Bogato narodno znanje o samoniklim biljkama na području Dalmatinske zagore posljedica je oskudice za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, ali kasnije je brojnima predstavljalo i izvor zarade. Danas to znanje još imaju uglavnom starije žene, a Institut za jadranske kulture i melioraciju krša provodi veliko etnobotaničko istraživanje Zagore kako to znanje ne bi nestalo. Dora Levačić razgovarala je s voditeljicom istraživanja Tonkom Ninčević Runjić.
S vrha Svetog Jure na Kozjaku pogled se pruža na zaleđe Splita, pa Čiovo, Šoltu, Brač i Hvar u pozadini, nadesno na greben koji vodi do Malačke, a s druge strane prema Omiškoj Dinari i Mosoru. Sa mnom je znanstvenica Tonka Ninčević Runjić s Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša, voditeljica najvećeg etnobotaničkog istraživanja Dalmatinske zagore. Planinari nas tu i tamo pitaju koji se to otoci vide odavde i pitaju za upute do kozjačkih planinarskih domova, ali nakon toga poglede vraćamo prema tlu s kojeg beremo kadulju i dvije vrste vriska. Tonka iz ruksaka vadi termosicu s čajem od šipurka, vriska i biljke Sideritis koju je ubrala u albanskim planinama, pa sjedamo za stol na vidikovcu, pijuckamo i razgovaramo o istraživanju koje Institut provodi u suradnji s nositeljem, ustanovom CEKOM 3LJ i drugim partnerima.
Etnobotanika je, jednostavno rečeno, grana znanosti koja prikuplja znanje lokalnog stanovništva o biljkama koje se koriste za hranu, lijek, alate i sve ostale svrhe. Tonka misli da su s ovim projektom čak i zakasnili, jer su uhvatili “kraj kraja”, i da bi bilo bolje da su takav projekt pokrenuli prije kojih petnaest godina. Tonka i kolegica Marija Jug-Dujaković imale su planove da će obići svaku jedinicu lokalne samouprave i napraviti po dvadesetak intervjua u svakom mjestu, ali to se ispostavilo kao nemoguća misija. “Ta znanja imaju samo stariji ljudi, a tih ljudi je tako malo. Tužno je što u pola tih sela doslovno više nitko ne živi. Najviše ljudi koje smo zatekli su povratnici, ljudi koji su otišli u Njemačku ili u Split, pa se vratili provesti mirovinu u svom selu, a osim povratnika bude još eventualno koja baka starosjedioc. Slavim kad nađem neku baku od 90 godina koja je voljna razgovarati, ta količina znanja koju ona ima, to je izuzetna vrijednost. Mlađi to stvarno ne znaju, te bake su doslovno svaku travu koristile za liječenje, za hranu ili za nešto drugo, radi se o neprocjenjivom znanju koje može biti nepovratno izgubljeno”, objašnjava Tonka. Bake spominje s razlogom, jer sakupljanjem i korištenjem biljaka najčešće su se bavile žene. U istraživanju su naišli i na travare i šumare koji dosta znaju o biljkama svog kraja, ali u većini slučajeva nositeljice tog znanja su starije žene.
Zaboravljene vještine preživljavanja
Jedina dva istraživanja u području etnobotanike u Hrvatskoj koja se opsegom mogu mjeriti s ovime koje provodi Institut za jadranske kulture i melioraciju krša provedena su s velikim vremenskim razmakom od dvadesetak godina. Prvo je od 1962. do 1986. provodio Institut za pomorsku medicinu u suradnji s Jugoslavenskom ratnom mornaricom, a vodio ga je biolog Josip Bakić. Uz ostale aktivnosti provodili su se i vojni eksperimenti, pravi pokusi preživljavanja tijekom kojih su vojnici smjeli jesti samo divlje bilje koje bi sami ubrali na otocima, uz ribu i morske plodove koje bi ulovili. Projekt je obuhvaćao anketiranje ljudi o biljkama koje su jeli za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, a na kraju su se rezultati popularizirali u obliku priručnika za preživljavanje, knjige o prehrani iz prirode, dokumentarnih filmova i radionica. Tonka objašnjava: “Bilo je to stvarno revolucionarno istraživanje, uzimali su vojnicima uzorke krvi da prate što se događa s njima tijekom eksperimenta, a na kraju su popisali oko 120 vrsta biljaka koje su jeli. Htjeli su da na kraju to znanje uđe u škole, da to bude javno znanje i da se proširi, da svi znaju preživjeti u slučaju rata ili prirodne katastrofe.”
Nakon toga je proučavanje narodne upotrebe biljaka zamrlo i dugo se ništa nije događalo, sve dok u Hrvatsku ranih 2000-ih nije došao Łukasz Łuczaj, poljska legenda etnobotanike. Łuczaj je proveo istraživanja dalmatinskih otoka, nekih mjesta u Istri i oko Šibenika, a Tonka trenutno s njim surađuje na istraživanju Instituta, trećem velikom etnobotaničkom istraživanju na području Hrvatske uopće, i prvom na području cijele Zagore.
Iako je bilo teško doći do sudionika istraživanja, Tonka i suradnici uspjeli su sakupiti dosta znanja o narodnom korištenju biljaka. Za razliku od drugih krajeva Hrvatske, Zagora je zbog škrte zemlje i teških prilika možda najplodniji kraj za etnobotanička istraživanja, objašnjava nam Tonka. Na tom su se području puno više koristile samonikle biljke nego drugdje. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata nije bilo dovoljno za jelo, pa se jelo i bilje koje danas ne gledamo kao namirnice, poput bobica smriča. Glavna stvar je bila i ostala, naravno, mišanca, ilitiga mišancija ili divlje zelje, kako u kojem kraju. “U Imotskoj krajini za branje bilja postoji i poseban izraz, ‘parati divlje zelje’. Ljudi su, spletom okolnosti, bili prisiljeni znati koja je travka jestiva”, kaže Tonka. U gotovo svim istraženim mjestima ispitanici su prvo spominjali šparoge i tušt. Nakon toga, tu su mak, kostriš, maslačak, koromač, štavelj, grzdulja, kozja brada, divlji luk, žutinica, kao i biljke komičnih naziva: kokošja voljica, lucina pica, zečje mudance, tustopizda. Osim trava za mišancu, ljudi su brali i jeli sve što bi našli dok su čuvali ovce u planinama: šumske voćkarice mukinje, brekinje, oskoruše, pa bobice trnine, murve, koštele.
Među ljekovitim biljem najčešće se spominju kadulja, trava iva koja od mrtva pravi živa, kako kaže narodna uzrečica, pa pčelina ljubica odnosno matičnjak, majčina dušica, gospina trava od koje “nema tko nije rekao da radi ulje”, kaže Tonka. Osim za hranu i lijek, biljke su se koristile za alate, među kojima posebno mjesto zauzimaju metle koje su se radile od raznih biljaka ovisno o namjeni. “Radile su se metle za u kominu kad se radi kruh, pa ima metla za u kući, metla gruba za u dvor, pa fina metla za u dvor, sve su se one radile od različitih vrsta biljaka, a i dan-danas ih drže po konobama i stvarno su dobre metle, bolje od kupovnih”, kaže nam Tonka. Tu su i biljke od kojih su se izrađivale dječje igračke, biljke za pranje robe, kao i one za religijske običaje: umivanje ljubičicom, vješanje vijenaca od bršljana na vrata kuće. U tu kategoriju upotrebe spadalo je i smilje, koje se nije dobro provodilo prije nego je steklo današnju slavu agenta vječne mladosti: koristilo se uglavnom za potpalu i skidanje dlake sa zaklanih svinja.
Osim direktne upotrebe biljaka, sakupljanje je imalo i važnu ekonomsku funkciju: po Dalmatinskoj zagori bilo je dosta otkupnih stanica i ljudi su od toga preživljavali. Tonka priča: “Tamo su otkupljivali ljekovito bilje koje se dalje prerađivalo za proizvodnju lijekova. Djeci je glavna zanimacija bilo skupljanje kupina, a to što bi zaradili bilo im je za kupiti cipele ili knjige”. Ne nestaju samo ljudi koji nose znanje o biljkama, nego s njima nestaju i same biljke: “Ako nema stoke, širi se grmlje i vrste nestaju. Divlje zelje neće rasti samo, ono raste uz rubove vinograda i vrtova, pa ni tih vrsta više nema. Na primjer, svi su spominjali divlju mrkvu, a sad je skroz nestala. Mukinja čak još ima, ali brekinja je jako malo”, priča nam Tonka.
Istinite bapske priče
Predrasuda s kojom se Tonka i drugi znanstvenici ponekad susreću, posebno kad se radi o ljekovitom bilju, je da su sve to bapske priče i da nema do aspirina i antibiotika. “Sigurno ako imam upalu pluća da ću uzeti antibiotik, ali za početak, otkud je došao taj antibiotik? Nije penicilin došao odnekud iz svemira, nego iz plijesni, pa aspirin iz vrbe, lijek za malariju iz biljke kininovca, morfin iz maka…”, Tonka takvima odgovara. Iako ne podržava neodgovorne alternativne “liječnike” koji ozbiljna stanja liječe sodom bikarbonom i tomu slično, Tonka ima primjere iz prakse kada biljni lijekovi itekako pomažu: “Dosta mojih prijateljica koje imaju problema s mjehurom prvo su popile puno doza antibiotika što im je naštetilo crijevnoj flori, a naposljetku im je pomogao stolisnik”. Osim stolisnika, za upale mjehura preporuča i uvin čaj, za nisko željezo koprivu, za bolan želudac nakon teške hrane pelin, stolisnik i neven, za zaustavljanje proljeva tu je drača, za podizanje vitamina C šipurak, za kožne probleme hidrolat smilja ili lavande, nevenova mast, tinktura od tratinčica.
Da biljke imaju veliku vrijednost pokazuju i istraživanja koja potvrđuju antioksidativna i antibakterijska svojstva biljaka za koje je narodna medicina davno ustanovila da pomažu kod određenih zdravstvenih problema. Tonka kaže da se do tih spoznaja vjerojatno došlo kombinacijom metode pokušaja i pogreške s intuicijom: “Postoje neke pravilnosti, vjerojatno je naučeno prema okusu za što bi koja biljka mogla biti dobra: ako je gorko, vjerojatno je dobra za želudac, ako je nešto slatko, onda podiže energiju… Za razne biljke već je potvrđeno ljekovito djelovanje izolacijom aktivnih tvari, ali često spojevi djeluju sinergijski, i tu nema brzih odgovora, treba i nekoliko godina proći, kao i kliničkih ispitivanja da bi se sa sigurnošću tvrdilo da nešto liječi”. Jako puno toga već je istraženo i rezultati u pravilu potvrđuju narodna znanja o djelovanju biljaka. Trenutno na Institutu rade ispitivanja kemijskih i genetskih karakteristika gloga, šipurka i oskoruše gdje najveći angažman ima dr. sc. Mira Radunić, s namjerom da se te biljke dalje koriste i da se od njih stvore proizvodi. CEKOM 3LJ je nositelj EU projekta, a s projektnim partnerom Pharmagalom uskoro će izbaciti 15 novih vrsta proizvoda temeljenih na prikupljenom znanju, a u suradnji sa siranom Puđa iz Trilja odabrali su i pet vrsta biljaka koje će se dodavati sirevima.
Iako je krajnji cilj jugoslavenskog vojnog eksperimenta i istraživanja koje je vodio Josip Bakić bio prenijeti znanje svima, potraga za knjigama njegovog tima “Ishrana u prirodi: priručnik za preživljavanje” i “Mornar na pustom otoku” nalikuje potrazi za mukinjama i brekinjama – danas se mogu pronaći samo po antikvarijatima. Tu su srećom Institut i Tonka, kojoj je stalo da se tradicija očuva i da znanje prikupljeno u istraživanju bude dostupno široj javnosti za primjenu u svakodnevnom životu.
Fotografije u tekstu: Tonka Ninčević Runjić