Zašto dolaze samo muškarci? Zašto se ne ostanu boriti? Mora da su organizirani i da imaju neki skriveni plan. Liče zapravo na neku kamufliranu vojsku. Migranti. I sama riječ zvuči zlokobno. Kao neka vojna jedinica. Teroristička. Moramo i mi poslati vojsku na granice. Ako se nasele slijedi kaos. Gdje su žene i djeca, zašto su ih ostavili same? Ova ili slična struja svijesti kola i kolala je mnogim europskim bijelim glavama u proteklih desetak godina. No, postojala je jedna iznimka. A ona se zove Ukrajina.
Nakon ruske invazije na tu zemlju milijuni izbjeglica su je odlučili napustiti. I u tom su slučaju nestale uobičajene brige čuvara europske tradicije i kulture. Dolazili su, naime, Europljani, ljudi s kojima dijelimo boju kože i kulturu. I, važno, većinu su činili žene i djece. Kritike su bile usmjerene samo na one Ukrajince sa skupim autima. Odjednom se probudio prigušeni klasni instinkt i u svakom BMW-u s ukrajinskim registracijama prepoznavala se izdajnička buržoazija. Međutim, entuzijastična solidarnost počela je polako kopniti i postupno se pretvarati u tenziju. Kao na primjer u Poljskoj. Jer kad su izbjeglice u pitanju, a i politika općenito, kultura nikad nije dovoljna.
Središnji problem je uvoz ukrajinskih žitarica. Naime, njihova niska cijena dovodi u pitanje prihode poljoprivrednika u zemljama EU, a u Poljskoj je taj problem još zaoštreniji jer se značajan dio glasačke baze Prava i pravde (PiS), stranke na vlasti, nalazi u ruralnim krajevima. No, to nije jedini ekonomski problem kad je u pitanju status Ukrajine i Ukrajinaca u poljskom društvu. Istraživanja kažu da se nastavku potpore ukrajinskim izbjeglicama u toj zemlji najviše protivi demografska skupina od koje bi malo tko to očekivao: žene od 18 do 39 godina. Ali, kako u svom preciznom članku ističe Lily Lynch, tu pojavu nije teško objasniti. Među 1,5 milijuna Ukrajinaca koji su izbjegli u Poljsku prevladavaju žene i one su tamo otvorile više od tisuću firmi i obrta u takozvanim ženskim zanimanjima poput frizerstva i kozmetike. I tako “natjerale” Poljakinje na žestoku konkurencije i eventualni manjak prihoda. Dakle, ne moraš biti muškarac i ne-bijel da bi bio migracijski problem. Jer kultura nije dovoljna.
Sličan se zaključak nameće i u njemačkom slučaju. Alarmi o “prenapučenosti” zemlje strancima i navodnom posljedičnom rastu popularnosti AfD-a odjekuju unutar zavidne kontradikcije: Njemačkoj nedostaje radne snage. Ta se kontradikcija uglavnom tumači kulturnim neusklađenostima: ljudi, eto, ne mogu trpjeti da postaju stranci u vlastitoj zemlji i vlastitoj kulturi. Problem je, kao što u kolumni u Financial Timesu ističe Adam Tooze, ipak nešto banalniji. Rast popularnosti AfD-a mogu zaustaviti samo javne investicije u sektore stanovanja, obrazovanja i skrbi. Njemački se model rasta i konkurentnosti u zadnjih petnaestak godina, zasnovan na zauzdavanju cijene rada i jeftinom plinu, iscrpio. Između ostalog, i biologija je učinila svoje, i potrebni su novi radnici. Sama kulturna integracija ima svoje limite, kao što ankete pokazuju. Njemačka pati od kronične javne podinvestiranosti i promjene u tom segmentu su ključne za uspješnu integraciju i zajednički život ljudi različitih kultura. Jer, ponavljamo, sama kultura nije dovoljna.