Slučaj prvi. Istaknuti član stranke koja je nedavno osvojila relativnu većinu na parlamentarnim izborima, respektiran i među političkom konkurencijom, našao se netom nakon izbora u korupcijskom skandalu. Zajedno sa suprugom i susjedom osnovao je tvrtku koja je ostvarila poslovnu suradnju s drugom tvrtkom koja je u vlasništvu renomiranog sveučilišta. Ta se sveučilišna tvrtka bavi generiranje prihoda od patenata koji su kreirani u znanstvenim istraživanjima na samom sveučilištu. Postoje opravdane sumnje da su član stranke i njegovi jataci tom poslovnom suradnjom u obliku svojevrsnog javno-privatnog partnerstva protupravno stekli dva milijuna eura.
Slučaj drugi. Ista država, ista stranka. Prije gotovo šest godina glasnogovornik stranke otuđio je iz stranačke blagajne 177 tisuća eura. Dio tog novca glasnogovornik je koristio i za kupovinu veće količine kokaina. I ne samo da je kupovao kokain, već mu je dostavljan na parkiralištu nacionalnog parlamenta. Nakon što je uhvaćen u nezakonitim radnjama, glasnogovornik je konzumaciju kokaina pravdao unutarstranačkom dinamikom. Konkretnije, optužio je predsjednika stranke za iracionalni pritisak kojeg je, navodno, mogao podnijeti samo konzumacijom kokaina.
Primjera iz iste stranke ima još, ali ova dva su dovoljna za ilustraciju političke kulture u samoj stranci, a i zemlji. Bilo tko oblikovan u našoj politički kulturi bi refleksno pomislio da je zemlja o kojoj pričamo smještena na istoku europskog kontinenta ili u nekoj ne-europskoj državi koja pati od manjka demokratskih standarda i korupcije koja priječi ekonomski napredak. Možda bi ga malo bunili sveučilišni patenti, ali ne previše. No, taj refleks ne bi izdržao test realnosti. Zemlja o kojoj je riječ je Nizozemska, a stranka posrijedi je Stranka za slobodu Geerta Wildersa.
Naravno, Nizozemska nije jedini primjer takozvane razvijene ekonomije i demokracije u kojoj se događaju korupcijski skandali koji bi žanrovski trebali pripadati europskom istoku. Na primjer, njemačku je političku javnost proteklih godina potreslo više skandala s lažiranjem radova i plagijatima političara koji su nastojali steći titule u visokom obrazovanju. No, unatoč tome u našoj političkoj kulturi prevladava stav da su takvi skandali boljke postsocijalističkih nerazvijenih demokracija i da su upravo ti skandali i afere glavni razlog ekonomske nerazvijenosti. Skandali i afere nisu tu samo da se otkriju, oni, naime, otkrivaju i sve o nama, njima tumačimo našu političku stvarnost. U redovitom slijedu afera koje oblikuju političku dinamiku u Hrvatskoj zadnjih je tjedana na repertoaru ona vezana uz profesore na Geodetskom fakultetu u Zagrebu i donekle je, barem prema renomeu aktera, slična ovoj nizozemskoj. Unatoč tome što postoje sličnosti između naših i afera u razvijenijim državama, naše se tumače kao razlog zašto nismo među razvijenijima.
Bilo bi prejednostavno samo uspostaviti nekakvu liniju jednakosti i utvrditi da afera svugdje ima i da nisu imune na geografske položaje i političku tradiciju. Iako bi i takva uspostava jednakosti već bila osvježenje u našoj rudimentarnoj političkoj epistemologiji. Eto i u nizozemskom slučaju se može primijetiti da protagonisti nisu članovi “ozbiljnih” partija koje su dugi niz godina na vlasti već članovi populističke stranke Geerta Wildersa. I nabrojiti druge slučajeve diljem Europe u kojima sudjeluju članovi ekstremno desnih stranaka. Iz toga bi se onda mogao izvući zaključak da je riječ o devijacijama koje odudaraju od političkog mainstreama u razvijenim zemljama.
I stvarno postoji obrazac i razlozi zašto se bizarniji skandali događaju među takozvanim populistima. Nizozemski politički ekonomist sa Sveučilišta u Leidenu Alexandre Alfonso je ponudio dva razloga. Ideologija tih partija zasnovana je na pretpostavci da su svi političari korumpirani i usmjereni protiv običnog naroda. Postupno se i sami populisti prilagode tom zakonu političke fizike i tako racionaliziraju svoje koruptivne rabote. Naprosto usvoje “lekciju” o političkom polju koje je strukturno lišeno povjerenja i prilagode mu svoje djelovanje. Također, recentna istraživanja pokazuju da su glasači ekstremne desnice skloniji “zažmiriti” na korupciju svojih favorita. Drugi razlog tiče se interne strukture tih stranaka. One su vrlo često zasnovane na karizmi vođe i lišene unutarnjih mehanizama kontrole i demokratske provjere. U takvom su kontekstu akteri “motiviraniji” da vrše sporne poslove i poteze.
Međutim, iz ove navodne devijacije ne proizlazi kod nas prevladavajući stav o neprevladivim civilizacijskim razlikama koje stoje iza stupnjeva korupcije. Pored toga što je korupcija prisutna i među etabliranim strankama na zapadu, same populističke stranke su proizvod tamošnje političke kulture. Ništa tu nije uvezeno. Naprotiv, te stranke svoje programe uglavnom i zasnivaju na zabrani “uvoza” stranih ljudi i kultura. I one su upravo proizvod navodno racionalnih, stručnih i demokratskih politika štednje koje su provodile etablirane stranke. Također, sam njihov antipolitički karakter i prokazivanje političkih elita kao korumpiranih svjedoči tome da više vjere u zapadnu političku kulturu imaju naši liberali koji oblikuju ovdašnje javno mnijenje nego ljudi koji pod politikama tih elita žive. I, istina, nije korupcija ista ovdje i u razvijenim zemljama zapadne europe. Ali ta razlika nije civilizacijska već potječe iz različitih političkih ekonomija i tako se treba objašnjavati. Čini se da bi za našu političku kulturu i pismenost bilo puno korisnije da mediji, barem neko vrijeme, prenose samo korupcijske afere iz zapadnih zemalja umjesto ovdašnjih.