Dva nedavno održana zagrebačka događanja iz različitih kuteva uvjerljivo su pokazala Nesvrstane kao treću veliku ostavštinu Jugoslavije – uz antifašizam i radničko samoupravljanje – s kojom nije jasno na koji način suvremena Hrvatska ima veze i želi li je uopće imati. Leonard Jurić donosi osvrt na premijeru diptiha Mile Turajlić “Doseji Labudović” u KIC-u i završno vodstvo kroz izložbu “Nesvrstani Zagreb” u Galeriji VN.
Filmovi “Nesvrstani” i “Cine-Guerillas” prate pokušaj Mile Turajlić da preko beskonačnih a zaboravljenih arhiva Filmskih Novosti i razgovora sa Stevanom Labudovićem, Titovim glavnim snimateljem, pomiri svoje sjećanje iz djetinjstva na Nesvrstane kao nešto znamenito s njihovim sadašnjim perifernim statusom u državama bivše Republike. “Nesvrstani” je posvećen Labudovićevim snimkama s inauguracijskog samita Nesvrstanih u Beogradu 1961., a “Cine-Guerillas” Labudovićevom zadatku da na terenu snimi propagandni materijal za Frontu narodnog oslobođenja (FLN) za vrijeme Alžirskog rata za nezavisnost. Turajlić prepoznaje i prikazuje Labudovića kao samosvjesnog propagandista, odnosno ne samo tumača ili svjedoka vremena, nego aktivnog autora fame Nesvrstanih. Montaže njegovih snimki stvarno su efektne, s njima se nije teško uživjeti u zanos šezdesetih i potpuno prigrliti narativ o novom svjetskom poretku u kojem dojučerašnje kolonije i periferije određuju kriterije pravde, slobode i napretka.
Zaboravljeni simboli alternativnog Zagreba
Režiserka je na panelu nakon projekcije naglasila da za nju Nesvrstani nisu arhivistička tema, nego pomoć u razumijevanju sadašnjosti i budućnosti. Tvrtko Jakovina je upozorio na drugi tip “zamke” u razmišljanju o Nesvrstanima: osim što nisu pitanje prošlosti, oni nisu ni stvar idealizma. Jakovina je naglasio pragmatičnu korist diplomatskih aktivnosti Jugoslavije, koje su joj dale pristup informacijama i povlasticama daleko van proporcija njene pozicije u hijerarhiji međunarodnih odnosa. Komplementarni kontrapunkt je ponudio Budmir Lončar, koji se ukazao na kraju panela da bi svima objasnio (citirajući Bernieja Sandersa!) koji su najveći problemi u svijetu (klimatska kriza, epidemije, nejednakost, nuklearni rat, umjetna inteligencija) i kako su formule Nesvrstanih (npr. glasovita ali i bremenita “mirna koegzistencija”) jedini izlaz. Drugi veteran, Simo Grbić, pobrinuo se da ipak dobijemo i anegdote o Gadafiju i ZANU kakvima se svatko nada kad dođe na ovakvo događanje. Ukratko, odlična tribina.
Moderatorica tribine, muzeologinja Petra Matić, idući dan je zaključila svoju izložbu “Nesvrstani Zagreb” u Galeriji VN, koja pak temu Nesvrstanih spušta sa razine visoke diplomacije u svakodnevni život ljudi i grada. Izložba je obrađivala povijest Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva, mjesta skupljanja i organizirana stranih studenata koje je od sedamdesetih u Studentskom centru aktivno supostojalo sa danas puno prepoznatijim simbolima alternativnog Zagreba, također u formatima druženja, tribina, koncerata i javnih skupova. Klub je i izdavao časopis Solidarnost u kojem se izvještavalo o aktivnostima MSKP-a, objavljivala poezija članova, predstavljala povijest i aktualnost zemalja globalnog Juga, ali i pozivalo na akciju – primjerice darivanje krvi u solidarnosti s Vijetnamom. Organizacijski i kulturni utjecaj stranih studenata na Zagreb je (do sad) slabo istražen, što sugerira dugi odjek ksenofobnog prevrata u jeku kojeg je klub deložiran 1992.
Jugoslavenski zlatni rudnik
Ignoriranje Nesvrstanih u Hrvatskoj i na diplomatskoj i na kulturnoj razini je tim više upečatljivo u kontekstu nikad veće svjetske aktualnosti njihove ostavštine. U jeku uspona Kine, ali i asertivne suverenosti čitavog niza novih “srednjih sila” diljem svijeta, postoji novi akademski, sigurnosni i novinarski elan da se ispriča alternativna, detaljnija i ozbiljnija povijest globalnog Juga. Poznati su pokušaji indijskog marksista Vijayja Prashada u čijim se knjigama rasvjetljava kontinuitet između Pokreta nesvrstanih i drugih uspješnih pokušaja organiziranja država kapitalističke periferije, uključivo s OPEC-om i BRICS-om. Za ovakve verzije povijesti, u kojima je bitno što je koji ministar iz Afrike rekao kojem kolegi iz Azije, jugoslavenski diplomatski arhiv je zlatni rudnik. Osim već prepoznatih Jakovininih radova, treba istaknuti prošlogodišnju knjigu Zvonimira Stopića “Revolucionari, revizionisti, dogmatičari, pseta i luđaci. Kina i Jugoslavija od 1948. do 1971.” kao primjer studije pune novih detalja koji rasvjetljavaju globalne procese od Bandunga do Kulturne revolucije, za kakve bi se trebalo moći očekivati da ih Hrvatska producira i promovira desetke godišnje.
Standardna ljevičarska dijagnoza Nesvrstanih kao reakcionarnog projekta nacionalističkih buržoazija koje potiho igraju za SAD donekle drži vodu u hladnoratovskoj verziji povijesti. Ali Nesvrstani zaslužuju ozbiljniji tretman ako ih se stvarno prihvati kao pokret. Taj su pokret u jako različite smjerove gurale živopisne i politički kreativne osobe i institucije. Svi su to radili u kontekstu naličja moderne – visoka razina formalizma popraćena ekstremnom egzistencijalnom ugrozom (katastrofe kakve Lončar ističe). U pokretima se raspliće distinkcija između pragmatizma i idealizma. Ideali su sastavni dio prakse, jer praksa jednostavno mora biti bolja, aktualnost je neživljiva. Iz tog kuta treba proučavati npr. Nehruovu neutralnost, Titovu aktivnu koegzistenciju, Naserov panarabizam, Nkrumahov panafrikanizam, Sukarnov bandunški duh, Castrovu trikontinentalu, Nyerereovu ujamu…
Trenutno BRICS djeluje zarobljen u Putinovoj matrici “euroazijskih vrijednosti” – duboko patrijarhalnoj, reakcionarnoj i otužnoj formulaciji, posebno u usporedbi s mitskom erom Nesvrstanih kad su čak i konzervativni vođe imali dovoljno ukusa i zdravog razuma da govore kao socijalisti. Ali kao i dosad, globalni jug je polivalentan i pun transformativnih praksi i pokreta. Povijest ovog organiziranja tek se piše, ali jasno je da ima duboku pozadinu kao i aktualnost za države “prvog svijeta”. Ne samo u kontekstu suočavanja s prošlošću (iako je uvijek korisno naglasiti da su Kissinger i G7 krivi za sve), već prije svega kao lekcija iz prioritiziranja stvarnih problema, apel da je nužno ispočetka osmišljati globalnu politiku.
U otkrivanju te povijesti i novih, boljih, puteva globalnog poretka Hrvatska ima neka povlaštena iskustva i uvide. Treba se nadati da su nedavna događanja tek uvod u širi trend, a ne njegov vrhunac.