Rezultati nedavnih izbora u Argentini i Nizozemskoj te trendovi popularnosti političkih stranaka u anketnim istraživanjima u relevantnom broj drugih, pogotovo europskih država, aktivirali su novu rundu medijsko-analitičkih apokaliptičnih scenarija po kojima nam prijeti mračno doba prevlasti ekstremno desnih opcija na kontinentu i šire. Relativna pobjeda Geerta Wildersa u Nizozemskoj jest bila neočekivana i nema sumnje da slične političke opcije igraju važnu ulogu u brojnim zemljama, ali primjetno je i da se razlike u određenom broju postotnih poena nerijetko tretiraju kao signali fundamentalnih političkih promjena. Proširimo li malo kadar postaje vidljivo da se radi o kontinuitetu s manjim ili većim varijacijama. Ekstremno desne stranke su već neko vrijeme etablirane kao opcije sa značajnim elektoralnim dosegom. I još važnije, njihovi brojni stavovi i vrijednosti su se normalizirali i prihvatili kao sastavni dio političkog tržišta ideja.
Kontinuitet i normalizacija traže politički odgovor. U liberalnim se krugovima i na ljevici razmatraju različite opcije, a među njima se ističe jedna koja zasad uglavnom ima status sve glasnije slutnje. Naime, postoji navodno jedna elektoralno-ideološka kombinacija koja se na šire shvaćenoj ljevici još nije isprobala, a vrijednosne ankete i prosta matematika sugeriraju da bi mogla polučiti značajan uspjeh na izborima u većini zemalja. Radi se, dakle, o kombinaciji socijalno konzervativnih stavova i progresivnih ekonomskih politika. Ona se zasniva na uvriježenoj sociološkoj pretpostavci po kojoj su niže klase sklone konzervativnim društvenim vrijednostima, ali i ekonomskim politikama redistribucije, ako ne i onima radikalnijim. Ljevica bi trebala, glasi prijedlog koji sve izraženije cirkulira u raspravama, učiniti ideološki ustupak, zanemariti pitanja poput problema seksualnih manjina ili migracija, i usredotočiti se na navodno zaboravljena klasna pitanja. U tom bi slučaju, oklada glasi, radnici odmah počeli favorizirati ljevicu koja ih trenutno frustrira zbog inzistiranja na “buržoaskim devijacijama” poput takozvanih identitetskih politika.
Dosad nismo svjedočili konkretnom pokušaju elektoralne realizacije ove ideološke kombinacije, a prvi bi trebala predstavljati nova stranka Sahre Wagenknecht, karizmatične bivše članice njemačke Ljevice. Ova inače prilično popularna političarka u Njemačkoj figurira kao elaborirani primjer te političke oklade, premda postoje prilične sumnje u radikalnost njenih ekonomskih politika koje su često na tragu klasičnog njemačkog ordoliberalizma sa socijalnim primjesama. Za iscrpniji politički portret same Wagenknecht preporučamo tekst njemačkog sociologa Olivera Nachtweya. Članak je napisan i objavljen na njemačkom, ali uz pomoć Google translatea, pogotovo prijevoda na engleski, mogu se bez većih problema pohvatati argumentacijski konci. No, dok čekamo hoće li Wagenknecht uspjeti dokazati ono što je navodno sociološki i matematički očito, navedimo pet ključnih problema koji te očitosti ozbiljno dovode u pitanje.
Prvi problem lijevog prihvaćanja kombinacije socijalnog konzervativizma i ekonomskog progresivizma je načelne naravi. Naime, tom kombinacijom svjesno se žrtvuje dobrobit, ako ne i životi, značajnog dijela naših sugrađana druge boje kože ili seksualne orijentacije. Pored toga što se radi o moralno potpuno neprihvatljivom potezu kojim se doslovno žrtvuju segmenti populacije za izborni uspjeh, postavlja se i pitanje zašto bi ti “targetirani” birači glasali za ljevicu nakon tog poteza. Ako toliko ne podnose strance i seksualne manjine da zbog njih inače glasaju i protiv vlastitih materijalnih interesa, onda očito postoji dublji problem od sastavljanja pravog ideološkog recepta za njih. Prilično izglednijim se čini da će nastaviti glasati za opcije za koje su i dosad glasali.
Drugi problem te kombinacije predstavlja zapravo odustajanje od politike kao takve i pretvaranje političke stranke u marketinšku agenciju koja osluškuje tržište i s obzirom na dobivene rezultate pakira proizvod. Glasači se tretiraju kao ideološki formirane grupe ili individue koje nisu podložne političkom radu i oblikovanju već su, eto, njihovi stavovi spontani, a samim tim i prirodni i konačni. I na strankama je da se tim stavovima i vrijednostima prilagode, a ne da se prepuste nuđenju nekakvih “fikcionalnih” rješenja čemu je navodno ljevica pogotovo sklona. Međutim, nije problem ljevice u tome što ne poštuje “spontane” stavove radničke klase već u tome što ih često patronizira u nuđenju drukčijih stavova. A to nije baš najpametniji način političkog uvjeravanja.
Treći je problem vezan uz tumačenje uspjeha ekstremne desnice i takozvanih desnih populista. Ideološki recept koji ovdje pratimo zasniva se na neuvjerljivoj interpretaciji tog uspjeha. I nije potrebno tu neuvjerljivost dokazivati drukčijom interpretacijom već je dovoljno naglasiti da se barata krivim podacima i da su različite uspješne desne opcije itekako varirale u svojim ekonomskim politikama. Postoje i oni, poput Wildersa i Javiera Mileija, da spomenemo najsvježije primjere, koji se ističu krajnje protržišnim rješenjima, ali i oni koji zagovaraju takozvani šovinizam blagostanja, dakle, selektivnu socijalnu državu kojoj stranci neće imati pristup. Unatoč tome što je i načelno problematičan uvoz ideoloških recepata s desnice, primjeri pokazuju da taj jedan pouzdani recept ne postoji i da desnica uspjehe ostvaruje na račun različitih socijalno-ekonomskih kombinacija.
Četvrti i peti problem su vezani uz klasnu struktura društava i politike i samim tim su povezani. Recimo da se četvrti tiče horizontalne, a peti vertikalne dimenzije klasne strukture. U prvom smo problemu naveli da politička koncesija koju podrazumijeva ova preporučena ideološka kombinacija pretpostavlja i uspostavljanje socijalne hijerarhije u nižim klasama. Radnici druge boje kože i seksualne manjine su otpisani jer su njihovi “partikularni” problemi naprosto teret koji nas odvlači od važnih pitanja. Pored priznavanja ideološkog poraza, ova socijalna hijerarhija sa sobom vuče i brojne organizacijske probleme. Kako uspostaviti solidarnost unutar radničke klase ako postoje jasne hijerarhije? A kako se bez solidarnosti izboriti za napredne ekonomske politike? Samim time što ne pričamo više o drugim, identitetskim politikama?
Prilično naivno, rekli bi vam prvi kapitalisti koji su kroz povijest itekako znali iskorištavati međunacionalne i rodne razlike unutar radničke klase kako bi pridonosili podjelama i slabili sindikalni pokret. I tu dolazimo do petog problema. Očito, ova ideološka kombinacija je naprosto zaboravila najmoćnije koji diktiraju ritam ekonomije i politike, a to je kapitalistička klasa. A ako se oni zaborave ostaje dojam da će se ekonomske politike preokrenuti same od sebe, retoričkim uzmakom ljevice, i da njih neće nitko ništa pitati. Ili da će prihvatiti sve zahtjeve ako ih se pita na sljedeći način: dobar dan, mi smo nova ljevica, normalni, obični ljudi, više se ne bavimo identitetima i fikcijama, možete li nam povisiti plaće, a sebi poreze?
Tko tu živi u fikcionalnom svijetu, prosudite sami.