Nesreća na zagrebačkom smetlištu ishod je dugogodišnje nebrige. Ali Možemo! snosi političku odgovornost, barem za smjer rješavanja problema. A taj smjer nije marketinško nadmudrivanje s političkom konkurencijom već uspostavljanje savezništva s radnicima u gradskim poduzećima koji bi njihove ključne programe trebali provesti. U suprotnom će im se dogoditi i veći odroni od ovog jakuševačkog.
Odroni, lavine, klizišta, urušavanja, podrhtavanja – pomalo geološki rječnik, na trenutke i seizmološki, u novije vrijeme je stalni jezični resurs iz kojeg se opremaju medijski članci o jednome našem poznatom smetlištu. Jasno, onome zagrebačkom, Jakuševcu. Već druga nesreća na tom objektu posljednjih tjedana, izazvana spomenutim pojavama, odnijela je tako prije nekoliko dana i ruku izvjesnoga radnika gradskog Holdinga. Čovjeka, inače, pred samim umirovljenjem. Najveći umjetni brijeg u Hrvatskoj više jednostavno ne može rasti, i kao da odbija daljnje gomilanje otpadaka ubrzane ove civilizacije te lokalne zajednice koja odavno ne zna baš najbolje što bi uopće s njim.
Oživjela gomila smeća djeluje ujedno poput nataložene loše političke savjesti u već arheološki raskošnim slojevima. Bilo je na Jakuševcu i eksplozija i požara, raznih afera koje su neriješene smjenjivale jedna drugu, izjalovljenih planova i vizija i misija. Najdalje dokle se stiglo jest uobičajena jadikovka o neizdrživom smradu u okolnim naseljima i zloguko proročanstvo sa skorim “napuljskim scenarijem”.
Zapelo na ključnom
No hrvatski glavni grad preuzela je u međuvremenu vlast lijevog centra, ili zeleno-lijevog, na čelu s grupacijom Možemo!. Njihov forte upravo je suvremeni odnos prema otpadu tj. njegovu zbrinjavanju, što se u dosadašnjem mandatu nove zagrebačke uprave, međutim, pokazalo možda i najtežim iskušenjem. Od prikupljanja otpada prije ikakvog deponija ili reciklažnog dvorišta, s (malo)građanskom opsesijom medija vrećicama za sortiranje u domaćinstvu, problem željenoga novog tretmana otpada prati možemovce uz dana u dan. Ipak, taj predmet razotkrio je neke realne slabosti generalno, u komunalnom pogledu, hvalevrijedno nastrojene i angažirane vlasti.
Od programa do realizacije, upravni tim gradonačelnika Tomislava Tomaševića suočio se s nebrojenim teškoćama za koje najvećim dijelom svakako treba prozvati prethodnu vladajuću garnituru. Zaostale birokratske i privatno-partnerske strukture ne urušavaju se same od sebe kao Jakuševac. To odlagalište, uostalom, servisira upravo privatna firma, a slična rješenja preuzeta su i u drugim segmentima istog sektora.
Da bi se naglavačke preokrenuo tako složen i glomazan sustav, uz navike stanovništva – da ne kažemo mentalitet – nesumnjivo je potreban čitav niz godina, ali i on mora početi uspješnom implementacijom bar nečega od programiranog. Vrećice zasad ne izgledaju kao taj slučaj, što ne znači da jednom neće biti. Namjesto kakvog uvjerljivijeg primjera bolje prakse, zbio se pak onaj sukob gradske uprave s radnicima Čistoće zimus. Ovaj put iznova se dobar komad problematike može također svesti na lošu komunikaciju s terenskim kadrom. Vlast je bila direktno s Jakuševca upozoravana da bi se mogla desiti baš takva nesreća kakva je onoga tamošnjeg radnika koštala ruke.
U traženju izlaza Možemu! definitivno neće pomoći nikakva snaga iz centra, lijevog ni desnog, kamoli s izraženije desnice. Prigovaraju im sad i DP i SDP, a HDZ i Most pomalo i orgazmički. Čitav se Hrvatski sabor proteklih dana vehementno uspizdio, kao nikad za 20 godina vladavine Milana Bandića čije račune – političke i financijske – sad otplaćuje i Možemo!, vijajući republičke im zastupnike s optužbom za kolaps lokalnog smetlišta.
U radnicima je spas
No dobro, superizbori su tik pred nama, i bit će toga u nastupajućim mjesecima sve više. Kao što bi kazali vodeći hrvatski portali, najgore dolazi. Možemu! bi utoliko najgore bilo, a i građanima Zagreba, da štetu nastavi pokušavati sanirati prvenstveno marketinški. Naročito onda kad evidentno mora preuzeti odgovornost za propuste koji se potencijalno kobno nadovezuju na bandićevsku toksičnu konstrukciju od grada i gradske uprave. Nije posrijedi samo nadmudrivanje s političko-stranačkom konkurencijom, nego i s internim partnerima koji bi zagrebačkoj zeleno-lijevoj vlasti, ako takva ustraje biti, morali biti na prvome mjestu.
Riječ je o radnicima, ponajprije onima Čistoće, potom i ostalim iz Holdinga, s čijim je sindikalnim predstavnicima uprava Grada Zagreba ovom prilikom ušla u indirektan sukob. Mjesta za nj nije bilo, jer nitko od njih nije krivotvorio indikativne operativne činjenice ni tražio okršaj. Nije to možemovska vlast mogla ni kad su joj opozicijski konkurenti zamjerili pasivnost, a ovo pogotovo ne.
Uz odlučnije i efikasnije korake u smjeru ostvarenja planiranog novog modela zbrinjavanja otpada, Možemu! na čelu Zagreba očajnički treba izgradnja kvalitetnijih relacija s vlastitim radništvom. Odronit će im se u protivnom nešto puno veće i smrdljivije od Jakuševečkog brega. Ako im radnici i njihovi sindikalci sistematično ukazuju na probleme u Čistoći pod ravnanjem Davora Vića, upozorenja se ne smiju otklanjati s izlikom da radi o rovarenju opozicijskih ili zatečenih struja. S tim da nema dvojbe oko pitanja jesu li takvi utjecaji u gradskim poduzećima općenito prisutni. Jesu, dakle, ali ne mogu oni biti alibi za svaki očit neuspjeh same vlasti.
U borbi za primjereniji tehnološki, upravno-organizacijski i politički okvir Grada Zagreba, sami zaposlenici gradske uprave i njezinih poduzeća moraju postati glavni saveznici Možema!. Što prije stranačko čelništvo to prepozna i usvoji, manje će se mučiti s oživljavanjem svojih komunalnih projekcija. U jednu ruku, to jest iznimno naporan i delikatan posao, ali nema valjanijeg izbora. Druga je već olako žrtvovana.