Na društvenoj mreži X, nekad znanoj kao Twitter, korisnik iz anglofonih akademsko-lijevih krugova nekidan je u detektivskoj maniri upozorio svoje pratitelje na simptomatičan muk. Protagonisti tog muka su neimenovani korisnici iste te mreže i iz istog društvenog miljea kao i naš detektiv. Prema njegovom zapažanju, ti su neimenovani korisnici inače bili redoviti komentatori društveno-političkih zbivanja na društvenoj mreži. Međutim, o zbivanjima o Gazi se nisu oglasili nijednom. Naš detektiv taj muk tumači strahom od gubitka radnog mjesta ili nekih sličnih kazni. I, naravno, proziva ih zbog tog straha.
Prozivanja imenovanih i neimenovanih krivaca raznih vrsta integralni su content društvenih mreža od njihove same pojave. Međutim, u ovom slučaju se ne radi samo o tome da društvene mreže pružaju priliku za poliranje moralnog imidža. Prozivanje navodno prestrašenih akademika koji se ne bi politički izlagali simptom je u prvom redu snažne individualizacije politike. Društvene mreže nisu uzrok te individualizacije, ali su njen prikladni “krvotok”. Individualizacija politike učinak je opsežnijih povijesno-društvenih procesa, a dva ključna predstavljaju uzmak kolektivnog političkog angažmana u obliku partija ili sindikata koje više funkcioniraju kao kulturne simpatije ili osiguravajuća društva i individualizacija društvene reprodukcije. Ova druga, pomalo akademsko zakučasta sintagma, znači da se snalaženje na tržištu rada i u ekonomiji uopće, konkretno i ideološki, svelo na samostalno snalaženje: svatko je i svatko može biti poduzetnik. Ili u obliku nekad popularne varijante oznake zaposlenja na Facebooku: Radi u “sam svoj gazda”.
Češće, naravno, poduzetništvo ostane u kategoriji uređivanja računa na društvenim mrežama nego “podebljavanja” računa u banci, ali to ne mijenja pretjerano političku klimu koju je nedavno Anton Jäger definirao kao hiperpolitiku o kojoj smo ovdje već pisali. Politički angažmani su intenzivni, ali individualni, čak i kad se radi o masovnim prosvjedima: ljudi ulaze u akcije i projekte i izlaze iz njih bez ikakvih socijalnih troškova. Političko posredništvo i predstavništvo je postalo sumnjivo i komplicirano i uvijek podložno korupciji. Lakše se pouzdati u agregaciju individualnih stavova koji će nekim čudom polučiti željeni učinak. Spoiler alert: neće. To ne znači da je zabranjeno prozivati one koji nemaju hrabrosti ili nekom spočitavati manjak angažmana. Radi se samo o tome da se politika ne iscrpljuju u procjenama individualnih odluka.
Problem individualizacije politike u kojoj je svaka osoba ujedno i vlastito ministarstvo vanjskih poslova je i u tome što zajednički politički prostor postaje podatan za civilizacijsko-religijski premaz. Rat u Ukrajini i sukob u Gazi su vrlo ilustrativno pokazali kako se taj proces razvija. Sukob nas i njih, moralno superiornih i civilizacijski zaostalih, vrlo lako zauzme ulogu dominantnog kompasa. Ako se politički prostor sastoji od individualiziranih aktera koji se moralno procjenjuju i prozivaju onda nema prepreka da se ustanovi apsolutna moralna podjela. A kad se takva podjela ustanovi onda izbijaju raznoliki simptomi političkog kolapsa. Pa se tako ljudi ne usuđuju Hamas prozvati degeneriranim oblikom “dekolonizacije” jer se boje da će tako iznevjeriti palestinski narod kao da o njima ovisi. Ili se ne usuđuju optužiti Državu Izrael za genocid iako ga ona sama doslovno najavljuje i provodi. E da ne bi upali na ovaj ili onaj način u uspostavljenu apsolutnu moralnu podjelu.
Ali individualnog izlaska iz zamke nema. Uvijek ćete nešto izostaviti ili nekom biti krivi. Individualizacija politike i njeno civilizacijsko čitanje komplementarni su procesi moralizatorske kompenzacije koji se oslanjaju na izostanak procesa kolektivnog donošenja odluka i vjere u političku reprezentaciju kolektivnih interesa koja nije prijetnja za demokraciju, već mehanizam njene zaštite. I zaštite svih nas od individualiziranog snalaženja u kompleksnim odnosima. To ne znači da moramo suspendirati vlastite stavove i promišljanja, već samo da naši stavovi i razmišljanja ne funkcioniraju kao moralni privjesci na našim javnim profilima već kao doprinosi razumijevanju društvenih i političkih razloga trenutnih zbivanja. A to je moguće samo kroz kolektivnu organizaciju. Ovako postajemo taoci samih sebe bez obzira koliko bili uvjereni u ispravnost i utemeljenost vlastitih stavova. I taoci onih koji imaju privilegiju da individualne stavove pretvaraju u civilizacijske razlike.