Odnos lokalne i nacionalne politike u Hrvatskoj je, barem dva desetljeća unazad, jasno definiran. Dok na nacionalnoj razini značajnu ulogu imaju takozvane ideološke teme, na lokalnoj se prvenstveno cijene pitanja koja navodno nisu ideološki obojena. Lokalnoj se politici zapravo odriče politika i često ju se izjednačava sa zdravim razumom i elementarnim moralom: svi znamo što su najpametnije komunalne odluke, a samo nečiji stranački interesi sprječavaju njihovu realizaciju. Na osnovi takve podjele u spomenutom smo periodu svjedočili nizu prevrata na lokalnoj razini i smjenama dugotrajnih, mahom HDZ-ovih, načelnika i gradonačelnika.
Uspjesi su često motivirali aktere i na nacionalni iskorak. Smatrali su da isti recept mogu ponuditi i na nacionalnoj razini. Sadržaj tog recepta je u većini slučajeva bio anti-korupcijski. I znao je polučiti zapaženije rezultate. Dobili bi se neki saborski mandati, ali vrlo brzo bi se pokazalo da takav reducirani sadržaj nije održiv i da je neka vrsta ideološkog premaza nužna za politički opstanak i vidljivost. Unatoč kasnijim “izdajama” ishodišnih načela, takvi su epilozi samo učvrstili žanrovsku podjelu između nacionalne i lokalne politike. Niža razina kao inspiraciju može ponuditi samo tehnokraciju s ljudskim licem, licem koje znamo iz dućana ili iz kafića. Samo anti-politički zdrav razum.
No, jedna prošlotjedna vijest, barem sudeći po reakcijama zagrebačke štampe, nagrizla je standardnu žanrovsku podjelu. Naime, iz Grada Makarske su objavili da je Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine odobrilo izmjene Prostornog plana grada Makarske i da će se izmjene naći na dnevnom redu sjednice Gradskog vijeće predviđene za 22. prosinca. Prema novom planu u Makarskoj će biti zabranjena daljnja izgradnja višestambenih zgrada i etažiranje aparthotela. U pozadini samog plana stoji studija izrađena u suradnji s Institutom za turizam i njime se želi riješiti gorući problem grada koji je postao simbol preizgrađenosti na našoj obali. Studija kaže da više od polovice stanova u Makarskoj nije stalno naseljeno i namijenjeno je iznajmljivanju, često ilegalnom, za vrijeme turističke sezone. Istovremeno si zbog cijene kvadrata mladi ne mogu priuštiti rješavanje stambenog pitanja i primorani su na iseljavanje.
Reakcije na plan zasad su mahom pozitivne. Gotovo svi su složni da je nužno zaustavljanje “betonizacije” i “apartmanizacije” obale i Makarska se ističe kao “revolucionarni primjer” koji bi trebali slijediti svi gradovi koji se bore s istim problemom. Međutim, teško je uočiti politički obrazac po kojem bi se primjer širio izuzev puke inspiracije. Za početak, u Makarskoj je na vlasti SDP, ali ista stranka je na vlasti i u Rijeci, a tamošnji gradonačelnik proteklih tjedana funkcionira kao glasnogovornik poduzetnika Damira Miškovića i njegovih nekretninskih planova na Kantridi. Tako da nije baš za očekivati nekakvu koherentnu stranačku politiku koja bi koordinirala djelovanje umjesto da ovisi o specifičnim lokalnim kontekstima.
Pored stranačko-organizacijskog postoji još jedan, čak i dublji problem, kad je posrijedi pitanje “betonizacije” i “apartmanizacije”. Premda nije nigdje eksplicirano, više je nego očito – po tonalitetu i izboru ključnih riječi – da su mahom pozitivne reakcije na odluku makarskih vlasti više estetske nego političke prirode. Više su to reakcije prosvijećenih turista kojima ružna arhitektura i urbanistički kaos ometaju uživanje u pogledu nego solidarnih građana. Reakcije estetski obrazovanih cjenitelja okoliša kojima su nezajažljivi financijski apetiti domoradaca, manjak estetskog ukusa i manira uglađenih poduzetnika naprosto uništavali kulisu na koju imaju pravo. Sada je napokon, doduše kasno, ali svejedno, donesena razumna i građanska odluka koja će zaustaviti taj kobni proces.
Zašto ne bismo naprosto prihvatili tu podršku makar bila spornih motiva? Čemu može naštetiti? Postoje barem dva razloga zašto je politički opasna. Sasvim je izvjesno ćemo svjedočiti snažnoj reakciji onih koji su ovom makarskom odlukom financijski pogođeni. Kao i onih koji će je nastojati prevenirati u drugim mjestima. A to su preiskusni igrači da u ovoj podršci ne prepoznaju elitizam i privilegiju onih koji od turizma ne moraju živjeti. Prokazivajući njihove motive pokušat će pridobiti na svoju stranu sve one koji od turizma žive i kojima estetika – shvaćena kao užitak, a ne element svakodnevog komfora – nije prioritet. Naprosto se nema od čega drugog živjeti. Zato bi implicitno inzistiranje na estetici moglo dopustiti interpretaciju po kojoj se ovdje radi o svojevrsnom referendumu o turizmu i retoriku o zabrani rada onima koji “samo hoće da rade”. Kao da je jedina alternativa urbanistički kaos ili prazne plaže i siromaštvo.
Drugi razlog tiče se utjecaja ove odluke na opću društveno-političku klimu. Odluka ovakvog tipa je po definiciji demokratska kontrola nad tržišnom ekonomijom. Sinonim za tu demokratsku kontrolu jest ideološki proskribirano planiranje. Ako promjenu plana u Makarskoj smjestimo u sferu zaštite estetske vizure ostajemo bez prostora za političku legitimaciju demokratske kontrole, a time i za širenje tih primjera dalje. Ne samo unutar turizma i urbanizma, već i u ostalim privrednim sektorima. A ako ne uspijemo legitimirati te političke alate ne možemo se nadati nikakvoj značajnijoj promjeni.