Iako odavno znamo da je “zamišljena zajednica”, nacija ne gubi na snazi kao druga priroda i političko nulto pismo. Zašto je nacija toliko ukorijenjena iako je riječ o relativno nedavnoj političkoj inovaciji? I zašto u svemu tome značajnu ulogu igra politička emocionalnost?
Ako ne nužno najpoznatija, onda sigurno najefektnija definicija nacije stigla nam je iz pera Benedicta Andersona: nacija je zamišljena zajednica. Kao što to često biva s efektnim parolama, formulama i definicijama, zamjerke se brzo pronađu. Međutim, Anderson svoju definiciju nije objavio u formi tvita već istoimene knjige. U njoj saznajemo da proces zamišljanja nije pokušaj stvaranja specifičnog svijeta “iz glave” već politički proces koji ovisi o materijalnim i tehnološkim okolnostima. A naciju moramo zamišljati jer većinu pripadnika nacije naprosto ne poznajemo i nemamo dokaza da su “isti” kao i mi. Iako se, dakle, nacija nužno zamišlja, to ne znači da nije realna.
Ključan moment u tehnološkom napretku koji je pridonio učinkovitijem zamišljanju nacije je izum tiska. Cirkulacija knjiga, štampe i mapa i samim time nastanak javne sfere, olakšali su mnogima zamišljanje i prepoznavanje budućih sunarodnjaka. Kako bi to zamišljanje teklo još elegantnije uvodio se standardni jezik i granao se školski sustav. I odjednom su se, na primjer, dječak s Visa i djevojčica iz Međimurja, mogli zamisliti kao pripadnici iste zajednice. Kao što se da naslutiti, taj proces nije bio prirodan. Nisu zameci nacija čekali tehnološki napredak da bi se realizirali. Netko je sve to trebao organizirati: ideološki i logistički. Ključnu ulogu su u tom procesu imali i povjesničari. Pored toga što su ljudi počeli obitavati u zajedničkim javnim sferama koje su stvarali mediji i na mapama uočavali granice svojih domovina, netko ih je trebao uvjeriti da je tako zapravo oduvijek bilo, samo im nitko dosad nije stigao reći. Stoga ne čudi da je historiografija kao disciplina nastala paralelno s nacionalizmom početkom 19. stoljeća kao njegova svojevrsna pomoćna znanost. Netko je naprosto trebao “izmisliti tradiciju”, kako bi rekao drugi veliki teoretičar i povjesničar nacionalizma Eric Hobsbawm. Netko je morao sve te šture arheološke tragove i krnje zapise pretvoriti u zajednički narativ koji u našem slučaju počinje u stoljeću sedmom.
Nulto pismo politike
Unatoč tome što su zamišljene i političkom voljom oblikovane, nacije se doimaju kao druga priroda, kao nešto što je oduvijek tu, kao tekućina u koju uronimo rođenjem, kao nulto pismo politike. Čemu duguju svoj uspjeh? Zašto je ta politička inovacija izdržala i obećanja komunista o njenoj skoroj izlišnosti i globalističke teorije o trijumfu tržišta koji će je svesti na folklor? U ovom ćemo kratkom osvrtu pokušati ponuditi neke odgovore ili barem smjerove njihova traženja. Za početak, zamišljanje nikad ne staje, potreban je stalan apdejt. Pa tako recimo i u sasvim trivijalnim stvarima kao što su okusi čipsa. Postoje kompanije koje se bave razvijanjem različitih okusa za različita nacionalna tržišta za same proizvođače čipsa. Rade se ispitivanja, analize tržišta, uzima u obzir “tradicija” prehrane na pojedinim područjima, migracijski trendovi koji te “tradicije” mijenjaju, nekad se pogodi, nekad se promaši. Dakle, postoji cijeli industrijski kompleks koji zamišlja koje okuse čipsa bi pojedina nacija “trebala” preferirati.
Pored intriga suvremenih tržišnih niša, postoje i dublji povijesni faktori koji su nacije i nacionalizam učinili ne samo otpornim na političko-ekonomske izazove već i daleko najpopularnijim oblikom političke identifikacije. Za početak, valja istaknuti da su nacionalizmi većinom ishodišni bili demokratski pokreti. Zahtijevali su ukidanje monarhija i uvođenje (ograničenih) jednakih prava građana. Naravno, sam koncept nacije, makar i onaj najinkluzivniji, političke nacije, naslijeđen iz Francuske revolucije, pretpostavlja da netko mora biti izuzet, da nekome to pravo mora biti uskraćeno jer u suprotnom različitih nacija ne bi ni bilo. Bez obzira na presudnu ulogu socijalističkog i radničkog pokreta u stjecanju danas gotovo pa podrazumijevajućih demokratskih i građanskih prava, ona su ostvarena u okvirima nacionalnih država. I smatraju se njihovim integralnim dijelom.
S obzirom na djelomično podudaranje nastanka kapitalizma i nacija nerijetko su se pojavljivale različite teorije o njihovoj međuuvjetovanosti. Kapitalistički razvitak je tako stvorio tehnološke preduvjete za zamišljanje i nastanak nacija, a nacionalne države su bile savršen alat kapitalu za discipliniranje, školovanje i oblikovanje radne snage. Te teorije uglavnom pate od povišenog stupnja funkcionalizma i manjka pozornosti za povijesne kompleksnosti. Svi nabrojani aspekti imali su svoju ulogu u razvoju kapitalizma i nacija i nacionalnih država, ali bilo bi isuviše ambiciozno sklopiti ih u nekakav teleološki narativ. Međutim, postoji jedan aspekt koji pridonosi identifikaciji u ekonomskoj dimenziji. To je vidljivo i kroz političku povijest protekcionizma koji se nakon desetljeća tabuiziranja opet javlja kao realistična opcija, ali i kroz samu činjenicu da kapitalizam počiva na konkurenciji i da nacionalne ekonomije preuzimaju oblik konkurenata i tako vežu različite klase u navodne, ali istovremeno do određenog stupnja itekako realne, zajedničke interese.
Emocionalna dostupnost
Pored snažne institucionalne i ekonomske uloge, nacija itekako važnu ulogu ima u registru političke emocionalnosti. I tim ćemo se registrom ponajviše pozabaviti jer nam se čini da upravo u suvremenom društveno-političkom kontekstu igra presudnu ulogu. Možemo izdvojiti barem četiri dimenzije političke emocionalnosti koje vežemo uz naciju i nacionalizam. Između njih postoje preklapanja, ali svaka ima dovoljno “snage” da se sagleda izolirano. Prva se dimenzija tiče religioznog potencijala nacije. Naime, formiranjem nacionalističkih pokreta i nacionalnih država slabio je utjecaj religija na živote ljudi. I dalje su se mnogi deklarirali kao vjernici, a u brojnim nacionalnim pokretima, na primjer na našim prostorima, religija je bila ključna sastavnica nacionalizma i politička razdjelnica. Ali religija, za razliku od prednacionalnih vremena, nije više organizirala smisao života. Tu je ulogu preuzela nacija, pritom ponekad preuzimajući i konkretne religijske elemente. Nacija je ono što grije dušu i daje smisao.
Druga se dimenzija tiče sjećanja. Naime, nacionalne države nisu se mogle uspostaviti bez nasilja. Neke je populacije trebalo nasilno spojiti, a neke još nasilnije odvojiti: ratovi, genocidi, etnička čišćenja i premještanja stanovništva alati su oblikovanja nacija. Na istim su područjima živjeli ljudi različitih etničkih skupina, religijskih predznaka i političkih uvjerenja. Nekako je trebalo stvoriti homogeno područje za koje se pretpostavlja da na njega određena nacija ima povijesno pravo. Ti su procesi, naravno, donosili heroje i žrtve. I svi ti ratovi i bitke koji su služili da naciju pretvore iz zamišljene u prirodnu zajednicu, ostali su duboko upisani u emocionalnom sjećanju onih koji su u njima izgubili bliske članove obitelji i prijatelje. Iz toga se razvila emocionalna spona koja naciju veže još čvršće.
Treća je pak dimenzija vezana uz političku participaciju. Kao što znamo, ona demokratska, uglavnom je ograničena na izborne cikluse, a u ekonomskoj sferi života gotovo je pa potpuno suspendirana. Takav presjek stanja često izaziva pitanja koja glase otprilike ovako: zašto ljudi više ne prosvjeduju već se umjesto toga prepuštaju nacionalističkim ritualima? Odgovor se u određenoj mjeri krije u tome što ti rituali nude oblike emocionalne političke participacije. Za razliku od komplicirane demokratske procedure, nacionalna identifikacija nudi transparentnost. Postoje momenti, poput nacionalnog praznika ili utakmice reprezentacije, u kojima smo svi isti bez obzira na političku moć i ekonomsku pozadinu.
Četvrta se nadovezuje na treću i obitava u sferi utjehe. Prednost nacije u odnosu na konkurentske modele političke identifikacije nalazi se u tome da je – poslužimo se suvremenim ljubavnim metajezikom – uvijek emocionalno dostupna. Ta prednost pogotovo vrijedi u periodu neoliberalizma u kojem su drukčiji oblici kolektivnog organiziranja, pogotovo oni na klasnoj osnovi, ograničeni pa i manje-više zabranjeni na različite načine. Nacija u kontekstu atomiziranog društva i prevladavajuće tržišne ontologije koja svijet čini teško racionalno savladivim nudi utjehu. Nacija nudi mjesto zaštite od hireva kapitalističkog tržišta, mjesto na kojem druge prepoznajemo kao svoje.
Sve nabrojane dimenzije političke emocionalnosti i ostali elementi opstojnosti nacija i nacionalnih država čine političke zadatke namijenjene ljevici izrazito teškima. Među te zadatke ne spada izmišljanje atraktivnije političke emocionalnosti već formuliranje konkretnih politika koje naciju kao oblik utjehe čini izlišnom. S tim da se politička emocionalnost ne smije zanemariti.