Sudbine partizanskih spomenika i onih posvećenih žrtvama fašističkog terora od devedesetih naovamo uglavnom su bile tragične. Ali sudbinu memorijalnog parka Garavice pored Bihaća preciznije opisuje epitet tragikomičnog. Zapušteni i oštećeni park funkcionira kao kulisa za nacionalistička prepucavanja i glazbene događaje. Priču donosi Lidija Čulo.
Stara, crno-bijela fotografija iz studenog 1942. godine: oslobađanje Bihaća u tzv. Bihaćkoj operaciji. U kadru nekoliko partizana na brdašcu iznad sela. Jedni u pokretu, drugi zaklonjeni u poluležećem položaju na travi. Iza brda, u zrak se izdiže ogroman crni dim. Prizor kao iz epskog ratnog filma.
Skoro 80 godina kasnije, u ljeto 2023. godine: sličan prizor. Prilazeći autom brdu kraj Bihaća, izdaleka smo spazili vatru i crni dim koji je obavio dio ceste, progutavši gotovo u cijelosti panoramu. Prizor kao iz filma, ali Kusturičinog. Netko u žbunju kraj ceste pali automobilske gume, a vatra koja se razbuktala kraj silnog raslinja i drveća nije ulijevala povjerenje da je tog nekog briga što radi. Zatvaramo prozore auta i brzinski prolazimo.
Već se s ceste koja iz smjera zapada vodi do grada nazire brdo, a na njemu masivni kameni spomenici koji podsjećaju na Stonehenge, Moai i slične megalitske strukture. Na trenutke ih obavije dim vatre, ali kad se raščisti, prizor je nerealan. Trinaest nijemih divova od kamenih blokova stoje neravnomjerno raspoređeni od vrha do podnožja. Posljednji kameni blok na ovim strukturama visokima između 4 i 6 metara obično je malo “pomaknut” u stranu, pa nalikuju ljudima čije su glave izbočene, kao da nekoga traže ili su pogleda pognutog u zemlju.
To je memorijalni park Garavice. Prolazimo kroz dim i parkiramo na makadam podno brda. Početak staze označen je jednostavnim kamenim pločama s natpisima. Na jednoj piše “Spomen park žrtava fašističkog terora”. Na drugoj se razaznaju riječi da spomenik diže narod Bihaća, i godina 1941., no ploča je razbijena i oštećena pa je natpis teško čitljiv. Oko njega je ipak mnoštvo vijenaca i cvijeća. Na trećoj kamenoj ploči piše: “Život je jači od smrti, pravda jača od zločina, ljubav od mržnje.”
Slavni dani Bihaćke Republike…
Kada je 1941. godine proglašena NDH, Bihać je postao njen dio kao središte župe Krbava i Psat. U lipnju iste godine je župan Ljubomir Kvaternik zabranio Srbima i Židovima prilaz gradu, a uslijedila su i otpuštanja iz javnih službi. Bio je to samo uvod u tragediju koja će uslijediti: tijekom srpnja 1941. godine, po Kvaternikovom nalogu okupljene su tisuće Srba i nešto manje Židova te političkih neprijatelja. Odvedeni su na masovna stratišta gdje su ubijeni. Današnji memorijalni park Garavice je masovna grobnica i spomen-područje tim žrtvama.
Tih ratnih godina, mnogi su, uvidjevši u kojem smjeru stvari idu, pokušali pronaći spas u prelasku na katoličku vjeru. Istaknulo se par fratara, poput Marijana Jakovljevića i Viktora Šakića, koji su digli glas protiv nasilja i progona nad Srbima i Židovima, a gradonačelnik Abdulah Ibrahimpašić je otvoreno odbio suradnju s ustašama. No, sve to nije bilo dovoljno i bilo je jasno da su potrebne korjenite promjene.
Na području Bihaća se tako paralelno s okupacijom razvija Narodnooslobodilački pokret. Partizani su u jednoj od najuspješnijih akcija NOB-a, tzv. Bihaćkoj operaciji, nakon dvodnevne bitke za grad, 4. studenog 1942. oslobodili Bihać. Na oslobođenom teritoriju koji je uključivao Bosansku Krajinu, Liku, Kordun, Baniju, te dijelove Dalmacije i zapadne Bosne i Hercegovine, osnovana je Bihaćka Republika – veća od Belgije i Švicarske, kako Bišćani ponosno kažu. Izazvala je paniku u njemačkim redovima, gdje se šuškalo o komunističkoj Titovoj državi (“Titoland”) – urednoj i discipliniranoj, s poštom, poreznom željeznicom, obavještajnom službom i medijima, čiji prostor brani 63.000 partizana naoružanih i topovima. Kao vrhunac antifašističkog djelovanja je, 26. i 27. studenog 1942. godine, u Bihaću održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a. Nažalost, svijetli trenutak nije dugo trajao jer su već krajem siječnja 1943. godine nacisti ponovno zauzeli Bihać. Grad će ostati okupiran sve do 28. ožujka 1945. godine, kada su ga partizani oslobodili drugi i konačni put.
Nakon rata osnovana je komisija sa zadatkom prikupljanja dokaza o ratnim zločinima počinjenima u ovome kraju, no ekshumacija nikad nije napravljena. Na mjestu današnjeg memorijalnog parka postavljena je tek simbolična ploča kao spomenik žrtvama ustaškog pokolja. Razloga zašto se nije ranije prionulo gradnji memorijalnog parka bilo je više, a najveći su bili financijske prirode i sporova oko točnog broja žrtava. Tijekom 1970-ih konačno je i to došlo na red: odlučeno je da poprište ovakvog zločina zaslužuje veću pažnju i počast, počela su se skupljati sredstva, a arhitekt Bogdan Bogdanović prionuo je na posao.
Na 40. godišnjicu ustanka, 27. srpnja 1981. godine, otvoren je Spomen park žrtava fašističkog terora Garavice. Sastavljen je od 15 kamenih skulptura, od kojih su dvije smještene na drugom lokalitetu nedaleko odavde. Kamenje je ukrašeno motivima koji asociraju na narodnu kulturu, a sami spomenici su, prema riječima autora Bogdanovića, žene koje žaluju za svojim voljenima: “Stoje ovdje ispunjene brigom. Vide prošlost, ali i gledaju u budućnost. Odabrao sam žene kao simbol života.“
Sada još više smisla imaju one kamene glave koje tužno gledaju u zemlju i daljinu. Kao u pjesmi Branka Čopića – koji je i sam svojedobno živio u Bihaću, i čiji sam naslov knjige ukrala i parafrazirala za naslov ovog teksta jer tako nježno dolazi u misli pri pogledu na Garavice – “Herojeva majka”: Znam, rođeno moje, nevolje je bilo; mjesto pjesme, smijeha, sve topovska jeka; namjesto ležaja, kamen – svakom jednak… Pusta čeka moja šalica mlijeka…
… i neslavni dani slobode i demokracije
Spomenici sami po sebi ne sadrže nikakve informacije o imenima i broju žrtava, kao ni njihovom kolektivnom nacionalnom identitetu. Izbjegavanje spomena nacije je razumljivo u kontekstu postratnog i antifašističkog ozračja nakon svih zala koje je nacionalizam donio, ali i činjenice da je na ovom području – iako neupitno najviše Srba – stradao i dio Židova, muslimana i Hrvata koji su bili politički protivnici. Naglasak je stoga bio na univerzalnosti, zajedništvu i humanizmu.
Isto tako, nema spomena o broju stradalih. S ploče koja je razbijena i oštećena teško se razaznaju detalji koji su nekad upućivali na 12 tisuća ubijenih, a objašnjenje o broju žrtava stiglo je tek kasnije na tablama koje pružaju uvid u ovaj povijesni period. I dan danas se s brojkama preko grbače mrtvih, ali i javnosti, poigravaju povjesničari, političari i nacionalističke maskote po ekranima, naročito na relaciji Banja Luka-Sarajevo. Tako se nekako, od početnih procjena Vladimira Dedijera koje govore o 12 tisuća žrtava i konačnog spiska bihaćkog SABNOR-a iz 1983. godine koji je imenom i prezimenom pobrojao gotovo 3 tisuće srpskih žrtava, došlo do brojki od čak 18 tisuća. Pa kad je već toliko svima stalo do istine i žrtava, kada su već Garavice proglašene za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, očekivao bi čovjek da će spomenici barem ličiti na nešto, u spomen i čast sunarodnjacima.
Krajem 1960-ih neki članovi SUBNOR-a adresirali su predsjedniku Titu nezadovoljstvo lokalnih stanovnika. Naime, područjem masovnog stradanja šetala se i pasla stoka. Žalili su se smatrajući kako je to nedolično i uvredljivo za stradale, preživjele, njihovu djecu i cijeli grad. Problem je ubrzo riješen. Danas životinja druge vrste iza sebe na području masovnog stradanja pali gume, ostavlja prazne boce i limenke, pa čak i krupniji otpad, grafitira po spomenicima koji k tome još po sebi nose oštećenja iz rata. Problem ne da nije riješen posljednjih 30 godina, već je kulminirao kada je u ožujku ove godine netko na spomen području Garavice podigao – šinteraj.
Tragikomično je uopće promatrati svečane komemoracije i polaganje vijenaca usred onog smeća, obraslih staza i išaranih spomenika, nakon kojih se političari iz prvih redova natječu manipuliranjem broja žrtava uz priče o ugroženosti svojih entiteta i prijetnje (!) uspostavom civiliziranog društva. Kako nacionalisti brinu za svoje, dovoljno svjedoči životni standard u Bosanskoj Krajini posljednjih desetljeća, te samo pojedini naslovi posljednjih godina – za one koji nisu pratili od devedesetih. Putem do Bihaća možete, ako već niste dosad, stati i posjetiti vojni aerodrom Željavu, koji mu i danas djelomično pripada. Uništena Željava više nije u upotrebi, ali Bihać se zato veseli novom aerodromu koji bi trebao biti gotov za par godina i tako, pišu domaći mediji, bolje povezati dijasporu s Krajinom iz koje su otišli. Pa, baš slatko! Iza sebe su svojedobno ostavili pitanje hoće li uskoro političari Krajine vladati praznim prostorom. Odgovor je: ne. Prvo, jer neće baš svi otići. Drugo, doći će turisti!
Zašto i ne bi, pa spomenite Bihać ljudima i prva asocijacija bit će predivni stari grad na Uni… ali i izbjeglički kamp na otvorenom. Nekad obrnutim redoslijedom. Stotine migranata je na vrhuncu migrantske krize prolazilo gradom, spavalo u devastiranim zgradama, parkovima i tvornicama koje više ne rade. Bivši gradonačelnik Bihaća (ne, ne onaj koji je proglašen najboljim pa onda uhićen) svojedobno je novinarima izrazio zabrinutost da grad neće moći izdržati teret tih silnih migranata, a turistička sezona počinje! Ispada da se bez novca kojeg šalje dijaspora i turista ovdje nema od čega živjeti. Stoga čudi što su mnogi skočili na noge kada je Turistička zajednica Bihaća organizirala snimanje glazbenog spota s domaćom zvijezdom elektronske scene, i to baš na Garavicama, kako bi promovirala grad i spomenike.
Zamislite: sviraju muziku i okreću lovu na kostima poginulih!