Većina uginulih ljubimaca završava u kafilerijama iz kojih izlaze kao koštano ili jetreno brašno, ali u Zagrebu i Rijeci moguće je kremirane ostatke odložiti na posebnim grobljima. U Rijeci se do 2004. životinje moglo i pokopati na jednom od najstarijih europskih groblja kućnih ljubimaca. Dora Levačić donosi reportažu o posjetiteljima riječkog “pasjeg groblja” na Kozali.
Dok se vozim riječkim gradskim autobusom na liniji 4, slušam Pet Sematary od Ramonesa i prisjećam se istoimenog horor filma iz 1989. snimljenog prema knjizi Stephena Kinga. U pjesmi, filmu i knjizi groblje ljubimaca je stravično mjesto s kojeg se ukopani vraćaju kao uskrsnuti krvožedni demoni, a King je rekao da ga je taj roman i samog najviše prestrašio od svih koje je napisao. Izlazim nekoliko stanica nakon gradskog groblja Kozala i nalazim ulicu Lukovići u kojoj se s desne strane nalaze luksuzne vile, a s lijeve strane zelena površina iza koje u daljini bljeska more.
Nasred ulice Google maps kaže da sam došla do cilja. Pogledam dolje preko zidića i vidim malo groblje omeđeno kamenim zidovima i drvećem. Grobovi na laganoj nizbrdici okrenuti su mi leđima, prema moru, i već se odavde vidi da su od nekih ostali samo kameni okviri, ali na brojnima su ostavljeni lampaši i cvijeće. Nad grobljem se s druge strane ulice nadvija ogromno zdanje u stilu imperijalnog sanatorija sa sakralnim elementima: kula s bočne strane, fasada boje breskve, crna željezna kapija sa šiljcima, a na krovu betonski anđeo koji nešto nagovješta puhanjem u trubu.
Prirodno groblje
Spuštam se do ulaza u groblje i prolazim kraj praznog, nedavno uređenog psećeg parka. S desne strane nalazi se noviji dio groblja s betonskom nišom predviđenom za odlaganje urni s pepelom kremiranih ljubimaca. S lijeve strane je ono zbog čega sam ovdje: groblje kućnih ljubimaca koje je navodno nastalo oko 1903. ili 1904. godine, iako prvi očuvani pisani tragovi o ukopima potječu iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Smatra se da su groblje izgradili lovci koji su tamo pokapali svoje lovačke pse. Na groblju su se pokapali uglavnom psi i mačke, ali prema slikama i natpisima na grobovima vidi se da je bilo i zečeva i ptica.
Većina starijih grobova je kamena, samo s uklesanim natpisom poput “Naš dobri Đoni”, bez dodatnih detalja, a neki imaju i mramorne ploče s imenima i slikama ljubimaca. Stariji grobovi nalaze se uz gornji rub parcele, pored zida prekrivenog bršljanom. Na nekima su natpisi novi, na nekima su jedva vidljivi, a ima ih i na njemačkom i talijanskom: “Naš voljeni dobri Niki”, “Al nosto caro Puffi. I tuoi padroni”, “Ostat ćeš zauvijek s nama, najdraži naš voljeni zeko Kiki (1993-1997), Obitelji Ramini”, “Lordi, bio si nam tako drag, ostala nam je samo bol, tugujemo za tobom vječno”, “Gioia – Ti ho voluto tanto bene”, “Naš nezaboravni Wisky”, “Voljeni mačak Miško. Hvala ti za deset godina provedenih sa tobom, tvoji najmiliji”, “Aiki – Hvala ti zlato moje za 13 godina odanosti i ljubavi”, “Draga moja Loni, voljela si i bila voljena, Ostala si zauvijek u mojim mislima, tvoja Nena”.
Na groblje stiže čovjek s lopatom i vrećicama u ruci, ali ubrzo saznajem da nije došao nikoga pokopati, nego uništiti gnijezdo osa blizu groba svog pokojnog mopsa Rokija koji ga je napustio davne 1995. “Dok ja živim, ja ću se njemu odazivati, on je bio moj ljubimac”, govori anonimni gospodin nakon što mi je pokazao ubode od osa po rukama i upozorio me na osinjak. Gospodin na groblje dolazi jednom mjesečno, kao i na obljetnicu Rokijeve smrti i na dan Svih svetih: “Ja ne znam hoće li moja djeca meni toliko dolaziti koliko ja njemu, ali kažem, on je to zaslužio. Meni je on bio jako drag. Meni jako smeta kad netko kaže ‘krepao je pas, nije to ništa, ajde’, jer nije tako, pas je sa mnom u krevetu, u boravku, igra se, spava, isto kao dijete, evo da ne kažem član obitelji, ja na to tako gledam.” Na pitanje je li nakon Rokija imao drugih ljubimaca, kaže: “Ni govora. Meni je to bolno. Vi imate psa? Imate. Joj, neću vam ništa reći…”
Rokijev grob pun je upaljenih lampaša, crvenih ruža i drugog vrsta cvijeća, a na vrhu male mramorne ploče s Rokijevom slikom netko je odložio dva pseća keksića u obliku kosti. Gopodin kaže da nije on, mora da su njegova djeca ovih dana posjetila Rokija, ili je to bio vlasnik susjednog groba. Gospodin je zadovoljan održavanjem groblja, koje odlukom grada Rijeke od 2021. održavaju djelatnici Komunalnog društva KD Kozala. Kaže da je riječko groblje kućnih ljubimaca, koje je jedno od najstarijih u Europi uz pariško i londonsko, “prirodno”, i to je ono što mu se najviše sviđa: “Ja sam bio u Parizu, što je ono? Tamo nijedne kosti nema, nijednog čovjeka nema zakopanog, to su brojevi! A ovdje netko počiva. Sad otkopaj bilo koji ovaj grobić, naći ćeš makar jednu kost.”
Ljubimci su užasna stvar
Umjesto da se pokušam uvjeriti u to, odlazim do groba pudlice Piki koja dijeli godinu smrti s Rokijem. Kod njenog groba su gospođa Lolita i njena kći Vita koja mete lišće s groba. Lolita mi kaže: “Vjerujte mi da je to teško makar je toliko godina prošlo. Sad nam je uginula i maca nakon dvadeset godina, a nismo je imali gdje pokopati. Baš si sad razmišljam da ćemo staviti njenu sličicu ovdje pored Piki, iako neće biti tu.” Veterinar joj nakon eutanazije nije dao tijelo mačke jer je od 2004. godine Zakonom o veterinarstvu zabranjeno pokapanje kućnih ljubimaca u zemlju, osim u iznimnim slučajevima uz odobrenje veterinarskog inspektora. Od tada su i ukopi na riječkom groblju ljubimaca zabranjeni, a brigu o groblju od Veterinarske stanice Rijeka preuzeo je Grad Rijeka. Tadašnji gradonačelnik Vojko Obersnel, čiji pas je navodno također ovdje pokopan, izjavio je da groblje želi predstaviti kao riječku atrakciju jer je malo takvih groblja u Europi, pa je povijesni dio groblja kućnih ljubimaca očuvan kao Spomen groblje.
Pored riječkog, postoji i zagrebačko groblje za ljubimce Spomengaj, gdje se organiziraju čak i ispraćaji. Vlasnici koji žele sahraniti svoje ljubimce imaju mogućnost kremacije posmrtnih ostataka, a osim u Spomengaju, urne se mogu položiti i u grobno mjesto u novom dijelu riječkog groblja ljubimaca. Mjesto za urnu daje se u zakup na jednu, dvije ili pet godina, u riječkom slučaju po godišnjoj cijeni od 400 do 600kn (53 od 80 eura), nakon čega se ugovor može produžiti. Međutim, uginuli ljubimci uglavnom završavaju drugačije: većina vlasnika prepušta njihova tijela veterinarima koji ih odvoze u kafilerije, svojevrsne grupne spalionice, poznate i kao živodernice ili šinteraji. Tako preminuli ljubimci završavaju kao koštano, jetreno, mesno i krvno brašno te se koriste kao biogorivo, a spaljuju se zajedno s otpadom iz klaonica.
Ostavljam Lolitu i Vitu da uređuju Pikin grob i prilazim gospodinu koji stoji kod jednog groba zamišljen, s rukama prekriženima na leđima. Priča mi o svojim pokojnim psima: zlatna retriverica je poginula mlada, kad je u šetnji na nju naletio auto koji je po kvartu vozio sto na sat i slomio joj kičmu. “Više nakon toga nismo htjeli imati psa jer je to…”, govori i glas mu pukne. Oboma su nam se oči zacaklile, pa ga pokušavam zapričati i kažem da sam vidjela da je ranije stajao i kod drugog groba. Priča mi da je to grob erdel terijera kojeg je imao prije retriverice. Ta je priča sretnija: “Erdel je uvijek išao sto metara ispred mene kad smo bili u šumi, taj je bio razbijač. Ti lovački psi su nešto sasvim drugo, glava na podu, bježe ispred tebe. Kako neke livade nisu bile pokošene, ona bi skakala u zrak i tražila gdje je srna, mene bi smijeh uhvatio. I onda bi mi zbrisala, ali sam znao da će se vratiti uvijek kući. Jedno dvadeset minuta bi ju pozivao, a ona bi došla prije mene kući i onda bi samo stavila uši dolje, znala je da je skrivila nešto, ali nagon je bio jači”, govori mi gospodin koji se odlučio predstaviti inicijalima M.Č, pa dodaje: “Ljubimci su užasna stvar, znate – postanu ti član obitelji”.
Groblje, a ne opera!
Osim vlasnika ljubimaca, susrećem i jednu lokalnu obitelj koja je došla na groblje na izlet radi djece. Nakon toga dijelim cigaretu s karizmatičnim Dorđem, poznatijim pod nadimkom Rule. Rule kaže da su cigarete za njega dio razloga zbog kojeg nakon smrti drugog psa nije nabavio još jednog: “To je mene ubilo, što smo ju morali ići uspavati, ova je točno znala da je vodimo na uspavljivanje, imala je dvanaest i nešto godina. Meni žena stalno govori ‘uzmi psa, uzmi psa, uzmi psa’, ali ne. Neću, ja imam godina koliko imam, ali imao sam dva infarkta, ne bih smio pušiti, jedva sam ostao živ. Ali uopće se ne sekiram, ja kažem dok ide ide, ja tako gledam na život, ti nikad ne znaš šta će se tebi dogodit. Pa onda pušim dalje.”
Rule je imao “dvije pseće cure” i kaže da su bile dobri ljubimci. Onoj zadnjoj nije bilo spasa pa su njene zadnje dane Rule i njegova žena provodili uz nju: “Bila je bolesna, molili smo boga da ugine prirodnim putem, ma kakvi. Ja tada nisam radio, a žena je znala uzeti i bolovanje, nismo je ostavljali nikako samu do zadnjeg trenutka, ništa nije radila u kući, nosio bih ju vani da se popiški i obavi sve šta treba. Na Staru godinu sam je morao dati uspavati, morao sam ići raditi, bili smo u takvoj situaciji, bio sam dugo bez posla nažalost.” Nakon toga mi priča o tome kako je tužio poslodavca zbog neisplate plaće, u čemu je uspio, ali zbog toga dugo nije mogao naći posao, pa poentira: “Ljudi ti naprave zlo a uopće ih nije briga, životinje su čudo.”
Slušajući ove iskaze žalovanja koja traju desetljećima postaje mi jasno zašto je pseći park na ulazu groblja prazan. Ali ubrzo upoznajem Ivanku i Milenu, tetu i nećakinju, koje spominju desetak pasa i mačaka koje su pokopale, ali nikad nisu posustale u udomljavanju novih, koji im se često sami pojavljuju na vratima. Ipak, Ivanka najviše pamti prvog ljubimca: “Meni je Riki bio prvi pas u životu, ja nikad dotada nisam imala psa. Kad je on uginuo, ja sam mislila da ću umrijeti za njim. Mene je boljelo cijelo tijelo, jel vjerujete, psihički naravno to bude teško, ali mene je tijelo boljelo za njim”, kaže Ivanka, a nećakinja joj odgovara: “Ma ti si drugačiji sentiment, više se vežeš”. Malo obilazimo groblje i pokazuju mi s kim se sve Riki družio od pokopanih pasa. Ivanka zna tko je od vlasnika živ a tko više nije, tko je preselio iz Rijeke pa ne održava grob, a ima i zanimljivu priču o tome kako joj je jedan poznanik s groblja prepisao svoje grobno mjesto kad je odselio u Slavoniju, kamo je prenio ostatke svog psa.
Pitam ih za ono zdanje iznad groblja s anđelom na vrhu, pa mi objašnjavaju da su vlasnici te kuće prije trinaest godina pokušali uništiti groblje jer im je narušavalo pogled, nakon čega su riječki ljubitelji životinja, povezani preko raznih udruga, organizirali peticiju i prosvjedovali za to da groblje ostane tamo gdje je bilo i sto godina prije toga. “Tu je već bio i bager, ali svi su izašli, pravi bunt je bio, tako da je to zaustavljeno. To je bilo, mislim, 1999. ili 2000., kad su vlasnici tek izgradili kuću. Bio je o tome i članak tada u Novom listu”, kaže mi gospođa Lolita. Toga se sjeća i Ivanka: “Vidite ova kuća tu gore, oni su htjeli da se ovo potaraca, svašta je tu bilo, ali ipak se zaustavilo. Oni imaju jako puno novaca pa im smeta, znate. Bilo je to u novinama”, kaže Ivanka. Milena se nadovezuje pričom o tome kako je njezina baka, kad ju je prvi put iz sela u Dalmatinskoj zagori došla posjetiti u Rijeku, vidjela tu glomaznu kuću pa pitala: “A kakva je ovo opera tu?”, na što se sve tri smijemo. “Riki moj, bok, pusa”, kaže Ivanka i šalje zračnu pusicu prema Rikijevom grobu prije nego se pozdravimo.
Prisjećam se još jedne filmske obrade teme groblja kućnih ljubimaca, dokumentarca “Gates of Heaven” Errola Morrissa, zbog kojeg je Werner Herzog pojeo svoju cipelu i tako održao obećanje da će to napraviti ako taj film ugleda svjetlo dana. Morrisu su u fokusu bile osebujne ličnosti posjetitelja i vlasnika groblja, ali u “Gates of Heaven” i samo groblje kućnih ljubimaca prikazano je kao krajnje bizarno mjesto. Nakon posjeta riječkom groblju i razgovora s vlasnicima ukopanih životinja, čini mi se da su živodernice i bogataši koji bagerom žele preorati staro groblje oni koji pripadaju u horore i dokumentarce o bizarnom. Simpatični ljudi koje sam upoznala na groblju, kao i natpisi i sličice na grobovima, zaslužuju biti dijelom nekog puno ljepšeg žanra.