Motiv podijeljene Hrvatske u raznolikim je inačicama diktirao političke pozicije i rasprave u zemlji u posljednjih 20 i kusur godina. Da ne bi bilo zabune, slično je bilo i u devedesetima, samo je za tu dekadu “motiv” preslaba riječ i zato se ne “spuštamo” ispod praga tisućljeća. Dvije su inačice prevladavale u tom periodu. Prva se tiče podjele na, da se poslužimo leksikom desne patetike, domoljubnu i ne-domoljubnu Hrvatsku. S tim da ta druga ima i militantno krilo koje “mrzi sve hrvatsko”. Ta je podjela manje ili više aktivna cijelo vrijeme, a intenzitet varira ovisno tome tko je na vlasti i tko je na čelu HDZ-a. Druga je vezana uz status poslodavca: postoji Hrvatska koja “radi” u javnom i Hrvatska koja radi u privatnom sektoru. Ona je dominirala drugim desetljećem ovog stoljeća i kao moralni kriterij i način razumijevanja društva i ekonomije. A figura “uhljeba” funkcionirala je kao “joker” u objašnjavanju svega što vam se nađe na putu.
Čini se da je u posljednjih godinu-dviju ta druga podjela ipak olabavila. Vratit ćemo se na tu dijagnozu malo zaobilazno. Opozicija u Hrvatskoj već neko vrijeme, sukladno akumulaciji korupcijskih skandala vladajućih, inzistira na podjeli između HDZ-a i neke vrste “bolje Hrvatske”. Svoj vrhunac podjela doživljava u različitim apokaliptičnim zazivima koji se pomalo pretvaraju u slogane i daju se svesti na biračima prepuštenu odluku: HDZ ili Hrvatska. U nju političke nade polažu stranke ljevice i centra, ali i dijela desnice kojem bi koalicija s HDZ-om predstavljala politički suicid. Iako ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da ga počine. Za razliku od prve dvije “organske” podjele koje nisu potekle izravno iz stranačkih pripetavanja, ova u sebi nosi taj zalog. I zato nimalo ne čudi da su HDZ i Andrej Plenković odlučili uzvratiti protupodjelom.
A ona kaže da postoji Hrvatska koja radi i čiji rad donosi vidljive rezultate, ali i Hrvatska koja je nesposobna i samo iskazuje mržnju i agresiju. Načelno, prva Hrvatska je HDZ, druga je oporba. Jučerašnji performans oporbe s lupanjem u Saboru tijekom Plenkovićevog izlaganja navodno je “dokazao” taj status. Političko-piarovsku logiku iza te podjele koju promovira HDZ precizno je već u Novostima detektirao Ivica Đikić. Njome, naime, Plenković namjerava izjednačiti sve kritike s kojima se suočava: od onih legitimnih koji optužuju HDZ za korupciju do onih šovinističkih koje ga optužuju za suradnju sa srpskom manjinom. Međutim, da bi se taj potez mogao uopće izvesti trebalo se nešto u pozadini promijeniti. Nije se moguće osloniti samo na PR voluntarizam. A tu promjenu predstavlja upravo kopnjenje političke važnosti podjele na zaposlene u javnom i privatnom sektoru.
U najavi jučerašnje emisije “Otvoreno” na HTV-u o situaciji s radnicima i plaćama u javnom sektoru iskorištena je sintagma “takozvani realni sektor”. Sam odabir izraza takozvani u tom kontekstu prije koji pet-šest godina bio bi gotovo pa nemoguć. Realnost privatnog sektora nikad nije bila sporna. Međutim, nekoliko trendova je omogućilo i da se takve formule izgovore na javnom servisu. Proteklih godina svjedočili smo brojnim štrajkovima u javnom sektoru s kojima se javnost solidarizirala: od nastavnika do sudskih namještenika. U kontekstu inflacije se zapravo vidjelo koliko su plaće niske u tim zanimanjima, ali i koliko društvo ovisi o obavljenom radu tih radnika. Također, masovno iseljavanje snizilo je nezaposlenost i omogućilo, uslijed nedostatka radne snage, veće plaće u pojedinim dijelovima privatnog sektora što je mnoge demotiviralo da se jave na oglase za posao u javnom i državnom sektoru. Ispostavilo se, dakle, da “uhljebi” ne koče baš ekonomiju. Također, paketi pomoći poslodavcima u kontekstu pandemije i energetske krize također su ublažili oštricu.
I zato danas Plenković može sebe i HDZ opisati kao one “koji rade”. Jer u taj “mi” integrira i kapitaliste kojima je vlast pomogla i njihove radnike i radnike u javnom sektoru koji nisu više toliko omraženi koliko su bili. S druge strane, opozicija ne djeluje baš uvjerljivo i na toj neuvjerljivosti parazitira kad ih prokazuje kao nesposobne i agresivne. Politički zaključak ne nalazi se u tome da Plenković mulja – naravno da mulja – već da opozicijska taktika koja se gotovo isključivo svodi na podjelu između HDZ-a i Hrvatske nije baš najlucidnija.