Kad je krajem studenog obznanjeno da na snagu stupa primirje u Gazi, mnogi stanovnici iskoristili su tih par dana da pohrle moru, od kojeg su prisilno udaljeni u posljednja dva i pol mjeseca. Zona koja je 1995. pripala Palestini kroz godine se postepeno smanjivala, a izraelska mornarica od tada patrolira uz obalu, redovito pucajući na palestinske ribare. Palestinci su se nastavili vraćati moru i nakon napada na Gazu u kojima su ginula i djeca. Piše Ivana Perić.
“Ima djevojka na obali mora / I djevojka ima obitelj / I obitelj ima kuću / A kuća ima dva prozora i vrata / A na moru ima ratni brod koji igra igru / Cilja one koji se imaju šetati obalom”, piše u pjesmi “Djevojka / Vrisak” palestinski pjesnik Mahmud Darviš.
Šum mora u njegovim se pjesmama stapa s artiljerijom tenkova, ratnih aviona i brodova. U posljednjih dva i pol mjeseca izraelskog ratovanja u Gazi ubijeno je najmanje 20 tisuća ljudi, a među onima koji (zasad) ostaju živi redovno se oplakuje i gubitak mora, jer mu brojni stanovnici i stanovnice Gaze više nemaju pristup. Na Instagramu se masovno dijele fotografije Refah El Batniji, slikarice koja je godinama na toj društvenoj mreži bilježila svakodnevnicu na obalama Gaze.
Na njenim su fotografijama drveni brodovi koji čekaju na pituranje, ribari koji raspleću istrošene mreže, konji koji kaskaju po žalu, plastične katrige koje izjutra čekaju prve posjetitelje plaže, prugasti suncobrani izvrnuti na vjetru, tacne na koje su položene čaše za čaj i buketi mente, dječaci koji prodaju žarko crvene lubenice i ružičastu šećernu vatu, konop okićen šarenim zastavicama i galebovi u letu, grafit “ljubav na prvi pogled i ljubav zauvijek” ispisan na stijenama uz more, bijele i smeđe glave magaraca koji vuku karove pune kašeta s povrćem, djevojke koje se grle dok leže u plićaku. Zadnju je morsku fotografiju El Batniji objavila 25. septembra.
Sve manja zona
Od mora je sada prisilno udaljena, ali okupacijsko posezanje za plavetnilom koje život znači u Gazi nije novost, iako je dosad možda najosjetnije. Godine 1995., prema Privremenom sporazumu iz Osla II, Palestini je pripala zona od 20 nautičkih milja (37 kilometara) za gospodarske aktivnosti, uključujući ribolov, kao i rekreaciju uz obalu. S vremenom je ta zona značajno smanjena: 2002. na 12 nautičkih milja (22 kilometara), pa 2006. na šest milja (11 kilometara), pa 2009. na tri milje (5,5 kilometara). Brodovi izraelske mornarice u posljednjem su desetljeću patrolirali od jedne do tri nautičke milje od obale Gaze, često pucajući na palestinske ribare koji su se usudili ići dalje od nametnutih granica. I ovoga je ljeta više od dvjesto ribara prosvjedovalo u luci u Gazi zbog neprestanih izraelskih napada na njihove brodice. Više je ribara uhićeno, a njihove brodice i oprema za pecanje su zaplijenjeni. Zakarija Bakr iz Sindikata ribara upozorio je tada da su ribari stalno izloženi maltretiranju i zastrašivanju, a ljudi u Gazi sve gladniji.
Godine 2013., za jednu od epizoda dokumentarnog serijala “Parts Unknown”, Anthony Bourdain je posjetio Gazu uz vodstvo Lejle El Hadad, kuharice i koautorice knjige “Kuhinja Gaze: Palestinsko kulinarsko putovanje”. U toj epizodi Bourdain i El Hadad šetaju obalama Gaze, a El Hadad mu priča kako je jedna od posljedica blokade u brojkama sve manji i kvalitetom sve oskudniji ulov ribe.
Važan element izraelskog gušenja života Palestinaca na moru bilo je i ograničavanje pristupa podmorskim resursima. Godine 2000. otkriveno je ogromno ležište prirodnog plina unutar pomorske zone Gaze. Polje je otkrila britanska naftna i plinska kompanija BG Group, a tek u junu ove godine izraelski premijer Benjamin Netanjahu priopćio je javnosti da je dao preliminarno odobrenje za razvoj polja Gaza Marine zajedno s Egiptom i Palestinskom upravom (PA). Međutim, s najvažnijim informacijama o planiranoj ekstrakciji i korištenju plina (uključujući raspodjelu i točne korisnike) javnost još uvijek nije upoznata.
Gaza godinama muku muči i s čistoćom morske vode. Nepročišćena kanalizacija tekla je izravno u more Gaze, uzrokujući ekološku katastrofu koja je narušavala rijetku ugodnu i pristupačnu opciju za kupanje velikom broju ljudi koji žive u uskom obalnom pojasu-zatvoru. Lani su napokon upogonjena postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda koja su duž enklave smanjila onečišćenje na najnižu razinu u mnogo godina, pa su posjetitelji plaže medijima s guštom komentirali friški zrak, žuti pijesak i kristalno plavo more.
Naravno, kupali su se ljudi u moru i ranije, i dok je bilo šporko. Šetali su i sjedili uz njega i dok je smrdilo po govnima. I dalje je to bilo njihovo more, otvorene oči i ispružene ruke Mediterana. Nastavili su mu se vraćati i nakon što su na njegovim obalama u zaigranom trku ginula djeca, projektilima razneseni kiosci na kojima su ljudi spajali agregate i gledali utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva, a djevojčica Huda Ghalia neutješno zazivala ćaću ne shvaćajući da je mrtav i on i ostalih sedmero članova njene obitelji s kojima je došla na piknik. Ne zove se slučajno knjiga izraelske novinarke Amire Hass iz 1996. godine “Ispijajući more u Gazi: Dani i noći u zemlji pod opsadom”. Ljudi su se moru vraćali zato što je more isto što i Palestina – čežnja za slobodom.
More kao sloboda
“Palestina je pomorska nacija. Njezini pjesnici sanjaju o mediteranskim valovima. Njezina djeca uče roniti i plivati u moru i igrati nogomet na pijesku. Njezina se kuhinja diči plodovima mora pripremljenim na inovativne načine. Palestinske obitelji odlaze na piknike na njezine plaže, uzduž njezinih obala. Palestinski primorski domovi otvaraju svoje grilje prema mediteranskom zraku i vodi. Iako su slavne palestinske luke – Haifa, Jafa, Accra – uzurpirane u Nakbi, Palestinci ostaju tvrdoglavo vezani za svoje more (…) Mediteran čeka njihov povratak”, piše o moru, Gazi i Palestini iransko-američka profesorica i istraživačica povijesti brodarstva i pomorstva Laleh Khalili.
Mediteran čeka i na Muhameda El Katiba, lika iz kratke priče palestinske književnice Adanie Shibli. Shibli je ove jeseni u Frankfurtu za roman “Sporedni detalj” trebala dobiti nagradu LiBeraturpreis. Za dodjelu nagrade je uskraćena “zbog rata koji je započeo Hamas, a pod kojim pate milijuni ljudi u Izraelu i Palestini”. Kratka priča “Ovo more pripada Muhamedu El Katibu” objavljena je u antologiji suvremene književnosti Levanta ‘Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju’, koju je 2017. godine objavila udruga Kulturtreger.
Te je godine Shibli gostovala u Zagrebu, a pričala je među ostalim i o povezanosti Palestinaca i Mediterana. Jedna od mogućnosti koju Shibli u priči ispisuje jest da će Jafino more, čim čuje urlanje Muhameda koji za njime čitav život čezne, otvoriti svoje srce “jer to je Jafino more koje dugo nije čulo arapski”. “Kada more čuje plač Muhameda El Katiba: ‘Ovo je moje more!’, odgovorit će: ‘Ti si moj.’ I more neće dopustiti Muhamedu El Katibu da ga ikad više napusti”, piše Shibli.
Kad je ono na par dana krajem novembra obznanjeno da na snagu stupa primirje u Gazi, na prosvjedu za Palestinu u Zagrebu Amani El Balawi, čija je obitelj evakuirana iz Gaze, kazala je: “Pauzirati se može film ili video igrica, a ne genocid kojem svjedočimo”. I zaista, pozerski treptaj primirja nije ništa značajno učinio za Gazu, ali jest indikativno da su ga mnogi stanovnici Gaze iscrpljeni iskoristili da pohrle – moru.
Bilo je među njima nekih koji se nisu otuširali skoro mjesec dana. Neki su medijima kazali da su poželjeli svoj vrisak podijeliti s valovima. Neki su se došli istrčati, neki samo buljiti u brodice koje su nakratko ponovno zaplovile. Našlo se među posjetiteljima i mokrih i zaigranih konja, jer što je Gaza bez konja i magaraca i galebova. Gledajući taj prizor, more, životinje i ljude Palestine, moglo bi se konstatirati – sve je bilo kao nekad, sve je bilo kao nikad. Od mora se Gazi ne rastaje, a tamo gdje se vali lome ostavljaju prostor otvoren.