Zašto žene i dalje u prosjeku imaju manje plaće od muškaraca? Odgovor na to pitanje i dalje najčešće odlazi u jednom od dva smjera. Jedan zastupaju likovi poput Jordana Petersona, ali i niza ekonomista/ica, koji tvrde da je koncept rodnog jaza u plaćama mit, i da žene imaju niže plaće jednostavno zato što izabiru lošije plaćena zanimanja i rade manje radnih sati. Pritom takvi likovi nimalo ne zastaju nad pitanjem zašto su baš tipično ženska zanimanja i industrije ti koji su niže plaćeni, poput zanimanja čistačica, blagajnica ili cijele tekstilne industrije. Ne zamaraju se ni time zašto žene imaju manje radnih sati i zašto odabiru baš ona zanimanja koja su lošije plaćena. Drugi smjer, srećom zastupljeniji, naglašava da iza prosječne razlike u plaćama muškaraca i žena stoji neka vrsta nepravde, ali tu se najčešće misli na izravnu diskriminaciju žena koje su manje plaćene za identično radno mjesto u odnosu na muške kolege, pa tako europski sindikati već godinama vode borbu za transparentnost plaća i zahtijevaju da poslodavci objavljuju podatke o plaćama svojih radnika i radnica kako bi se takva diskriminacija spriječila. Iako i takva diskriminacija dokazano i dalje postoji, ona je zapravo jedva vidljivi djelić u nizu uzroka razlika u plaćama. Oni prvi su u pravu kada kažu da je ključno objašnjenje za razlike u plaćama žena i muškaraca drugdje: u različitim poslovima koji rade žene i muškarci. Ali takav pristup otkriva svu skučenost mainstream ekonomske znanosti kojoj je glavni cilj dokazati da bi plaće žena i muškaraca bile jednake kada ne bi postojale razlike u sektoru zaposlenosti, zanimanju i broju radnih sati. Zaključci tih znanstvenih radova u prijevodu s akademskog žargona glase ovako: (Skoro pa) nema diskriminacije, možemo odahnuti i ne baviti se dalje pitanjem zašto sve te razlike između žena i muškaraca na tržištu rada postoje. Srećom, ima i rijetkih primjera ekonomista koji nisu na tome stali, a Claudia Goldin, jedna od takvih, prošlog tjedna osvojila je takozvanu Nobelovu nagradu za ekonomiju (punim nazivom “Nagrada Švedske nacionalne banke za ekonomske znanosti u spomen na Alfreda Nobela”).
Claudia Goldin sa Sveučilišta Harvard nedavno je postala treća žena koja je osvojila tzv. Nobelovu nagradu za ekonomiju, nakon Elinor Ostrom 2009. i Esther Duflo 2019. Goldin je počela karijeru istraživanjem ekonomske povijesti juga SAD-a i doktorirala na temi urbanog ropstva na američkom jugu. Nakon toga krenula se baviti industrijalizacijom SAD-a i ulogom radnica, dječjeg rada i imigrantskih obitelji u ekonomskom razvoju. Tada je shvatila da su radnice bile uglavnom zanemarene u ekonomskoj povijesti i počela proučavati razvoj i ulogu ženske radne snage u ekonomskom rastu. Osamdesetih godina bavila se utjecajem Drugog svjetskog rata na porast zaposlenosti žena, udanim ženama na tržištu rada i profesionalnom segregacijom po spolu. Njezina knjiga “Understanding the Gender Gap: An Economic History of American Women” (1990.) bavi se porastom zaposlenosti žena u SAD-u od osamnaestog stoljeća do kasnog dvadesetog stoljeća, ulogom ženske radne snage u ekonomskom rastu i rodnim razlikama u plaćama i zapošljavanju. U tom istraživanju Goldin je analizirala podatke koji pokrivaju 200 godina sudjelovanja žena u američkoj radnoj snazi i pokazala da su, osim individualnih odluka o obrazovanju, za razlike u plaćama i općenito ulogu žena na tržištu rada važne i društvene i ekonomske promjene. “Ovogodišnja laureatkinja ekonomskih znanosti, Claudia Goldin, pružila je prvi sveobuhvatan prikaz zarada žena i sudjelovanja na tržištu rada kroz stoljeća”, objavila je prošlog ponedjeljka Švedska kraljevska akademija znanosti.
Goldin je naglasila važnost roditeljstva za položaj žena na tržištu rada, nešto čime se ekonomisti dotad uglavnom nisu bavili. Otkrila je da najveći dio razlika nastaje nakon rođenja prvog djeteta, kada su žene suočene s problemima poput smanjenih prihoda tijekom porodiljnog dopusta i skraćenog radnog vremena radi brige o djeci i drugim članovima obitelji, što dugoročno dovodi do niže plaće i manjih šansi za zapošljavanje. Zato je Goldin smatrala da treba raditi na jačanju institucionalne skrbi o djeci, poboljšanju politike porodiljnih i roditeljskih dopusta i drugim politikama koje podržavaju roditelje s djecom jer će bez takve potpore žene uvijek zarađivati manje od muškaraca. Goldin je tim istraživanjem pokazala da tradicionalni ekonomski modeli previše pojednostavljuju procese donošenja odluka u kućanstvima, previđaju doprinose žena, podcjenjuju važnost neplaćenog rada žena u kućanstvu i perpetuiraju stereotipne rodne uloge u svojim istraživanjima.
“Nobelova nagrada” za ekonomiju ima spornu povijest i misiju, a osim niza švedskih i drugih znanstvenika/ica, kritizirao ju je i brat Alfreda Nobela, koji je nagradu smatrao “PR napadom ekonomista kako bi poboljšali svoju reputaciju”, i rekao je da se nagrada redovito dodjeljuje burzovnim špekulantima što se po njemu kosi s humanitarnim idealima njegovog brata. Kakva god nagrada bila, kada već postoji i ima toliku važnost, veseli nas vijest da ju je dobila Laura Goldin. Osim što ispravlja rodnu neravnotežu među dobitnicima te istaknute nagrade, priznanje za Goldin prije svega naglašava važnost ekonomije kao discipline koja ne vrijedi ako ignorira društveni kontekst, roditeljstvo, neplaćeni rad, brigu o djeci i društvene promjene.