Grad Zagreb najavio je “sustavno uređenje zagrebačkih vizura”, odnosno uklanjanje grafita i nanošenje zaštitnog antigrafitnog premaza na svim vanjskim dijelovima zgrada. Pritom se ne prioritizira uklanjanje grafita koji pozivaju na mržnju i netrpeljivost, a kojih na ulicama ne nedostaje, nego se o grafitima genealizira kao o estetskom problemu jer navodno ostavljaju dojam zapuštenosti i neurednosti. O čarima te neurednosti za Bilten piše i fotografira Ivana Perić.
“Radi kvalitetnijeg života i sigurnosti u našem gradu, zaštite njegovih kulturnih dobara, njegova ubrzanoga gospodarskog razvitka i turističke afirmacije, projektima sufinanciranja obnove pročelja višestambenih zgrada i zaštite vanjskih dijelova građevina od vandalskog grafitiranja započeli smo sa sustavnim uređenjem zagrebačkih vizura”, poručuju na stranicama Grada Zagreba.
Osim što je, kako se nabraja, Grad Zagreb napravio baze podataka o grafitima, organizirao vrtićke i školske edukacije te putem animiranih filmova i objavom plakata u medijima informirao javnost o štetnosti grafitiranja, na sjednici gradske skupštine sredinom ove godine donesena je nova Odluka o zaštiti građevina od grafita temeljem koje će se u stopostotnom iznosu financirati uklanjanje grafita i nanošenje zaštitnog antigrafitnog premaza na svim vanjskim dijelovima zgrada. U osamdesetpostotnom iznosu sufinancirat će se nabava kamera i tehničkog uređaja za videonadzor uličnog pročelja, a u šezdesetpostotnom nabava kamera i tehničkog uređaja za videonadzor ostalih pročelja.
Milodar za mural, muk za mržnju
Lani je tijekom akcije uklanjanja grafita sa Zakmardijevih stuba predsjednik gradskog Povjerenstva za zaštitu objekata od grafita Tihomir Milovac istaknuo da će Grad i dalje podupirati ulične umjetnike koji zatraže dozvolu za oslikavanje murala na određenim površinama, “ukoliko zadovoljavaju sve kriterije”. Kazao je i da se razmišlja o određivanju jedinstvenog prostora koji bi bio “permanentni festival muralista”. Toj tvrdnji u prilog ide valjda i nedavno oslikan šareni mural Slavena Kosanovića Lunara u pješačkoj zoni u Masarykovoj ulici.
Ovih su dana svoje mjesto u ograničenom gradskom prostoru pronašli i zagrebački grafiti znani pod nazivom “Nebitno”, sada predstavljeni i kroz atipičnu izložbu koja je otvorena 28. listopada u Laubi. Radi se o seriji grafita od kojih svaki uglavnom stane u par riječi (ponekad tim riječima fali koje slovo, kao u Kolu sreće), ispisanih u istom stilu, najčešće po ćoškovima, rubovima i krivinama (z)grada. “Živ sam” iznad semafora kod Krivog puta. “Nađi način” kad digneš pogled prema podvožnjaku, isto kod Krivog puta. “Sve je moguče” na razrovanoj fasadi u Frankopanskoj. “Postepeno” tik uz male stepenice kod FER-a. “Ma ne kužiš ti to…” na starom kiosku kod Muzeja za umjetnost i obrt na početku Klaićeve ulice. “To tako mora bit”, ispod izloga dućana poznatog po sloganu “Tu me cijene, tu kupujem”. “Svi smo mi kako kad” u blizini Savskog okretišta, nasuprot NEC-a. “Sretno” preko puta Klinike za traumatologiju u Draškovićevoj ulici.
Kako o Nebitnome piše Luka Ostojić: “Nebitno je mali brat koji će nas nasmijati, koji će nam reći ‘De šuti’ i potaknuti nas da guramo dalje, u inat i iz gušta. Samo ako znamo skrenuti pogled s onoga što je bitno”. Odnosno, ako znamo malo skrenuti pogled s predodređenih prostora, sadržaja i dimenzija “bitnoga”.
A kad je o bitnome i grafitima riječ, Grad Zagreb godinama propušta raditi distinkciju među sadržajem gradskih grafita, generalizirajući o grafitima kao o estetskom pitanju tj. problemu. Ne prioritizira se, primjerice, uklanjanje grafita koji pozivaju na mržnju i netrpeljivost, a kojih na ulicama ne nedostaje, od svastika do poslanica kontra Srba i Roma. U gradskim izvještajima o uklanjanju grafita iz godine u godinu se uglavnom ponavljaju formulacije u stilu – grafiti “narušavaju izgled grada” i “šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti”. Zbog turističke centromanije pri uklanjanju grafita primarni je fokus uvijek na uži centar grada, što je posebno problematično kad su u pitanju grafiti koji sadrže govor mržnje, a kojih je najviše po tzv. perifernim dijelovima grada – u Rudešu, Srednjacima, Dubravi, dijelovima Novog Zagreba, itd. Takve bi grafite valjalo promatrati kao odvojenu kategoriju, prvu s kojom bi se gradske vlasti trebale pozabaviti, ali to se ni u proglasima ni u praksi ne događa.
Osim što je grafita mržnje po periferiji više zato što se ondje rjeđe i sporije uklanjaju, u tim je kvartovima općenito više grafita jer i među grafiterima postoji svijest o manjku gradske brige za objekte na periferiji, naročito one javne – po kojima je redovno više grafita nego po privatnim objektima.
Nemoj mene ja sam grafiter
O tom manjku brige progovaraju i sami grafiti, od kojih mnogi služe kao podsjetnik na ono što službena politika propušta ili odbija izgovoriti i napraviti. U tom smislu, grafiti barem u momentu malo pokrpaju misaonu i memorijsku zapuštenost grada. “Franjo Tahi i veseli kmetovi”, nekad je pisalo na ulazu kod klizališta na Šalati. “Ne želim cijeli život prati tuđe gaće” na Vodnikovoj. “Samo katolička krema” stoji i dalje na Savskoj cesti, nasuprot Vjesnika. “Tringelt nije selo u Njemačkoj” kod birtija na Opatovini. “Neka bogati plate za pandemiju i potres” velikim crnim slovima na više lokacija po gradu. “Bori se za park” proviruje među zgradama na Savici. Šarena naljepnica “Osmi mart – Dan žena” još se drži u Maksimirskoj ulici, kraj oronulog izloga dućana u kojem je stalna rasprodaja muških hlača.
Primjera je toliko da bi samo nabrajanju mogle posvetiti više tekstova. Nećemo baš toliko, ali hoćemo još malo ovog jednoga, jer je (osim vrijednog i upečatljivog političkog bunta) dio zagrebačkih grafita najdragocjeniji upravo u jednostavnim i dirljivim minijaturama svakodnevice. Takvih je pun naramak na zidovima podvožnjaka kod Studentskog doma Stjepan Radić na Savi. Od “Nije život cikla – Teta iz menze” i “Ajmo uživat u svemu ovome dok sve ovo jednog dana ne postane samo sjećanje” do “Nemoj mene ja sam student”.
Pa kod obrtničke škole ispisano “Kebab kod obrtničke naj”. Na raskrižju kod još jednog cijene me-kupujem dućana u Dubravi “A zavoljela sam ovu Dubravu”. “Njegova me radost blaži, njegova me rana peče” rozim slovima ispod reklame “Dobrodošli kući” na okretištu na Črnomercu. “Život krade, more vrati” na sušnoj dionici potoka Vrapčak. “Nemrem doseć” ispod jednog prozora u Ulici Grada Mainza. “Volim te ko burek u pet ujutro” na Schlosserovim stubama. “Mama 1, rak 0” kod Interspara u Vlaškoj ulici. Lice Josipa Seljana, poznatog kao John Wayne Prečkog, kod igrališta na Prečkom oslikano uz uobičajeno Seljanovo pitanje “Imaš kaj sitnog?”. Ivica Lako Laki, radnik Končara i plesač iz Noćne more oslikan na zgradi Končarevog hotela Sahara na Voltinom uz svoju poštapalicu “Ko je taj?”. Stencilom na zidovima diljem grada nasmijano lice Lakijevog druga iz Noćne more, ministra obrane Peščenice Ševice.
Nema tih stručnjaka ni te estetske kategorije koja bi mogla adekvatno vrednovati ove grafite, kao što ih se ne može ni sve u istom košu odrediti za brisanje jer su “škrabotine na zidu”. Iako nastaju sa znanjem da neće potrajati (tj. da će trajati još kraće nego bilo šta drugo jer ništa ionako ne traje vazda), upravo nam grafiti često posluže kao sidrišta, orijentiri u nesigurnom gradu, krhkoj egzistenciji, prevrtljivim vremenima. Često se u njima nađe mnogo više duha, pronicljivosti, kritike i nade, negoli u službenoj gradskoj politici i onima koji je vode. Strukturiraju naš osjećaj grada, bilježe njegovu sudbinu, zamišljaju ga i izmišljaju. Čak i kad nestanu s fasada, mostova i podova, znaju decenijama durati u sjećanju i pričama ljudi, fotografijama, pjesmama.
Kada bi se nalazili na jednom ili nekoliko za grafitiranje preodređenih mjesta, kako to predlaže gradska vlast, jasno je da njihov efekt ne bi bio ni približno isti. Tragovi su života i živosti, ostavljaju se i proizvoljno i promišljeno i kaotično i prozaično. Ima ih tamo gdje je neutabano i neočekivano, pažnju građana love pod iskrivljenim kutevima. Počivaju na dovitljivoj i nepredvidivoj igri skrivača – nekad nam bljesnu pod reflektorima, drugi put nas dočekaju na prljavom kamenju u mračnome kantunu. Za svakoga se stvore u nekom njegovom ili njezinom trenutku i svi ih uglavnom čitamo onako kako nas život piše. Zagreb bez grafita dođe nešto kao Zagreb bez Hrelića, grad bez duše, bez spontanih susretanja. Grad koji se među sobom ne vidi i ne pozdravlja. Srećom, takvim ga ipak nećemo skoro vidjeti jer grafit uvijek nađe put, unatoč kamerama i kantama zaštitnih premaza.