Ni (ekstremna) desnica si ne može priuštiti zaobilaženje kritike suvremenog kapitalizma. Ali ne može baš kritizirati ni kapitalizam kao takav jer na to koncesiju, koju odavno ne plaća, ima ljevica. Zato se i čini da je danas desnica “uvjerljivija” u tom zadatku. O ideološkoj akrobatici koju desnica pritom koristi i dvjema najatraktivnijim opcijama među biračima piše Marko Kostanić.
Među “zeznutije” paradokse vremena u kojem živimo zasigurno spada i raširena, ili barem naširoko promovirana, percepcija po kojoj politička desnica nudi biračima uvjerljivije odgovore na ekonomske frustracije nego što to čini opcija kojoj je to bila povijesna dužnost – ljevica. Posezanje za frustracijom kao prigodnim izrazom u ovom kontekstu nije tek slučajan odabir jednog od rastezljivih sinonima na repertoaru. Sklanjanje u emocionalni registar sugerira kakva se vrsta odgovora uglavnom nudi: aktiviraju se vrijednosti i ideologemi koji više nude utjehu, često u obliku mržnje, nego elaborirano rješenje konkretnih problema. To ne znači da se ekonomski aspekti zaobilaze već se manje ili više spretno kamufliraju. Svejedno, teško se oteti dojmu da je desnica u stanovitoj prednosti na gostujućem terenu, pogotovo nakon što se ispuhao takozvani lijevo-populistički val na čelu sa Sirizom, Podemosom, Sandersom i Corbynom.
Bez obzira na to što političke utjehe prevladavaju na desnom spektru kad su u pitanju posljedice tržišne ekonomije, ipak ne izostaje rad ideološke kombinatorike i formuliranje zaokruženih narativa. Naime, taj zadatak nije baš ni lagan kako se čini. Ključni izazov predstavlja spomenuta povijesna delegiranost ljevice za te probleme. Danas, kad ljevica taj zadatak ne izvršava, ne postoji opcija retoričke kooptacije kao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Vjerojatno ste svi koji ovo čitate bar jednom svjedočili ozarenim očima nadmenog i uzbuđenog liberala koji je bio uvjeren da će vas politički nokautirati povijesnim “argumentom”: pa i nacisti su bili socijalisti, zvali su se nacional-socijalisti. Naravno, radilo se o tome da su retorički prisvojili “socijalizam” zbog njegove značajne popularnosti u tom periodu. No, to su neke druge priče za koje znamo kako su završile. Važno je samo naglasiti da ljevica danas desnici nije konkurencija u smislu masovnog pokreta već koncesije na kritiku kapitalizma. Koju odavno ne plaća.
Dvije opcije
Dakle, desnica si ne može priuštiti kritiku kapitalizma kao takvu već na raspolaganju ima, uglavnom, dvije opcije: moralno-kulturno saniranje ili individualističku radikalizaciju. Te su opcije davni simptomi povijesnih ideoloških previranja sitne buržoazije koja je uvijek oscilirala između priklanjanja donjim ili gornjim slojevima. Prva opcija, rastrzana između solidarnosti i tržišta, koju možemo nazvati i “obiteljskom”, trenutno prevladava u Europi, pogotovo s obzirom na talijanski primjer u kojoj vlast obnašaju izravni Mussolinijevi nasljednici. Obiteljska etiketa se prvenstveno odnosi na prevlast demografsko-reproduktivnih tema u političkom prostoru koje se često vežu uz migracijska pitanja. Važnu ulogu igra i poznata teorija “velike zamjene” po kojoj europske elite bijelce “zamjenjuju” pridošlicama iz Afrike i s Bliskog istoka. Postupak “zamjene” je obilježen i navodnom ideološkom diskreditacijom obitelji u obliku povećanja prava žena i seksualnih manjina. Apdejtirana verzija ove teorije zavjere koja kruži Italijom uključuje i ekonomski aspekt: ne “dovode” elite migrante samo zato što preziru “obične ljude” već zato što su migranti spremni raditi za niže nadnice, a iz čega slijede viši profiti za elite.
Rješenje za taj navodni problem nalazi se u obitelji. Promoviranje famoznih obiteljskih vrijednosti među koje spada i zabrana pobačaja trebalo bi osujetiti plan elita, “obnoviti” naciju i zaštiti životni standard. No, obiteljska borba protiv kapitalizma nije baš najpametnija oklada.
Naime, Giorgia Meloni i njeni suradnici donijeli su mizeran broj odluka koji bi pridonijeli demografskom rastu. Podaci oduvijek govore da ključni preduvjet demografskog rasta predstavlja snažna socijalna država čije usluge olakšavaju odabir roditeljstva. Među te usluge nedvojbeno spada i stambena politika. Riječima jednog bivšeg britanskog ministra, zajednički život s roditeljima može biti jako kontracepcijsko sredstvo. Aktivacija obiteljskih vrijednosti ne cilja samo na emocije već na činjenicu da je obitelj, između ostalog, i organizacija ekonomske solidarnosti i socijalne skrbi. Međutim, kao što ističe talijanska sociologinja Chiara Saraceno, snažna uloga obitelji kao institucije solidarnosti i skrbi, paradoksalno, dovodi upravo do nižih stopa rađanja. Naime, uzmicanje socijalne države i sve slabija ili sve skuplja briga za starije u društvu koje stari nameće mlađim članovima obitelji, dakle, ženama, odabir između skrbi za starije i rađanja. Pomogla bi, naravno, i eliminacija rasizma, ali onda bi desnica ostala bez posla.
Argentinski primjer
Simbol druge opcije kritike suvremenog kapitalizma koja iz jednadžbe odbacuje bilo kakve oblike solidarnosti i rješenje vidi u radikalizaciji tržišnih rješenja jest vjerojatni budući predsjednik Argentine Javier Milei. Taj bivši poluprofesionalni nogometaš, roker, guru tantričkog seksa i profesor ekonomije izgleda kao da je lik iz “Nacističke književnosti u Americi” Roberta Bolana. Njegovi skupovi više liče koncertima i stvarno djeluje kao autentični luđak. Prve reakcije onih medija koji se na našim periferijama zovu uglednima dijagnosticirale su ga kao još jedan izdanak ludih južnoameričkih populista i pritom nisu previše marile za razlike između lijevih i desnih. Inače, zato ih i zovu uglednima. Naravno, nije izostala ni izravna usporedba s Trumpom: nastup, frizura i nepoštivanje zamišljenog političkog bontona bili su dovoljni.
Međutim, Milei je ipak drukčiji. Kao Trump i kao Meloni i kao svi drugi suvremeni ekstremni desničari, kontinuirano napada rodnu ravnopravnost i prava seksualnih manjina, ali ne zagovara pritom obiteljske vrijednosti, što god one bile, kao odgovor. Milei je konzekventni ekonomski ideolog i to libertarijanski. Formulirao je prilično razrađenu filozofiju ekonomije i čak svoje pse nazvao prema ključnim figurama iz neoliberalne/libertarijanske tradicije. Također, Milei vrlo otvoreno zagovara potpunu demontažu socijalne države i potpunu komodifikaciju društvenog života. Kao što smo vidjeli u neslavnoj premijerskoj epizodi Liz Truss, famozna globalna tržišta nisu baš sklona takvim eksperimentima u njihovo ime. Zato Milei i guši retoriku kad daje intervjue za spomenute ugledne medije.
Odakle mu onda popularnost kad predlaže prilično radikalne mjere koje inače nisu baš popularne i rijetko gdje nalaze na značajniji odaziv birača? Odgovor se krije u ekonomski iscrpljenoj Argentini kao takvoj, svojevrsnom svjetskom simbolu kontinuirane ekonomske krize i neizvjesnosti. Mileievi glasači su uglavnom mlađi muškarci, kriptoentuzijasti i slični umovi koji misle da se budućnost gradi citatima s interneta i svojim rukama. Također, Milei predlaže i dolarizaciju koja mnogima zvuči kao rješenje nakon desetljeća inflacije i neprekidnih valutnih peripetija. Milei, dakle, nudi ideološki zategnutu utopiju i pogled u budućnost. Koliko god bila suluda, nema baš konkurenciju sličnih ambicija.
Kao što na kraju svakog sportskog podkasta sudionici nevoljko iznesu svoje prognoze tako ćemo i mi. Čini se vjerojatnijim da će prva opcija biti zastupljenija na desnici od one koju zastupa Milei. On je, ipak, specifični izdanak argentinske situacije. Ali ta tenzija na desnici između apoteoze tržišta i selektivne solidarnosti neće tek tako nestati. Pogotovo ako se nastavi trend nešto snažnijeg državnog intervencionizma, elaboriranijih industrijskih politika i protekcionizma. Tu ostaje prostora za libertarijanske avanture.