Inačice suvremene desnice često počivaju na klasnim savezima frakcija kapitala i segmenata radničke klase. Ono što ih, između ostalog, veže je specifična vrsta anti-intelektualizma. Pritom se ne radi o klasičnom osporavanju bilo kakvog intelektualnog rada kao parazitizma, već se ljevicu optužuje za intelektualne maštarije, a desnici jamči monopol nad “zdravim razumom”. Tri se područja u tom ideološkom dizajnu ističu: rod, migracije i klima.
Među najistaknutijim političkim i socijalnim enigmama 21. stoljeća zasigurno se nalaze glasačke sklonosti značajnih dijelova radničkih klasa diljem svijeta. I oni koji se bore za njihove glasove i oni koji te glasove analiziraju često su ostajali zatečenima. Teško su se pronalazile podudarnosti između zamišljenih interesa radništva i političkih programa onih za koje su glasali. Razrješenja enigmi su bila brojna i analitički često uvjerljiva. Nešto se opreznije pristupalo zamišljanju tih interesa, apdejtala se klasna analiza s obzirom na promjene u kompozicijama radništva, sitne buržoazije i suvremenih oblika klasne propusnosti, kao i ona koja se tiče socijalnog sastava ljevice. Rezultati su varirali od zemlje do zemlje i u procjenama opstojnosti te “neprirodne” koalicije nižih klasa i određenih frakcija kapitala. U nekim su slučajevima te procjene bile ograničene zamahom populističkih valova, a u nekima se kladilo na dugotrajnost.
Bez obzira na uspjehe analiza i procjena, vrlo rijetko su služili kao početna točka za izgradnju političkog kontraprograma. Time se samo pokazalo da ne postoji nikakva kognitivno-mehanička veza između uvjerljive političke analize i primamljivog i atraktivnog političkog programa. Razne se prepreke mogu pronaći na tom putu, od manjka infrastrukturnih kapacititeta do privilegiranja određenih sekcija radništva, npr. bijelih muškaraca u specifičnim industrijama, kao autentičnijih. U slučaju ove “neprirodne” koalicije pojavljuje se prepreka koja se čini nešto ustrajnijom. Upravo zato što u sebi nosi upravo određenu dozu klasnog sadržaja. Naime, često ljepilo u savezima viših klasa, zastupljenima u desnim strankama, i onih nižih, jest anti-intelektualizam.
U različitim političkim pokretima i opcijama kroz povijest, i desnim i lijevim, postojale su različite vrste anti-intelektualizma. Ovaj suvremeni koji obitava na desnici je specifičan po svom izvoru i po političkom cilju. Njegov izvor, a time i jezgra socijalne uvjerljivosti, nalazi se u specifičnom klasnom sastavu suvremene ljevice koji se proteže kroz akademski, kulturni i civilni sektor i čiji je ključni klasni marker bez obzira na poziciju – od administratorice u udruzi do profesora na fakultetu – obrazovanje i kulturni kapital. Taj marker, bez obzira na namjere protagonista, često politiku tumači kao proces obrazovanja: oni obrazovaniji su progresivniji, a ovima “dolje” obrazovanje naprosto nedostaje. Promoviranje progresivnih politika po tom obrascu, vrlo često i nesvjesno, proizvodi učinak patronizacije i, u krajnjim slučajevima, prostog ruganja, prema onima koji nisu uključeni u “progresivne krugove”.
Rod, migracija, klima
S obzirom na to da su im sindikalna borba i drugi oblici klasnog otpora uglavnom uskraćeni, nezanemariv dio nižih slojeva poseže za anti-intelektualizmom kao oblikom otpora. Pritom se ne radi o nešto klasičnijem anti-intelektualizmu koji je isključivo zasnovan na diskreditaciji intelektualnog rada kao svojevrsnog parazitizma. Na tom mjestu uskače desnica sa svojim kulturnim ratovima. Dakle, ne radi se o intelektualnom parazitizmu već o pokušajima ljevice da intelektualnim maštarijama ospori svima pravo na zdrav razum. Da vide stvari onako kako ih svi obični ljudi vide.
Na barem tri područja se ta borba za zdrav razum i protiv “maštarija” ljevice odvija. Prvo područje se tiče takozvane rodne ideologije i trans osoba. Desnica kaže da ljevica naprosto ne priznaje biologiju i očite spolne razlike pored živih očiju i izmišlja rodove kako joj padne napamet. Nema sumnje da postoje ljudi koji s trans osobama nemaju nikakve veze i koriste njihove probleme za stilske vježbe kako bi dokazali “progresivnost”, ali nitko priseban ne spori biološke zadatosti već im samo osporava karakter sudbine u rodnom obliku. Desnici, dakle, nije stalo do merituma stvari već samo da pokaže kako je ljevica iracionalna, sklona maštarijama i opasna za sve “normalne” ljudi. Radi se o otuđenim kulturnim elitama koji imaju dovoljno slobodnog vremena na raspolaganju da izmišljaju ludorije.
Drugo se područje tiče migracijskih politika. U tom se slučaju borba za zdrav razum vodi oko pitanja realizma i naivnosti. Pored raznih drugih argumentacijskih obrazaca, uglavnom zasnovanima na islamofobiji, onaj centralni kad je riječ o istupima desnice tiče se naivnosti ljevice. Naime, odvojena od realnosti ljevica u svim tim migrantima vidi “dobre ljude” koji će se uklopiti u naše društvo, a zapravo se radi o nerješivom civilizacijskom sukobu ili, u najradikalnijem slučaju, terorističkoj opasnosti. Ljevica je, dakle, opet otuđena od normalnog svijeta i sanja svoje multikulturalno društvo bez ikakve brige za realnost. S obzirom na to da su se relativno nedavno na ovom prostoru doslovno klali civilizacijski prilično bliski ljudi nije naodmet zapitati se kako to desnica tretira realnost.
Treće područje su, naravno, klimatske promjene. I ne radi se pritom o najbanalnijoj negaciji. Dovoljno je da se naglasi da ljevica pretjeruje i izmišlja apokaliptične scenarije kako bi privukla glasove. I opet je na repertoaru slična priča o maštarijama, zanemarivanju realnosti i pisanju književnosti. Ljevica želi tim fantastičnim pričama o prijetnjama klimatskih promjena opet “udariti” na običnog čovjeka, njegov zdrav razum i uskratiti mu životne navike. Ono što je znakovito jest da u nabrojana tri područja nismo uvrstili ekonomiju. Doduše, prisutna je u raspravi o ekologiji, ali itekako je simptomatično da ona nije predmet spora. Da ekonomija više nije ono područje u kojem se ljevici spočitavaju naivnost i manjak zdravog razuma. Razlog je očit: i sama ljevica ne nudi ideje koje bi inspirirale desnicu na takve dijagnoze. I ne samo da bi inspirirale desnicu na odgovor, možda bi i dijelove radništva odmaknule od anti-intelektualizma kao klasnog ispušnog ventila.
I za kraj, valja napomenuti da se anti-intelektualizam kao specifični klasni savez često zasniva na dvije figure. U prvu spadaju likovi poput Trumpa koji očito spadaju u višu klasu, ali se “spuštaju” niže načinom govora ili ponašanja, tj. stilskim obračunavanjem s pripadnicima vlastite klase. A u drugoj je riječ o intelektualcima koji su zapravo “odmetnici” iz lijevo-liberalnih krugova i služe kao autentični prokazivači nedosljednosti i licemjernosti tih krugova. Oni se mogu i politički angažirati poput Nina Raspudića, a mogu i ostati “samo” intelektualci i novinari koji po tim krugovima pljuju bez hrabrosti da izravno podrže (ekstremno) desnog kandidata i time izgube kredibilitet. Njih ćete lako prepoznati.