Nakon kratkog izleta u antivaksersku ofenzivu, Most se vratio prokušanom političko-tržišnom modelu: sijanju panike oko migranata. U optjecaju prijedloga su građanske straže, dozvole za ubijanje i slični “narodni običaji” iz repertoara američkog libertarijanskog rasizma. Zasad su uglavnom predmet ismijavanja, ali treba biti na oprezu: nikad se ne zna kad će im se “zvijezde poklopiti”.
Mimo svih opservacija na situaciju u Gazi, njezine uzroke i globalne konsekvence, imamo i mi ovdje u Hrvatskoj više nego živopisnih odjeka te strašne humanitarne i međunarodno-pravne tragedije i sramote. No, uglavnom kroz njezinu tendencioznu zloupotrebu ili manipulaciju. Uz nerijetka tzv. principijelna, antimuslimanska ili antižidovska stajališta, najpraktičniju liniju zauzeo je Miro Bulj, saborski zastupnik Mosta, ujedno gradonačelnik Sinja. Već se nadaleko pročulo: taj bi sazivao oružane građanske straže za obranu od “ilegalnih” migranata koji, tvrdi on, nadiru s istoka u Hrvatsku, a još će i više.
I ne samo to, da bi stvar bila pikantnija: Bulj procjenjuje da su polovina tih migranata – pišemo ih obavezno “ilegalni” jer su ustvari politički nasilno ilegalizirani – ljuti teroristi. Kako ipak nije bilo policijskih izvještaja niti drugih iole pouzdanih statistika o alarmantnom porastu migracija preko Hrvatske u zadnje vrijeme, mediji su brzo i lako razmontirali njegovu konstrukciju. Priupitali su ga usput jesu li stražari već u konkretnoj pripremi, doduše, a što je najzanimljivije bilo na javnoj radioteleviziji. Novinarku HRT-a, naime, koji je među prvima objavio Buljevu najavu, jednostavno je zanimalo kad bi te dične stražarske jedinice mogle “profunkcionirati”. Otprilike kao da se, brižna, interesirala za antikorozivnu zaštitu drevnih mačkula na sinjskom Gradu uoči Alke, e da ne bismo iznenada ostali bez te folklorne znamenitosti.
Pandemijska pauza
E pa Bulj tretira militaristički profil svog mandata i stranke kojoj pripada upravo folklorno-politički, osim što nesmiljeno huška na izbjeglice, posebno one islamske vjeroispovijesti. Nalik kakvom žapcu iz peručkog mulja, oglasio se veoma pomno tempiranim zovom, jer ovo nije prvi put da se mostovci hvataju takve retorike. U mjesecima ili godinama dok je tema migracija bila nešto manje vruća, i Most je naoko zaboravljao na svoju poznatu inklinaciju u tom pogledu. Najinventivniji su pak bili u kratkom periodu diobe vlasti s HDZ-om 2016. godine, kad smo umalo posvjedočili nečemu jačem od pukog folklora.
Tad su već zakonske promjene, koje bi omogućile slanje vojske na granicu zbog izbjeglica, bile pred slanjem u hitnu saborsku proceduru, ali je sama vlada rano i neslavno – pala. Mostovci su nastavili potpaljivati javnost u narednim godinama, dok im se nije otvorila također lukrativna antivakserska perspektiva u pandemijskom lokdaunu i kasnije. Uzor nisu trebali iskati naročito daleko, s obzirom na iskustvo ostatka EU-a, npr. kod Bugara koji su se još u onom prvom ovećem izbjegličkom valu, sredinom prošlog desetljeća, služili baš civilnim naoružanim patrolama. Recept je dosta poznat iz američkih filmova koji se po mogućnosti dešavaju na Srednjem zapadu. Akteri su u pravilu notorni prepperi, survivalisti koji rado obučavaju vlastitu djecu za korištenje oružja, a u stražnjem dvorištu kriju zemunicu s nagomilanim konzervama i akumulatorima.
Buljevo kreketanje, reklo bi se na prvu, nije palo na plodno tlo ni baru, ako je vjerovati medijskim izvještajima. Prije svega su posprdno Sinjani reagirali na njegove riječi, kao da im nije posrijedi gradonačelnik, nego vodeći kandidat za krnju na idućim maškarama. Ipak se u Cetinskoj krajini za izbjeglice znade mahom iz priče rijetkih namjernika, što više podsjeća na viđenja Jetija po obroncima Himalaje. Ta ni sam Miro Bulj nije znao navesti kad je točno i gdje viđen neki od tih izbjeglica u njegovu junačkom kraju, ali je zauzvrat bez imalo kolebanja izjavio: “Osjećam da migrantski pritisak raste”.
Panika radi prestiža
Za porijeklo osjećaja su ga mogli upitati nešto i u policiji, na obavijesnom razgovoru, ako je situacija već takva da jedan gradonačelnik najavljuje dizanje naroda na oružje. Dobro, nisu zaista mogli, jer se zastupnike s imunitetom ne privodi čim razglase sigurnosnu opasnost i najave preventivno zauzimanje granica. No svakako jest riječ o ciljanom širenju panike radi prestiža. Onoga predizbornog, dakle, a prvenstveno s otvorenom perspektivom što boljeg rezultata Mosta na biračkim mjestima dogodine. U tome Bulja ukorak prate neki stranački mu kolege, Zvonimir Troskot i Nino Raspudić prije svih. Raspudić se na onom istom javnom, najvećem hrvatskom mediju tako zauzeo – ni manje ni više, izgleda – za pucanje na muške osobe zatečene u nezakonitom prelasku hrvatske granice. Stoga ovdje imamo posla sa Mostovom sustavnom predizbornom agendom.
Taj će i takav narativ očekivano bujati u mjesecima pred nama, kako se izbori bliže, s radosnim dočekom svakog iole kurentnog povoda. Rastuća globalna i regionalna napetost – po vjerskoj ili nacionalnoj ili rasnoj osnovi – idealna je za desnicu, što je historijski potvrđeno upravo nebrojeno mnogo puta, bilo da potonja događajima ide ususret ili ih potiče i nadograđuje. Ako im se sad još i možemo rugati, obnoć bi čitavo hrvatsko društvo moglo biti povučeno u odioznu žabokrečinu pod Mostom. Konačno, jasno je valjda kako ne bi bilo prvi put da jedna nakaradna stranačka reklama završi prolijevanjem krvi.