ukorijenjenoj poduzetničkoj mantri po kojoj oni sve stvaraju, a radnici su tu jer, eto, netko mora i raditi. Ovako nonšalantno preuzet citat Benčić nehotično svrstava uz bok Kerumu koji je stalno ponavljao kako njegovi politički suparnici nikad nisu morali isplatiti plaće. Pri čemu je Kerum implicirao da ih je on sam i zaradio.
Nema ništa sporno u tome da se Plenkovića i suradnike optuži za elitizam i otuđenost o realnih životnih problema. Nije ni sporna klasna dimenzija – u Hrvatskoj veliki broj ljudi otvara obrte i ulazi sitno poduzetništvo jer im je to način osiguravanja egzistencije. Naravno, postoje razlike u eventualnim početnim kapitalima, “pravim” i socijalnim, i mjestima stanovanja koji nude različite poslovne prilike. Ono što je sporno je pretpostavka po kojoj te vođenje firme kvalificira za upravljanje gradom ili državom, za bavljenje politikom kao takvom. Bi li se onda ista stvar mogla predbaciti i gradonačelniku Zagreba? Zar ne postoji specifično političko, ideološko i upravljačko znanje potpuno neovisno o tom tipu tržišnog iskustva i tržišnih ožiljaka? Ako ne možemo govoriti o takvom znanju i kapacitetima zašto uopće postoji politički prostor i natjecanje umjesto da se prepustimo tržišnom destiliranju najsposobnijih upravljača?
Da ne bude zabune, naravno da Benčić ne misli ni približno u tom smjeru, ali pristajanje, makar i privremeno, na takav okvir, samo jača prevladavajuće predodžbe o odnosu ekonomije i politike. Jer te predodžbe nas uče da su klasne podjele stvar prošlosti i da je prava podjela ona između onih izloženih tržištu – na bilo koji način – i elita, političkih, akademskih, kulturnih, koje svoja primanja cijede iz proračuna. I podjela se onda prvenstveno ogleda u korupciji. Bilo kakav priklon takvoj podjeli može samo koristiti desnici. Klasni svijet je danas značajno kompleksniji nego prije 40-50 godina i zahtijeva pedantnije kategorizacije, drukčije definicije protočnosti i suptilnije procjene političkih sklonosti koje iz tih položaja proizlaze, ali ne smije ga se prepustiti uvriježenim formulama onih čiji su politički ciljevi sasvim drukčiji. Jer onda ni kriva ni dužna ispadneš Kerum.