Značajnu pažnju akademske i šire intelektualne javnosti privukla je proljetos nova knjiga kanadskog povjesničara Quinna Slobodiana “Crack-Up Capitalism: Market Radicals and the Dream of a World Without Democracy” (“Napuknuti kapitalizam: tržišni radikali i san o svijetu bez demokracije”). O razmjerima pažnje na cijelom političkom spektru dovoljno govori i činjenica da ju je recenzirao i Kwasi Kwarteng. Ako vam slučajno ime zvuči poznato, ali se ne možete sjetiti gdje ste i kada čuli za njega, nemojte si zamjeriti: prekratka je bila bizarna epizoda u kojoj obnašao funkciju ministra financija u vladi Liz Truss. Dakle, privukla je pažnju i onih koji su se prepoznali kao protagonisti.
Ova studija se nastavlja na središnju temu Slobodianovog rada, a ona se tiče intelektualne povijesti odnosa demokracije i kapitalizma. U prethodnoj knjizi, naslovljenoj “Globalisti: kraj doba carstva i rađanje neoliberalizma”, prevedenoj i objavljenoj u Novom Sadu, Slobodian se bavi ekonomistima koje danas znamo kao intelektualne okosnice neoliberalizma. Za razliku od nekih drugih pristupa neoliberalizmu kao skupu ideja ili ekonomskoj mini-epohi, Slobodian ističe da je glavni cilj autora koje obrađuje bilo osiguravanje globalne ekonomije od demokratskih utjecaja. Dakle, ekonomski procesi se moraju izolirati od onih demokratskih “prijetnji” kao što su izbori ili politički zahtjevi bilo kojeg tipa. Dakle, od nacionalne države. “Napuknuti kapitalizam” predstavlja svojevrsni nastavak, samo je perspektiva drukčija: ne radi se o ograničavanju uplitanja nacionalnih država u globalne ekonomske tokove već o suspenziji zakona tih država na dijelovima svojih teritorija na kojima bi se trebala odvijati “čista” ekonomija. Ili o državama-gradovima u kojima regulacija baš i nema. Ti teritoriji se nazivaju ekonomske zone.
U knjizi opisuje Slobodian različite oblike tih zona, od onih postojećih do onih koji se zamišljaju na digitalnim cloudima, a ono što ih spaja su porezni rajevi, eliminirana regulacija poslovanja i izostanak zaštite radnika. Dakle, suspendirani su oblici demokratske kontrole ekonomije ugrađeni u ovom ili onom stupnju u zakone nacionalnih država. Naprosto na tim teritorijima zakoni ne vrijede. Ili su privremeno suspendirani. Međutim, unatoč malo opširnijem uvodu, ovdje se nećemo baviti ekonomskim zonama. Njihova nam svrha i način funkcioniranja zapravo služe da objasnimo sve očitiju pojavu “ideoloških zona” u Hrvatskoj. Radi se, naprosto, o onim teritorijima, gradovima ili specifičnim okolnostima u kojima se zakoni suspendiraju i moguće se krajnje ideološki slobodno ponašati. U konkretnoj varijanti: smijete biti ustaša i nitko vam ništa neće učiniti.
Ovogodišnje obilježavanje vukovarske tragedije unaprijed je bilo režirano u tom smjeru. Radi se naprosto o jedinom tipu političkog kapitala koji gradonačelnik tog grada ili ideološke zone, Ivan Penava iz Domovinskog pokreta, ima na raspolaganju. Davanje primata HOS-u i ustaškim aluzijama u pripremi same kolone sjećanja rezultiralo je izgledom kolone koja je podsjećala na “slavne dane” blajburških komemoracija. Prisustvo premijera i predsjednika i krajnje suzdržana policija koja je nedavno bila prilično ažurna nakon utakmica u Osijeku i Zadru dali su legitimitet Vukovaru kao ideološkoj zoni.
Kandidata ima još, a ističe se, naravno, Knin. Ako se radi o mjestima stradavanja, pijetet je ono što daje legitimitet, a ako su posrijedi mjesta ratne pobjede, onda je pobjeda ta koja opravdava ekscese. Tezi o postepenom uspostavljanju slobodnih ideoloških zona može se prigovoriti tvrdnjom da je cijela Hrvatska slobodna ideološka zona i da iskazivanje ustaških stavova ili sklonosti nije naročito sporno. Da spada u legitimnu političku opciju. Ili barem u objekt legitimne političke koketerije. Tvrdnja donekle stoji, ali sve izvjesniji postaje model ideoloških zona koje zbog specifične povijesti teritorija na kojima se nalaze tim stavovima i sklonostima daju legitimitet, ali van standardnih i uobičajenih političkih procesa i institucija. HDZ-u u Plenkovićevoj inačici taj model zoniranja najviše odgovara: liberalnim kritičarima ga mogu objasniti kao privremeni i taktički ustupak, a desnima ga predstaviti kao prihvaćanje širine domoljubnog spektra.