Kombinacijom famozne sile prilika i osobne volje nedjeljno sam rano poslijepodne proveo na nogometnoj utakmici mlađih kategorija. Na takvim utakmicama je “demografija”, da se poslužimo terminom američkih društvenih komentatora koji ni sami ne znaju objašnjavaju li njime društvo ili skiciraju tržište, prilično jednostavna. Ona je, naravno, muška i varira od nogometaša bliskih godišta do starijih kibicera koji vape za tim da u WhatsApp grupi prvi prepoznaju talent. Sitni ženski postoci svode se na majke pokojeg igrača i grupice tinejdžerki koje imaju svoje razloge zašto su tu.
I ovog puta je struktura publike na betonskim tribinama bila standardna, uz jednu iznimku. Naime, na tribini je bila i djevojčica predtinejdžerskih godina koja je položila jaknu na vlažni beton, legla i zabavljala se mobitelom kao da je u vlastitom dnevnom boravku. Nije ju zanimalo što se događa na terenu ni na tribinama. U prvi mah je bila sama, kasnije su se pojavili vjerojatno roditelji, njeni i vjerojatno jednog od nogometaša, no ona svoj stav o okruženju i koreografiju nije promijenila. U meni se odmah probudio patrijarhalni alarm kojeg teško isključuju i godine edukacije: joooj, sad će svi okolni likovi komentirati kako se mala izležava, samo bulji u mobitel, kako je, zapravo, prekršila ovlasti koje djevojčice imaju u javnom prostoru. A djevojčica, naravno, nije radila ništa sporno ili podložno bilo kakvom komentaru.
Samu sam scenu, opet silom prilika i osobne volje, doživio kao nastavak kazališne predstave koju sam gledao u zagrebačkom KunstTeatru večer prije. Predstava “Možeš biti sve što želiš” upravo se bavi tim vidljivim i nevidljivim društvenim oblikovanjima ženskih ovlasti, primjerenosti i zadataka u javnom i privatnom prostoru. Autorica predloška i redateljica Ivana Vuković, dramaturginja Nina Gojić i suautorice izvedbe glavnih i sporednih uloga Nikolina Prkačin i Lana Meniga, vode nas kroz čitav splet raznolikih društvenih oblikovanja koja u sebi nose teret navodno prirodno dodijeljenih uloga, ovlasti i glasova. Mara i Lenu, dvije glavne uloge, imaju zadatak da namijenjeni teret putem odbace do kraja. A osnovna redateljsko-dramaturška potka im taj zadatak značajno olakšava.
Naime, Mara i Lenu se kao mlađahne prijateljice igraju različitih igara i uloga kao što se djevojčice inače i igraju. No, Mara i Lenu su, naravno, svjesne, kao i djevojčice inače, da igraju uloge i često iz tih uloga “izađu” kako bi prokomentirale izvedbu, zamjerile jedna drugoj manjak autentičnosti ili zahtijevale preciznost. Taj im dječji metateatar omogućuje dvije stvari: da značajno nonšalantnije razbijaju četvrti zid i komentiraju, kao Nikolina i Lana, sebe kao izvođačice i publiku, ali i da u tom meandriranju između različitih uloga i stupnjeva uloga preciznije i efektnije demistificiraju prirodno ženama i djevojčicama dodijeljene ovlasti, glasove, geste i rečenice. Nekada je najpogodnije oruđe doslovnost ponavljanja fraza ili floskula kojima smo svakodnevno okruženi kao vodičima za razumijevanje rodne podjele uloga, a nekada je potreban suptilniji sitni vez kako bi se ta nevidljiva mreža učinila vidljivom. Kako bi, na primjer, sutradan znao da moram ugasiti taj rođenjem navijeni patrijarhalni alarm. Nekada je zadatku najprikladnija starijima nepronična ironijska gestikulacija mlađih tiktokerica, a nekada višestruko kodirani jezik bumerica koji u sebi nosi generacijske taloge šutnje.
Sam predložak, materijal izvedbe, satkan je od većini poznatih javnih i privatnih situacija u kojima se žene i djevojčice nalaze. Izvedbena obrada tog materijala nastoji aktivirati i smijeh i nelagodu i kratke spojeve i reakcije poput moje na nedjeljnoj utakmici. Sama osnovna redateljsko-dramaturška potka koju smo spomenuli omogućuje da se ti različiti ciljevi i scenski oblici njihova dostizanja realiziraju prilično fluidno i, da ostanemo u metaforici agregatnih stanja, prozračno. Ali najveća vrijednost predstave proizlazi iz proste činjenice da ne docira. Da vas referencama ne plaši i da se kasnije ne pitate jeste li sve pohvatali. Možda jeste, možda niste. Nije bitno, koga briga, shvatili ste sigurno. Radi se o kazalištu koje ne želi biti pametnije od samog sebe. Jer mu ne treba. I jer zna da publici to ne treba.
Dva primjera. Vjerojatno vas je već “povuklo” što se jedna od “likinja”, kako bi to rekao jedan riječki stručnjak za umjetnost i feminizam, zove Lenu. Drugim riječima, sjetili ste se Elene Ferrante. Međutim, sama predstava napon te reference vrlo elegantno snižava. U jednom razgovoru Lenu pita Maru zašto ima normalno ime, a ona se zove Lenu. Mara kratko i jasno odgovara: zato što sam ja siromašna. Posrijedi je onomastička klasna analiza koja je razumljiva gotovo svima jer se “čudna” imena percipiraju kao jasni klasni markeri. Drugi primjer se tiče povijesno-teorijskog ekskursa koji se bavi progonom vještica i zapravo povijesnom lekcijom Silvije Federici iz knjige “Kaliban i vještica”. Mara taj ekskurs završava rečenicom o nužnosti tog progona za uspostavu buržoaskog ideala ženstvenosti. Na što Lenu burno replicira: vidi se da si to naučila napamet. A Mara staloženo uzvrati: pa cijeli materijal sam naučila napamet. Tom se duhovitom dosjetkom opet spušta napon reference i publika ne ostaje u dojmu dodijeljenog im domaćeg zadatka već pružene političko-edukacijske inspiracije.
Ostatak nećemo, kako se kaže, spojlati već vas samo uputiti na Trešnjevku da pogledate predstavu. Prostora za publiku je malo, ali nadamo se učestalim izvedbama i gostovanjima jer predstava koja ne želi biti pametnija od same sebe to zaslužuje.